Idol koji neće pasti

Nepobjedivi Mo Farah i sumnje u doping koje ne prestaju

Zadnja izmjena: kolovoz 13, 2017 Profimedia

Djeca trebaju idole. Trebaju iluziju da je njihov tata najjači na svijetu. Ako to već ne može biti tata, iz ovog ili onog razloga, a naročito zbog problema neuspostavljene bliskosti, dijete će naći nekog drugog da ga uzdigne na pijedestal vlastitog obožavanja.Primjerice, dječaku Philippeu, glavnom junaku iz slavnog trilera Carola Reeda The Fallen Idol, za to će poslužiti kućni batler.

Sportska publika u principu dijeli ponašanje malodobnog djeteta. Njoj treba junak(inja) s kojim će se identificirati i kojega će neupitno obožavati. Ono što je u dječjemu, najčešće kućnom mikrosvijetu tata ili batler, u svijesti sportske publike najčešće je nacionalni ili lokalni sportski junak. Kad su u pitanju Britanci i kad je u pitanju atletika, kraljica svih sportova, taj opjevani, idealizirani junak može biti samo jedan čovjek: Mo Farah.

U subotu, pretposljednjeg dana desetodnevnih natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Londonu, Velika Britanija ima jednu jedinu osvojenu medalju – Farahovo zlato osvojeno još prvog dana natjecanja u utrci na 10.000 metara. Devetog dana natjecanja trebala bi napokon doći druga, po svemu sudeći i posljednja. Ona Moa Faraha u utrci na 5.000 metara.

Rođeni Somalijac koji je u London preselio kao osmogodišnji dječak eventualnom bi zlatnom medaljom izjednačio rekordno postignuće Usaina Bolta od sedam zlata sa svjetskih atletskih prvenstava. Sada je na šest, izjednačen sa Sergejem Bubkom i Michaelom Johnsonom. Osvoji li zlato, postat će prvi dugoprugaš u povijesti koji je na pet uzastopnih najvećih natjecanja (SP i OI) pobijedio u svim dugoprugaškim utrkama, kao i prvi koji je vezao šest pobjeda s najvećih natjecanja na pet kilometara. Postignuća su to koja 34-godišnjeg Britanca, isključimo li izostanak svjetskih rekorda, svrstavaju u red najuspješnijih u povijesti njegova sporta.

Rame uz rame s njegovim suvremenikom Usainom Boltom.

Nije to jedina sličnost koju Farah dijeli s Boltom. Njih su dvojica, naime, dva uvjerljivo najčešće testirana atletičara na doping među aktivnim natjecateljima. I obojica su neokaljani. Kad je Farah, međutim, u pitanju, to nipošto ne znači da je oblak sumnje nad njegovim rezultatima u sferi zanimanja tek ortodoksnih cinika i teoretičara zavjere. Oblak sumnje nad njegovim rezultatima zapravo je kiklopskih razmjera, s golemim brojem neodgovorenih pitanja koja vape ne samo za tim da budu odgovorena, nego da uopće budu postavljena.

Asketski režim i biomehanički zahvati

Šesti, dvadeset i četvrti, sedmi. To je kronološka progresija Farahovih rezultata na 5.000 metara, njegovoj osnovnoj disciplini, od 2007. i SP-a u Osaki, preko 2008. i pekinških Igara, do 2009. i berlinskog SP-a. Dužu dionicu na tim natjecanjima uopće nije trčao.

U to je vrijeme Faraha trenirao najbolji britanski dugoprugaški trener Alan Storey. Smatran za gurua britanskog trčanja na duge pruge, Storey je imao pregršt uspjeha sa svojim pulenima na najvećim natjecanjima. Mikea McLeoda doveo je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine do srebra na 10.000 metara, Marka Rowlanda četiri godine kasnije u Seoulu do bronce na 3.000 metara sa zaprekama, a Soniju O’Sullivan na Sidnijskim igrama 2000. do srebra na 5.000. S Farahom takav trener, međutim, nije uspio postići niti približne rezultate, i to u njegovim najboljim godinama.

