„U to vrijeme su se nogometni klubovi financirali na taj način“, kaže Tomac. „Kao što se financiraju i danas. Tako da su firme davale sredstva.“

I doista, to je za ono vrijeme bio uobičajen način poslovanja. Svi ili gotovo svi su klubovi, ne samo nogometni, u upravama imali direktore javnih poduzeća poput Todorića i Barišića, kao i partijske kadrove poput Tomca. Transakcije su se odvijale zaobilaznim putevima i javnim novcem – jer privatni nije bio ni dopušten, a sport je formalno-pravno bio amaterski, pa nije sam klub mogao isplaćivati za ono doba visoke iznose.

Princip funkcioniranja zapravo je bio gospodarski kriminal – jer kako drugačije nazvati ilegalne isplate s računa javnih poduzeća privatnim osobama – ali je vlast i politika bez ikakvih problema žmirila na to dokle god nije mislila da konkretne umiješane osobe rovare protiv nje. U vrijeme ‘hrvatskog proljeća’ je, s razlogom ili ne, pomislila to za Todorića i Barišića – pa su nastradali zbog nečega što je drugima redovito tolerirano.

Tomac nam ostavlja mašti na volju da zaključimo kako se osobno izvukao neokrznut iz cijelog slučaja i iz kluba, ali to sada nije ni bitno. Sporan je, naravno, ovaj drugi dio njegove izjave, u kojemu kaže da se klubovi tako financiraju i danas.

Šakom o stol

Tijekom 1990-ih, usprkos dolasku demokracije, kapitalizma i tržišnog uređenja, socijalistički je modus operandi repliciran praktično na svim razinama organiziranog sporta. I dalje su klubovi u upravama imali direktore državnih poduzeća i partijske kadrove čiji je zadatak bio osigurati nesmetano financiranje javnim novcem.

Hrvati kmetovski iščekuju uzašašće predsjednika, oligarha, šeika ili uje gastarbajtera koji „je krao, ali je i nama dao“ i očekuju da netko drugi riješi njihove probleme

Predsjednik Franjo Tuđman, koji se u ono doba zamarao odlučivanjem o svemu i svačemu, pokušao je, doduše, svom Dinamu/HAŠK-Partizanu/Croatiji omogućiti privatizaciju na isti način na koji ju je omogućio obitelji Todorić i drugim obiteljima iz zamišljenog ‘kluba 200’. No, taj je pokušaj neslavno propao, ostavivši za sobom samo goleme i nikad isplaćene dugove, dok je klub čudesno uskrsnuo kao udruga građana i bez ikakvih dugova, ali sa svim trofejima svoje prethodne inkarnacije, vremenom prisvojivši čak i povijest Građanskoga.

No, nije bitno ni to.

Ovo nije priča o Dinamu, a niti o Zdravku Mamiću – čovjeku koji sigurno nije patentirao onaj dodatak socijalističkom modelu upravljanja klubovima po kojem posebno ‘sposobni’ kadrovi imaju diskrecijsko pravo sebi privatno prisvojiti dio profita nastalog na javnom novcu, ali ga je dignuo do neslućenih razmjera. Barem ako je suditi po optužnici za koju mu uskoro treba početi suđenje.

Ovo je priča o kultu Gazde u hrvatskom nogometu.

Neki će možda reći da je riječ o jedinoj tekovini kapitalizma i tržišnog gospodarstva koja je masovno prihvaćena među pukom. I bit će u krivu – jer i to je u potpunosti zaostavština socijalizma.

Kad Hrvati – a napose hrvatski nogometni novinari i drugi poznavatelji mentaliteta – maštaju o Gazdi, onda zamišljaju nekoga tko „lupa šakom o stol“ i donosi odluke, pa onda i nekoga tko je u stanju ulupati sulude količine novca u klub. Bizarno, ali zagovornici Teorije jednog Gazde najčešće za primjer uzimaju baš Mamića: dakle, čovjeka koji nije vlasnik i ne ulaže svoj teško stečeni novac u klub, nego ga – naprotiv – iz kluba, koji je udruga građana, izvlači za svoje privatne potrebe. Ali mu je to svih ovih godina prolazilo zahvaljujući vezama s javnim poduzećima, politikom, pravosuđem i sustavom općenito; baš kao u socijalističkim sustavu, tolerirano mu je puno toga sve dok je lojalan partiji i dok joj nije postao pretežak uteg.

Budući Gazda zna

S jedne strane, dakle, imamo Mamića koji kanalizira legendarne socijalističke klupske čelnike poput Otta Hoffmanna i Tita Kirigina (pa ga je tako i splitski nogometno-novinarski bard jednom prilikom i usporedio s potonjim), samo što se, bez stvarnog pokrića i apsurdno, predstavlja kao kapitalist, veliki gazda i mecena.

https://www.youtube.com/watch?v=HbtielGM1h4

S druge, imamo maštanja o ‘tajkunima’ koji će bacati svoj novac na klub da bi ih ljudi voljeli po sistemu „Ujo, ujo, imaš lepa kola“. Tu se, pak, idoliziraju Rijekin Damir Mišković i Osijekov Ivan Meštrović, koji su zapravo namjesnici stranih vlasnika i tuđim novcem gloginje mlate. I ovdje, kao i u prethodnom slučaju, imamo posla s elementarnim nerazumijevanjem načina na koji kapitalizam funkcionira – a ako to ne razumije Zdravko Tomac, koji se valjda više puta ideološki i duhovno konvertirao nego što je Dinamo mijenjao ime, kako očekivati da razumije prosječni Hrvat?

