Zrks bi danas svakako bio na splitskom derbiju, baš kao i toliko puta dosad u svom mladom životu, ali ne može. Pokoja slika na njegovu Instagram profilu sugerira kako i dalje voli pratiti strane navijačke skupine, cijeni ideju o ultrasima koji ne strijeme profitu nego nečemu višem, kao i to da se voli pohvaliti čak i šljivama ispod oka.
Za njega nema veće časti i užitka nego s ekipom sjesti i otići negdje daleko bodriti svoj klub; a ako to znači i upasti u pokoji problem — ha, to je sve u opisu posla. Međutim, jedan ogromni problem u koji je svojedobno upao sada ga je na neko vrijeme udaljio od voljenog kluba i društva. Zrks je pametan tip; upisao je gimnaziju, voli povijest i matematiku, ali je problem u tome što lako plane, kao i mnogi njegovi vršnjaci koje pubertet ‘vozi’. Jednog je dana Zrks planuo na školskog druga koji mu je pokazao inkriminirajuću sliku njegove djevojke.
“Ti na gostovanjima, a ne znaš što ti mala radi?” — Zrksov odgovor je bio mrak na oči i bijes koji je iskalio gadnim batinama upravo nad školskim drugom. Upravo zato Zrks ne može na derbi u Split; taj nasilnički ispad ga je poslao u popravni dom, iz kojeg se može javljati samo vikendima. Da nije tako, sigurno bi bio na jednoj od tribina poljudskog stadiona, jer za njega nije toliko bitno koga će podržavati.
“Kad su navijači u pitanju, uvijek pobijede dvostruka mjerila i generalizacija”
Kako nije? Pa zato jer Zrks pripada svim navijačkim skupinama u Hrvatskoj: on zapravo uopće nije stvarni lik.
Zrks je zapravo Matija Šakoronja, glumac koji utjelovljuje lik tog pomalo izgubljenog srednjoškolca u monodrami Huligan, trenutno na programu zagrebačkog kazališta Mala scena. U njoj se kroz dokumentaristički i interaktivni pristup prati životni tijek dječaka iz tipične hrvatske obitelji koju steže niz egzistencijalnih problema, a koji je onda oslonac pronašao u nešto starijem kvartovskom društvu kakvo je svoju fiksaciju i sredstvo dokazivanja pronašlo upravo kroz navijačku skupinu.
“Učiti kroz tuđe greške, što i nije čest slučaj”
“Njegova priča kreće negdje u sedmom razredu osnovne škole”, pojašnjava mi genezu priče Paško Vukasović, inače magistar glume i redatelj predstave. “Tada svi klinci polagano kreću u neko opredijeljivanje, dokazivanje. Jedan hoće biti šminker, drugi punker, počnu se paliti prve cigarete i piti prva piva. Zrks je naizgled samodopadni i arogantni klinac koji se iz vlastite nesigurnosti kreće dokazivati kroz pripadnost navijačkoj skupini jer mu njeni članovi imponiraju. Tu se nauči mnogim dobrim stvarima, ali i onim lošim, zbog kojih upada u ozbiljne probleme.”
Priča je to koja je poznata mnogim mladim dječacima, pa i djevojkama te dobi. U društvu zaluđenom nogometom navijačka subkultura čini ogromnu platformu u sklopu koje se mladi samoorganiziraju i grade vlastitu ličnost. Istovremeno, ona je zbog devijantne manjine redovito stigmatizirana, a ta problematika odnosa i percepcije navijača u javnom prostoru ono je što je Paška, koji je inače paralelno studirao i na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, inspiriralo da tu problematiku razloži kroz formu kazališne predstave.
Općenito je navijačku tematiku jako zanimljivo za tematizirati kroz umjetnost. Filmovi kao što su Green Street ili The Football Factory na globalnoj razini, odnosno ZG80 redatelja Igora Šeregija na domaćoj sceni polučili su velik uspjeh, ali je upitno koliko su zapravo dali odgovore na neka pitanja o fenomenologiji navijaštva, a koliko su karikiranjem navijača i njihova devijantnog ponašanja više bili vođeni načelima komercijalnog interesa. S Huliganom je stvar podosta drugačija.