Znanstveno istraživanje objavljeno 2011., koje je uključivalo obradu 72 elitnih trkača na 5.000 metara, dovelo je, naime, do zaključka da je prosječna starost atletičara iz dotične skupine u vrijeme postizanja njihovih najboljih rezultata bila 24 godine. S 24 godine Farah je nastupio u Osaki. Godinu je završio s osobnim rekordom od 13 minuta i sedam sekundi. Taman da se na knap probije unutar granice od tisuću najboljih vremena na 5.000 metara ikad istrčanih.

Suradnju sa Storeyjem Farah je zaključio na Europskom prvenstvu u Barceloni 2010. Na atletski trećerazrednom natjecanju konačno je zabljesnuo osvojivši zlato i na 5.000 i na 10.000 metara. Bio je to ključni trenutak velikog preokreta.

Ništa nije dokazano. Stvar je prastara, a novinarska znatiželja zamorna

Srebro, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato. To je kronologija Farahovih rezultata nakon 2010., počev od Svjetskog prvenstva u južnokorejskom Daeguu 2011. Prijelaz desetljeća Farah je, međutim, dočekao u drugome trenerskom taboru. Preselio je u Sjedinjene Države, priključivši se Antoniju Salazaru i njegovom Nike’s Oregon Projectu. Navodno opušteno treniranje zamijenio je asketski trenerski režim, u potpunosti financiran sredstvima američkog proizvođača sportske opreme, s podvodnim pokretnim trakama i kriogeničkim komorama.

Od Salazara je Farah tražio poboljšanje između jedan i dva posto kako bi došao u zonu osvajanja medalja na velikim natjecanjima. Salazar je učinio mnogo više. Od neuvjerljivoga britanskog i europskog prvaka, u manje od godinu dana napravio je uvjerljivo najboljega svjetskog dugoprugaša. Novinski tekstovi vrištali su o Salazarovim biomehaničkim zahvatima u Farahovu tehniku trčanja, posebice o usavršenoj frekvenciji sprinterskog koraka u završnom krugu.

Ozbiljne sumnje

Salazarove kontroverzne trenerske metode pod povećalom su duže vrijeme, a posebice od 2015., kada je zajednički istraživački rad BBC-jeve Panorame i njujorške fundacije za istraživačko novinarstvo ProPublice rezultirao insajderskom pričom o spornom nutricionističkom programu unutar Salazarova projekta. Iako su navodi dvoje zviždača koji su trenirali pod Salazarom, Kare Goucher i Josha Rohatinskog, poštedjeli Faraha izravnih optužbi (nisu zato poštedjeli Galena Ruppa, Farahova kolegu i prijatelja koji je zapravo bio Salazarov dugogodišnji osobni projekt), sumnja je zauvijek ostala.

Činjenica jest da je američki trener kubanskih korijena i dalje pod istragom Sjevernoameričke antidopinške agencije, kao i da je s trenerske mape sasvim nestala, i to otkako je u lipnju prošle godine uhićena u Španjolskoj zbog posjedovanja EPO-a, Farahova prijateljica i povremena trenerska asistentica Jama Aden. Odnose sa Somalijkom s britanskom putovnicom, poslije čijeg se posrtanja također srozava karijera njezine najuspješnije štićenice Denzebe Dibabe, Farah je u više navrata pokušavao zataškati na krajnje nemušt način, gotovo sugerirajući da je jedva poznaje.

Činjenica je također da je Farahu 2014. godine injekcijom ubrizgana određena količina podizača energije karnitina. Nadležni Farahov, odnosno Salazarov, odnosno Nikeov liječnik obrazložio je u izvještaju da je količina bila u granicama dopuštene (50ml/6sati) i da, uostalom, supstanca nije primljena infuzijom.

