Hrvatski dušmanin Pyry Soiri

Vrč ide na vodu dok se ne razbije

Zadnja izmjena: 8. listopada 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Od drevnih civilizacija i shvaćanja svijeta sjevernoameričkih Indijanaca, preko filozofije Hegela, Spinoze i utemeljitelja društvenih znanosti poput Émilea Durkheima do suvremene teorije brandinga, u čovječanstvu postoji ideja da su svi dijelovi cjeline međusobno povezani te da ih istinski možemo pojmiti i objasniti jedino uzimajući u obzir cjelinu. Fokalna je točka takvog svjetonazora – zvali ga mi ‘holističkim’ ili kako drugačije – vjerovanje da je cjelina više od zbroja svojih dijelova.

Nebrojene kartice teksta potrošili smo na Telesportu pokušavajući na ovaj ili onaj način objasniti i promovirati takvu tezu, koja osobito efektnu potvrdu dobiva u momčadskom sportu. U prihvaćanju da je cjelina više od zbroja svojih dijelova čitava je poanta taktike, ali poanta ide i puno dalje od toga: ništa što se događa na terenu ne možemo gledati izolirano od konteksta koji se odvija izvan njega – i to ne samo onog neposrednog, nego i šireg društvenog.

I redovito su takva nastojanja nailazila na otpor kad je u pitanju hrvatska nogometna reprezentacija. Ne govorim sad samo o nama, niti o našem mjehuriću napučenom fanovima i sljedbenicima na društvenim mrežama, u koji redovito zaluta i poneki nesretnik koji osporava notorne istine ili naprosto vrijeđa. S otporom, od prozivanja i dovođenja u pitanje motivacije, ‘objektivnosti’ i domoljublja autora do suptilnih i manje suptilnih pritisaka, suočen je svatko s iole javnom ulogom, odnosno pristupom javnosti, a tko ne poštuje praksu ‘netalasanja’ u ime ‘zajedništva’ koju promoviraju HNS-u bliski mediji.

I tako dok god vrč ide na vodu, sve dok se jednom ne razbije.

No shit, Sherlock

„Nemaju smisla ni krokodilske suze ni dubiozne analize, ni nastojanja pojedinih medija i zagriženih pojedinaca da se pod hitno najure i izbornik i predsjednik“, pisao je prošli mjesec Branko Stipković, čije bi opservacije bile savršeno irelevantne da ih iz tjedna u tjedan ne objavljuje na službenoj stranici 1. HNL, kao svojevrsni organ Saveza, odnosno njegov ovlašteni branitelj.

„Ta je priča otrcana, prazna. Ne vodi ničemu, nikamo. Da i ima osnove, nije trenutak za njenu realizaciju. Za destabilizaciju i rusvaj, za potkapanje i pokapanje. Vrijeme je, naime, za potpuno homogeniziranje te ostvarivanje teze koja se nije nametnula prvi put, dapače, i glasi ‘Najbolji smo kad je najteže’“

Sve su stvari povezane i ne možemo nogomet gledati izdvojeno od načina na koji funkcionira čitavo ovo društvo kleptokracije i devalviranih vrijednosti

Isti gospodin jučer, pak, piše kako „predsjednik HNS-a Davor Šuker i suradnici zaslužuju povjerenje i priznanje zbog ekspresne odluke“ o smjeni izbornika te da „reakcija Šukera i upravljača je nadasve logična, čak dragocjena“.

Nakon poraza od Turske – dakle, mjesec dana prije dvaju odlučujućih ogleda, kad je situacija u skupini realno izgledala opasnije nego dvije godine ranije kad je u istom trenutku najuren Niko Kovač – nije bio trenutak za „dubiozne“ analize.

A nakon remija s Finskom, tri dana prije posljednje utakmice s Ukrajinom, jest.

„Bila je duga i neprospavana noć. Analizirali smo sve utakmice i shvatili da nam nešto nedostaje“, bez imalo je srama jučer obznanio predsjednik Šuker na konferenciji za medije. No shit, Sherlock.