Uz mali broj iznimaka, ljudi u principu ne investiraju novac u nogometne klubove kako bi od toga zaradili. Bezbroj je lakših i jednostavnijih načina da se oplodi kapital; nogomet je kao biznis zamišljen tako da se eventualna zarada reinvestira u klub – što je, uostalom, i potrebno ako se želi održati kompetitivnost. Zaraditi se može eventualno ubiranjem dividendi ili preprodajom vlasničkog udjela; izvlačenje novca iz kluba na druge načine i za svoje potrebe jednako je ilegalno kao što je ilegalno njegovo izvlačenje iz bilo koje druge tvrtke. Ako klub proda igrača, odšteta pripada klubu, a ne njegovom Gazdi.

Također je nemoguće tek tako bacati novac na klub, jer to sprječava FIFA-ina regulativa financijskog fair playa. Najbolje to zna, primjerice, Sergej Galicki – ako je vjerovati medijima, mogući budući Gazda Agrokora. Inače vlasnik ruskog FC Krasnodara, u koji je uložio čuda po pitanju infrastrukture, ubrzo se pretvorio u trenutno možda i najžešćeg kritičara financijskih propisa jer mu onemogućuju da, taman i da hoće – a hoće – preko noći uzdigne klub na razinu koju priželjkuje i za koju ima sredstva.

Di su pare?

Postoje dva moguća razloga zašto bi netko investirao svoj novac u klub na gospodarski opskurnom tržištu kao što je hrvatsko. Ili je njegov navijač – a takvih primjera dosad nismo imali, mimo onih koji su u startu imali probleme sa zakonom, poput čelnika RNK Splita i Zadra – ili ima neki drugi, širi interes. I ovo drugo nije nužno loše, dokle god je u legalnim okvirima koji dugoročno ne štete klubu, samo što ne treba izgubiti iz vida da se ne može raditi o vrećama bez dna. Postaviti na zdrave noge i unaprijediti klub moguće je jedino ozbiljnim dugoročnim planom ulaganja u infrastrukturu i podizanjem njegove vrijednosti na sportskom i marketinškom polju.

Injekcija ‘svježeg kapitala’ može u startu ubrzati taj proces, ali nijedan investitor neće iz godine u godinu gubiti novac upumpavajući ga u crnu rupu. Ako pričamo o funkcioniranju u tržišnim okolnostima, onda je, naravno, cilj učiniti klub samoodrživim – a ne ovisnim o vanjskim izvorima, bilo da se radilo o javnim poduzećima, lokalnoj vlasti ili mecenama.

To je ono što sad – nakon početnog pokrivanja dugova, investicije i uzleta – radi Rijeka, nastojeći zatvoriti budžet od onoga što uprihodi. Isto radi i Hajduk, samo ide dužim putem jer nije imao početnu injekciju kapitala. Jedino Dinamo još operira po, u biti, (kvazi)socijalističkom sistemu kojem se ne zna kome, koliko i zašto idu pare, a nitko niti ne pita. Pritom troškovi vrtoglavo rastu – pa kad sam klub objavi da je potrošio gotovo 100 milijuna kuna – 100 milijuna kuna! – više nego godinu ranije (nakon što je godinu ranije potrošio 85 milijuna više u odnosu na prethodnu), to prolazi praktično nezapaženo. Malo tko se time zamara, jer Gazda valjda zna što radi.

I zna – samo, poanta bi trebala biti u tome znamo li i mi. A ne znamo, barem ne dok to ne otkriju istrage.

Uzašašće Gazde

Kao što ne postoji ‘pravi’ ili krivi’ način igranja nogometa, tako ne postoji ni ispravni ili manje ispravni model vlasništva. Možete iz ideoloških ili sentimentalnih razloga zagovarati kapitalista ili članski model, ali opravdanosti jednog ili drugog modela presudit će rezultati. I jedno i drugo, pokazuju primjeri iz svijeta, može donijeti uspjeh; ni jedno ni drugo ne mora, ovisi to o mnoštvu različitih faktora koji se razlikuju od slučaja do slučaja.

Jer poanta, na koncu, uopće nije u vlasništvu, nego u upravljanju.

No, velik dio ljudi u nas još uvijek je zarobljen u starom mentalnom sklopu i uvijek očekuje da netko drugi riješi njihove probleme i dugove – bilo da je to država ili nekakav Gazda. Hrvati vječno kmetovski očekuju uzašašće nekog predsjednika, oligarha, šeika ili uje gastarbajtera koji „je krao, ali je i nama dao“ i dive se velikim ličnostima koje pravila prilagođavaju sebi.

Samo što ni Gazda klasičnog hrvatskog tipa, privilegiran i logistički podržavan od politike, ne može vječno izigravati pravila. Ako imovinom ne upravlja odgovorno, nego konstantno troši sve više i više i zadužuje se smatrajući da nikome ne treba polagati račune jer je prevelik i previše bitan, kad-tad će se prevariti i s pritiskom vanjskih institucija izgubiti tlo pod nogama, pa ga ni njegovi zaštitnici više neće moći spasiti. Ako može pasti Todorić…