Ima li života prije smrti?

Što sa sobom jednom kad se kopačke objese o klin (ovo nije tekst o Hajdukovim legendama)

Zadnja izmjena: veljača 21, 2017 Profimedia

Vožnja niz M6 od Manchestera do Stokea nije nešto u čemu lako uživate. Sterilni je to i dosadni autoput koji vas vodi u Staffordshire i gotovo je po pravilu okupan kišama sjeverozapadne Engleske te obojan u depresivne nijanse sive. Ne želite se na takvom putu povući u samoću i kilometre brojati u tišini. Samo vam razgovor može misli odvratiti od depresije.

Dave naizgled ni po čemu nije odudarao od tipičnog taksista koji će vas povesti na takvu vožnju. Razmijenili smo prvo nekoliko kurtoaznih rečenica o vremenu, požalio se na sve teži život u ovom dijelu zemlje, našalio se na račun vožnje lijevom stranom ceste i prvi veći zastoj te iskoristio za pitanje: što, pobogu, radite tu?

Ako niste u keramičkim ili vulkanizerskim vodama (Michelin tu ima svoje sjedište za Veliku Britaniju), nemate nikakav razlog da se vučete po ovim užasnim hotelima – vjerujte, baš svaki hotel u Stokeu je loš – osim nogometa. Peter Coates, koji je ime stvorio na poslu s cateringom, a onda kao vlasnik jedne od najvećih online kladionica na svijetu postao multimilijunaš, od lokalnog je Stoke Cityja napravio stabilnog engleskog premierligaša, čija je publika trenutno možda i najbolja na Otoku i zbog koje vrijedi potegnuti na Britanniju.

Good old Potters. Nismo loši u posljednjih nekoliko godina, volim otići i gledati, stadion je dobar. No, iskreno, vikendom je posao najbolji i ne isplati mi se uzimati slobodne dane”, pričao je dotad tipičnu priču britanskog taksista prosijedi i debeljuškasti Dave.

“U moje je vrijeme bilo drugačije. Stari Victoria Ground bilo je strašno mjesto za svakog suparnika. Igrao se čvrst, agresivan ali dobar nogomet. Manje novca je bilo u igri, ali više se uživalo. Zanemari to što su tereni bili užasni, što lova nije bila pretjerano dobra, ali kad zabiješ pred toliko ljudi, kad skandiraju tvoje ime… Ne može bolje od toga. Pogotovo kad zabiješ u debiju za prvu momčad“, ispričao je.

I onda još dodao: “Kao što sam ja zabio”.

Dave Goodwin rođen je u obližnjem Nantwichu 1954. i s 19 godina je debitirao za Stoke u staroj engleskoj Prvoj diviziji. U prvoj utakmici na Victoria Groundu zabio je pogodak u trijumfu Pottersa 2-0 protiv West Hama. Ipak, stvari se u njegovoj karijeri nisu razvijale kako je želio; do 1978. je upisao tek 28 nastupa za klub, negdje usput je stradalo koljeno, a onda je igrao za Mansfield Town, Bury, Rochdale i Crewe Alexandru. Umirovio se 1983., odigravši ukupno 157 utakmica u sve četiri divizije engleskog profesionalnog nogometa i u kupovima.

“Dok igraš ne razmišljaš o tome što kasnije. Kad shvatiš da se kraj približava, počneš se brinuti za budućnost, počneš paničariti. Čitav si život mislio i živio samo nogomet, a onda odjednom toga više nema. Za mene je bilo relativno lako, jer sam rano shvatio da nisam dovoljno dobar, da velikog novca neće biti i rano sam počeo raditi. Jednostavno je, moraš donijeti kruh na stol”.

Prosječno trajanje profesionalne karijere je osam godina

Goodwin je, naravno, samo slučajan uzorak, dobar primjer za svoju generaciju iz koje je jako malo nogometaša izašlo s novcem od kojeg se moglo solidno živjeti. U njegovo vrijeme, ali i dugo poslije toga, postojalo je gotovo pa nepisano pravilo po kojemu su nogometaši nakon igračke karijere novu mogli tražiti tek u kafiću, baru ili pubu – kao gazde ili kao redovne mušterije.

Arsenalov David Hillier, koji je u karijeri osvojio naslove engleskog prvaka, pobjednika FA kupa, Liga kupa i Kupa pobjednika kupova, vatrogasac je u Bristolu. Simon Garner, najbolji Blackburnov strijelac svih vremena, danas je ličilac, a Stuart Ripley, koji je s istim klubom osvojio naslov prvaka, radi kao odvjetnik. David May je s Manchester Unitedom osvojio Ligu prvaka 1999. i danas uvozi južnoafrička vina, a Arjan de Zeeuw, Wiganov i Portsmouthov kapetan na prijelazu 1990-ih u 2000-te, policijski je detektiv u Alkmaaru.