Razlog ovog iznenadnog prosvjetljenja i kopernikanskog obrata u službenom stavu koji očito artikulira i spomenuti autor (jer inače ne bi pisao na jednoj od službenih stranica Saveza) – a koji je mjesecima sve kritičare nazivao „nihilistima“ i njihova upozorenja da reprezentacija srlja u propast „sladostrasnim prognozama rušitelja“ – jedan je primljeni gol. Onaj koji je Vatrenima na Rujevici stavio izvjesni Pyry Soiri, 23-godišnji igrač bjeloruskog Šahtjora iz Soligorska. Da nije njega, tog finskog dušmanina namibijskog porijekla i reprezentativnog debitanta za kojeg niste čuli ranije niti ćete ikad više za njega čuti, sve bi i dalje bilo u redu, jer „samo se rezultat piše“; zacijelo bi se notiralo i kako je momčad „pokazala karakter“ pod pritiskom i u teškim uvjetima atmosfere koja joj nije bila naklonjena.

Nit u mreži života

Svako Šukerovo pojavljivanje u javnosti poslastica je za medije, jer najčešće izgleda kao da mu replike piše John Sullivan, autor Mućki. Najjača u jučerašnjem bila je ona kad je objasnio da novoustoličeni izbornik Zlatko Dalić ostaje i bez članova stručnog stožera otpuštenog Ante Čačića „jer u suprotnom to ne bi bila šok terapija“, s izuzetkom trenera vratara Marijana Mrmića. Zašto njega? „Bilo bi neozbiljno da Dalić bude sam na klupi u Ukrajini.“

Dakle, TO bi bilo neozbiljno.

Hrvatska, dakle, putuje u Kijev bez stručnog stožera i na čelu s novim čovjekom, bačenim u vatru dva dana prije utakmice koja je ‘biti ili ne biti’ za plasman na Svjetsko prvenstvo, UEFA-ine milijune Savezu i nastavak bacanja pijeska u oči ‘kockastoj’ naciji klauniranjem s reklamama za pivo i navijački kiseli kupus i lažima o uvijek vjernim navijačima. ‘Neozbiljno’ bi sad bilo da pišemo nešto o njemu i njegovim izgledima, jer Zlatko Dalić je najmanje bitan u cijeloj priči.

Nije poanta u tome je li on pravi izbor ili ne. Nije poanta je li Čačić trebao biti smijenjen ili ne, nije čak ni u tome je li on uopće ikad trebao biti izbornik. Poanta je u tome da smo svi taoci organizacije koju vode nestručni i nedemokratični, ali nadasve koristoljubivi i duboko kriminalizirani ljudi, koji su uz sve to još i loši đaci. Oni govore o zajedništvu, a na svakom koraku stvaraju i potiču podjele; govore o domoljublju, a misle samo na novac; govore o presumpciji nevinosti, a svakom prilikom u rekordnom roku optužuju i istovremeno osuđuju krivce; govore o ozbiljnosti, a krajnje su neozbiljni kampanjci koji odlučuju na temelju toga je li neki Pyry Soiri šutnuo loptu 10 centimetara na ovu ili onu stranu, više ili niže. U rukama takvih likova i ovisna o njihovim budalaštinama sadašnjost je i budućnost hrvatskog nogometa.

A oni ga godinama na svim razinama nemilice uništavaju uz – u najmanju ruku prešutni – blagoslov politike, baveći se uvijek i isključivo neposrednim povodima, nikad uzročno-posljedičnim vezama. Ali sve su stvari povezane i ne možemo nogomet gledati izdvojeno od načina na koji funkcionira čitavo ovo društvo kleptokracije i devalviranih vrijednosti, duhovnih i materijalnih.

Sve stvari su povezane – govorio nije Davor ‘How you going, Dave‘ Šuker niti kapetan Luka ‘Ne sjećam se’ Modrić niti Branko ‘Aparatčik’ Stipković, nego famozni Chief Seattle. Da je umjesto o Zemlji govorio o nogometu, rekao bi ovako: „Nogomet ne pripada čovjeku, čovjek pripada nogometu. Čovjek nije istkao mrežu života, on je samo nit u njoj. Što god radio mreži, radi sebi samome.“

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.