“Obožavam sport i pratim ga svakodnevno”, kaže Vukasović, “pa tako i kolateralno pratim neke fenomene koji su vezani uz njega, a naravno da je tu i navijački pokret uz kojeg se vežu brojne stigme i generalizacije. To mi je i bila jedna od glavnih inspiracija za tekst, da pokažem kako nisu svi navijači budale ni kreteni, nego da je takvih jako mali postotak, a i njih se da educirati i usmjeriti u pravom smjeru. To je druga nit vodilja, da mladi koji gledaju predstavu dobiju privilegij učiti kroz tuđe greške, što i nije čest slučaj.”
U Huliganu se stvari ne uljepšavaju niti imaju namjeru prikazivati stvari didaktički, kroz ‘školske’ poučke o tome što je dobro, a što nije. Umjesto toga je ono što očajnički nedostaje u svim javnim debatama o tematici navijačkog pokreta — odmak od domene zgražanja i stavljanje naglaska na traženje rješenja koja mogu spriječiti loše stvari.
Smradovi opet spavaju
Zrks je pametan mladić sklon introspekciji, ali nažalost svoje pogreške u potpunosti spozna tek kada se ohladi. Bio to problem s drogom koju periodično uživa da bi se dodvorio starijoj ekipi, a radi koje upada u ozbiljan dug s kojim se mora suočiti sam, ili problem tučnjava na tribinama zbog koje upada u nevolje sa zakonom, glavni lik Vukasovićeve monodrame svakako shvaća dimenziju u kojoj se nalazi.
Pričajući svoju priču on potiče mlade na kritičko promišljanje o pravoj slici navijača, bez uljepšavanja i napornog rigidnog pristupa. Uostalom, tekst su izrađivali ne samo kroz suradnju s akademicima specijaliziranim u polju proučavanja sociologije sporta, već i s pripadnicima različitih navijačkih skupina iz cijele Hrvatske, koji su im davali svoje osobne priče na korištenje — kako one pozitivne, tako i negativne. One su na kraju ispričane tako da imaju pouku na kraju same predstave, ali bez da na sve pokušavaju dati jasan odgovor, u nastojanju da gledatelji sami dođu do svojih zaključaka.
“Mi naslućujemo i propitujemo što je u toj priči ispravno, a što nije. Na dosta stvari dajemo neke smjernice i odgovore, ali neka pitanja namjerno ostavljamo otvorenima”, objašnjava redatelj. “Naravno, neke od situacija u kojima se naš junak našao očito su bazirane na stvarnim događajima, ali nipošto nismo htjeli da se sad krene prepucavati tko je što, nego da se gleda šira slika.”
U samoj predstavi se kroz pojašnjavanje navijačke subkulture, pri čemu glavni glumac otvoreno razgovara s publikom o terminologiji i odrednicama, daju naslutiti neki stvarni događaji. U jednoj sceni Zrks opisuje kako su na gostujući derbi upali u protivnički grad i organizirali corteo, odnosno grupno šetanje kroz grad na putu do stadiona, nakon čega su slavodobitno na utakmici podignuli poruku “Smradovi opet spavaju”. To je jasna aluzija na jedan splitski derbi i situaciju u kojoj su Bad Blue Boys prošetali po Splitu i prozvali rivale iz Torcide zbog ‘nepojavljivanja’. Također, kao pozitivni primjer navijačkog samoorganiziranja nude borbu za transparentnost i demokratičnost u hrvatskom nogometu kroz priču o udruzi Naš klub, što je opet jasna aluzija na aktualnu stvarnost.