Umjesto Engleske možete za primjer uzeti bilo koju drugu zemlju i naći ćete na slične sudbine. Velik dio bivših igrača pokušava na ovaj ili onaj način ostati u nogometu, ali to mnogima i ne uspijeva – ako ne pronađu novi poziv i ne odluče se na potpuni zaokret u profesionalnom životu, mnogi od njih postaju ogorčeni i društveno disfunkcionalni, provodeći dane po kafićima i trkeljajući o tome kako je nekad bilo bolje, a ovo danas ništa ne valja.

Ali ovo nije tekst o Hajdukovim legendama i ‘legendama’. Nije ni o Dinamovim, od kojih je nekoliko nakon karijere potonulo u siromaštvo i klošarenje. Zanimljivo, od šampionske generacije 1982., samo su Snješko Cerin i Boro Cvetković potpuno odustali od nogometa i počeli se baviti nečim sasvim drugim: prvi je vlasnik umirovljeničkog doma, drugi navodno prodaje cipele u Beogradu.

Prema podacima XPro, organizacije koja okuplja bivše profesionalce, čak dva od pet nogometaša proglasi bankrot do pet godina nakon završetka karijere, bez obzira na zaradu u karijeri.  Većina bankrota posljedica su kombinacije loših investicija i nesposobnosti da se način života prilagodi novim uvjetima.

Prosječno trajanje profesionalne karijere je osam godina, a igrači se većinom povlače nakon 35. To u praksi znači da su pred njima još desetljeća života u kojima moraju izdržavati obitelj, školovati djecu i plaćati račune, a da ne mogu više raditi ono u čemu su najbolji. Na vrhuncu njihove karijere, koji obično ne traje više od par godina, dotok novca je veći od potrošnje, ali je ona obično enormno velika. Oni koji nisu na pravi način planirali svoju budućnost tu udaraju u zid.

I nogometaši boluju od PTSP-a

Mario Jurić, tajnik Hrvatske udruge Nogometni sindikat (HUNS), u jednom je trenutku odustao od profesionalnog bavljenja nogometom i okrenuo se studiranju. Sada njegov sindikat pokušava pomoći nogometašima da steknu kakvo-takvo obrazovanje i tijekom karijere.

Preko sindikata trenutno studira 17 nogometaša, prijavilo se i novih 14, a jedini zasad diplomirani je bivši Osijekov i Dinamov centarfor Goran Ljubojević

„Kad smo osnivali udrugu, napravili smo anketu da bismo dobili uvid u stanje“, kaže Jurić. „Na prste si mogao nabrojati nogometaše koji su završili fakultet, a nerijetki nisu imali ni završenu srednju školu.“

S ulaskom Hrvatske u EU, sindikat je preko FIFProa, svoje krovne međunarodne organizacije, osigurao zainteresiranima studiranje online na sveučilištu UCN u Danskoj. Radi se o dodiplomskom studiju sportskom menadžmenta u trajanju od sedam semestara. Osim s UCN-om, HUNS surađuje i s Visokom školom Aspira, koja također omogućava online studij. Na te dvije institucije trenutno studira 17 članova sindikata, prijavilo se i novih 14, a jedini zasad diplomirani je bivši Osijekov i Dinamov centarfor Goran Ljubojević.

Obrazovanje će svakako pomoći nogometašima da se bolje snađu nakon karijere, ali postoje i drugi izazovi s kojima se moraju nositi. Jedan od njih je, spominje Jurić, i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Prema nekim istraživanjima, čak 35 posto bivših profesionalaca u svijetu pati od neke vrste depresije ili anksioznosti, što je dvostruko više nego u bilo kojoj drugoj profesiji.

„Ne trebamo biti previše pametni da bismo shvatili zašto“, kaže. „Igrač tijekom karijere gotovo svaki tjedan ima nekakvu bitku. Nerijetko i dvaput tjedno. Pogotovo u većim klubovima, to su uvijek nekakve povijesne utakmice… I onda poslije karijere, kad se sve to završi, kad se taj adrenalin prestane lučiti, dolazi do posttraumatskog stresa.“

Primanja današnjih vrhunskih nogometaša su astronomska. Oni koji su nastupali u prošlom stoljeću o takvim ciframa nisu mogli ni sanjati; primjerice, u Engleskoj se prosječna plaća profesionalnog nogometaša u zadnjih 30 godina povećala za više od 50 puta. Nogometaši su danas okruženi raznim stručnjacima specijaliziranim za mnogo toga koji im mogu proširiti horizonte i nadahnuti na to da nešto sa sobom naprave i poslije karijere.

No, tu govorimo samo o onima koji igraju na najvišoj razini. Vjerojatno nećete doživjeti da vas jednog dana s aerodroma u Manchesteru do Stokea vozi neki Peter Crouch ili Charlie Adam, ali neki bivši poljski, rumunjski ili hrvatski nogometaš bi već i mogao.

S Mariom Jurićem razgovarao je Ivan Mlinarić.

Ne propusti top članke