Na vidjelo su, zaslugom ruske hakerske skupine Fancy Bears, također iscurili strogo povjerljivi dokumenti Međunarodne atletske federacije (IAAF) iz 2015. i 2016. U prvom fajlu koji se tiče Faraha stoji napomena “vjerojatan doping; sumnjiva biološka putovnica; daljnja istraga nužna!”, dok se u drugom, a koji se referira na prvi, navodi: “sada, s posljednjim uzorkom, označeno kao uredno!”.

Iako je izvor informacija nepouzdan, ponajprije zbog ciljanog motiva osvećivanja IAAF-u nakon izbacivanja ruskih atletičara s Olimpijskih igara u Riju, sumnje su vrlo ozbiljne i indikativne.

Nepobjedivost bez granica

Farahu nikako ne pomaže još jedna neosporna činjenica: da je dva puta, u 2010. i 2011., odbio podvrći se dopinškom testiranju. Agentima Međunarodne antidopinške agencije (WADA) Farah nije otvorio svoja vrata jer je navodno tvrdo zaspao i nije čuo zvono na vratima. S obzirom na to da su agenti instruirani tražiti ulazak u sobu ili stan sportaša kojeg namjeravaju testirati svakih 10 do 15 minuta kroz sat vremena, malo je reći da Farahovo opravdanje djeluje naivno. Pogotovo stoga što tri izbjegavanja testiranja na doping vode automatskoj suspenziji.

Od svih se škakljivih i provokativnih pitanja Mo Farah u prvom redu brani uz pomoć vrhunskih PR agenata iz londonske kompanije Freud Communications, koji majstorski selekcioniraju i pitanja i novinare koji ih postavljaju. Kad poneko pitanje uspije proći filtar, Farah ponavlja istu mantru: “Ništa nije dokazano. Stvar je prastara, a novinarska znatiželja zamorna.”

Ništa nije bilo dokazano ni Marion Jones kroz čak 160 testiranja. Ono 161. je, međutim, poništilo prethodnih 160.

Između batlera s početka priče i Moa Faraha ima i nema suštinske razlike. Batler je dječakovu slijepu ljubav osvojio pričama o afričkim avanturama. Kako je samostalno ugušio domorodačku pobunu. Kako je ubio čovjeka u samoobrani. Kako se goloruk borio s lavovima. Dječakova privrženost bila je toliko jaka da je više vjerovao pričama svog idola negoli vlastitim očima, kojima je vidio kako batler gura suprugu u smrtonosni pad niz stubište.

Farah je vratio ponos velikoj atletskoj naciji pobjedama nakon vrlo sumnjive transformacije. I njemu je kao narativ pomogla afrička avantura, odnosno redoviti odlasci na zimske pripreme u Etiopiju i Keniju, koji su mu navodno pomogli da osobni rekord u 2010. godini poboljša za nezamislivih devet sekundi. Londonska je publika u petak, prvog dana natjecanja na Svjetskom prvenstvu, slavila svoga sportskog idola i veličanstvenog pobjednika. Već dan kasnije cinično je zviždala Justinu Gatlinu, varalici i zločincu, kad je na stotinu metara pobijedio Usaina Bolta.

Razlika između Faraha i filmskog junaka je u tome što je Britanac, zahvaljujući nacionalno-industrijskoj mašineriji koja ga štiti, idol koji neće pasti.

U subotu kasno navečer gledat ćete njegovu možda posljednju veliku utrku na atletskoj stazi. Nakon Londona planira otrčati još dvije utrke i onda se u potpunosti prebaciti na cestovne, maratonske utrke. Njegov tehnički savršeni, dugonogi korak još će jednom ganjati pobjedu u konkurenciji dugoprugaša koji bi morali biti daleko izdržljiviji i potentniji. Na 10.000 metara slavio je kao 34-godišnjak, što su za trkača u toj disciplini drevne godine. Njegov najstariji konkurent među 12-oricom najboljih bio je 28-godišnjak.

Nevažno, jer Farahova nepobjedivost, čini se, ne poznaje granica.

Ne propusti top članke