“Jako nam je bilo bitno da gluma bude dokumentarna, da se što je više moguće brišu granice kako bi publika bolje shvatila tog lika i kroz njegovu priču dobila poriv za kritički pristup široj tematici”, kaže Paško. “Naš junak krene u introspekciju i počne nabrajati sve te loše situacije u kojima se našao, nakon čega preispituje što to, primjerice, nekom mora biti da nekog drugog gađa kamenom u glavu, da crta ustaške znakove ili da krade po benzinskim postajama. Isto tako obraća pažnju na dobre stvari koje je doživio u tom društvu, poput solidarnosti i humanitarnih akcija koje organiziraju; od darivanja krvi do obnavljanja dotrajale fasade starici u kvartu. Ili borbe za demokratizaciju svog kluba.”
Kazališna publiko…
Reakcije na predstavu su prilično dobre, ali Vukasović isto tako priznaje da je dobio i gnjevni e-mail od profesorice koja je bila zgrožena “potretiranjem nasilja” u predstav,i kao i periodičnim prostačenjem glavnog lika. Upravo se u toj situaciji ocrtava i šira dimenzija problema obrađivanja navijačke subkulture; uz nju je nažalost neizbježan i element nasilja. Praviti se da ono ne postoji i da se o njemu iz nekog razloga ne smije pričati ekvivalent je djetetu koji pokrije oči rukama i onda za njega osoba koja stoji pred njim jednostavno ne postoji; nasilje je stvarno i o njemu se treba pričati, jer je to jedini način da se dođe do izvorišta problema i ponudi rješenje.
S tim se slaže i Vukasović: “Ja ne shvaćam, jel’ ljudi stvarno misle da bi predstava trebala biti napisana tako da naš lik upadne u neki problem, a onda da zaustavi sve i pet minuta objašnjava zašto to nije dobra stvar? Pa to bi bilo toliko dosadno i, što je najvažnije, zapravo uopće ne bi pomoglo toj djeci da postanu pametni ljudi koji misle svojom glavom i izvuku jasne zaključke sami. Ljudima su stvari servirane i oni ne razmišljaju o tome uopće dalje; ono kad 0,5 posto ukupne brojke navijača napravi nešto loše pa su radi njih svi navijači budale je valjda stoput defamirano na drugim primjerima iz života, ali kad su navijači u pitanju, uvijek pobijede dvostruka mjerila i generalizacija.”
Igrom slučaja predstava u Zagrebu igra baš prije i poslije derbija u Splitu, a kasnije će Zrks nadoknaditi ‘propuštena gostovanja’ kada se predstava zaputi na planirani put u kazališta diljem Hrvatske. Tako će pokazati da njegov lik zaista nije produkt neke specifične sredine, već da takvih pametnih klinaca u teškim vremenima, u kojima se i mnogo stariji ljudi lako pogube, ima u svakom gradu, u svakom kvartu i na svakoj tribini. Njima je poruka priče podjednako važna kao i široj javnosti koja vapi za kontekstualizacijom ovog širokog društvenog fenomena.
Među mladima koji će gledati predstavu sjedit će sigurno i poneki ‘Zrks’, ali najvažnije je što takvi pritom neće kroz tu neuobičajenu formu dobiti dozu onog s čime se svakodnevno susreću kroz medijski diskurs: osudu, zgražanje i odbacivanje. Huligan i njegovi autori strijeme upravo suprotnoj logici, pružajući im mogućnost povezivanja kako bi zajedno utvrdili što je u toj priči točno dobro, a što ne.
Pred kraj razgovora u zajebanciji kažem kako termin ‘kazališna publika’ ima negativne konotacije u navijačkoj subkulturi, a Paško uz smijeh kaže svoj bitan zaključak, koji vrijedi i za sutrašnji splitski derbi.
“Obožavam kazalište, odškolovan sam za kazalište i ono mi je život”, oslanja se na moju opasku. “Ali kazalište sigurno nije stadion; isto tako stadion nije kazalište, a meni se nekako čini da moderni sport upravo teži tome da ne bude velike razlike između kazališta i navijanja. Znaš ono, kada se brani unošenje zastava, transparenata, bubnjeva, jer je to, kao, očito opasno. A kada stotine tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića dočekaju reprezentaciju i pritom zapale tisuće baklji, onda se priča o spektakularnoj atmosferi…”
