Nakon teške operacije koja mu je spasila život, veliki i nadasve kontroverzni engleski nogometni menadžer Brian Clough je izjavio: „Ne šaljite mi cvijeće kada budem mrtav, šaljite ga dok sam još živ“.
Jednom drugom čovjeku ovaj će tjedan puno njih poslati cvijeće dok ga budu ispraćali na posljednji počinak, iako su mu u zadnjem desetljeću života mnogi od njih okrenuli leđa. Ovo je priča o Jerryju Krauseu – kontroverznom bivšem GM-u Chicago Bullsa, arhitektu dominantne NBA dinastije, koji je jučer preminuo u 77. godini života.
Kada je Michael Jordan 2009. priman u košarkaški Hall of Fame, osvrnuo se na pozivnicu za ceremoniju koja je poslana i Jerryju Krauseu. Rekao je da ne zna tko je njega pozvao, jer on sam sigurno nije, jasno davši do znanja kakvo mišljenje i dalje ima o čovjeku s kojim je nekoć usko surađivao.
Nikakva novost. Jordan ga od početka svoje profesionalne karijere, najblaže rečeno, nije volio.
Otprilike u isto vrijeme stigli su u Bullse i praktično odmah je počeo i njihov sukob, koji je učvrstio lošu sliku koja se o Krauseu stvorila u javnosti. Sve je počelo 1985., kada ga je imenjak Reinsdorf, tada novi vlasnik Chicago Bullsa, zaposlio kao GM-a koji je uz reputaciju sjajnog skauta trebao složiti momčad oko mladog Jordana i napasti sam vrh NBA lige. No, već u svojoj trećoj utakmici sezone Jordan je imao tešku ozljedu – slomio je kost u stopalu – koja ga je izbacila praktički do kraja regularnog dijela sezone.
Svjestan kakav potencijal Bullsi imaju u Jordanu, Krause se nije htio kockati u vremenu kada su takve ozljede mogle značiti i kraj karijere, pa ja zahtijevao od Jordana da svoje zdravstveno stanje sanira do kraja prije povratka na parket. Michael je mislio da ga namjerno drži na ledu, želeći osigurati što bolju poziciju na draftu gubljenjem utakmica, te je iskra sukoba tako zapaljena.
Čovjek s planom
Teško je danas reći je li Jordan bio u pravu ili ne. No, koliko ga je prerani povratak na teren mogao skupo koštati govori utakmica protiv Sunsa iduće sezone, kad mu se stopalo toliko zagnojilo i nateklo da ga je liječnik krenuo na licu mjesta rezati i strogo mu zabranio igranje u iduća tri tjedna. Nije pomoglo. Već iduću je utakmicu, protiv San Antonia, Jordan bio na parketu i nemilice trpao koševe.
I to je bila osnovna razlika između dvojice genijalaca koji su, svaki na svoj način, vodili Bullse do trona NBA lige. Jordan nikako nije mogao shvatiti surovu pragmatičnost Krauseovih odluka, a Krause Jordanovu gotovo bolesnu želju za natjecanjem, na koju je front office Bullsa teško mogao utjecati. Pa čak i kad je to bilo u Jordanovu interesu. A Krause je imao dugoročni plan i nije htio odustati od njega ni po cijenu žestokih sukoba s najboljim igračem ikada.
Imao je iskusno skautsko oko, koje je još 1960-tih na draftu prepoznalo legende poput Wesa Unselda i Earla Monroea. Godine 1987. mijenjao je svoj pick, Oldena Polynicea, za Scottieja Pippena, dok je drugim pickom birao Horace Granta, čime je udario temelje šampionskih Bullsa. Uvidjevši iduće godine da Bullsi u Charlesu Oakleyu nemaju dovoljno dobrog rim protectora, odlučio ga je poslati u Knickse u zamjenu za Billa Cartwrighta. Problem je bio jedino u tome što je Oakley bio Jordanov najbolji prijatelj. I tako je Krause samo još dodatno rasplamsao tenzije.
Ali Krause je znao što radi. Bila je to era velikih momaka na Istoku, gdje su Bullsi trebali ići na Celticse s dvojcem Kevin McHale – Robert Parish, Knickse s Patrickom Ewingom ili pak Pistonse s Rickom Mahornom i Billom Laimbeerom, a Cartwright je mogao savršeno odgovoriti zadatku.
Kada je 1989. umjesto Douga Collinsa za glavnog trenera postavio Phila Jacksona, temelji su dobili i najljepšu fasadu u državi. Osim Jordana, ostatak petorke i trener bili su rezultat Krauseova planiranja i odluka. Okružio je Najvećeg momcima i trenerom koji su mu pomogli osvojiti prva tri naslova zaredom. Kao što je kasnije doveo Tonija Kukoča, Dennisa Rodmana, Stevea Kerra, Rona Harpera i Luca Longleya, koji su pomogli osvojiti druga tri naslova.
Dežurni krivac
No, i dalje ga nisu voljeli. Nije bio dio njihovog sportskog mikrosvijeta, jedan od njih. Bio je tek debeljuškasti analitični skaut, kojeg su igrači iza leđa posprdno nazivali ‘Crumbs’ zbog mrvica hrane koje bi ostajali na njegovom odijelu nakon jela. Kao da je sve oko Krausea bilo bitnije od onoga što je zaista donosio momčadi. Michael bi ga na sav glas ismijavao u autobusu govoreći mu: „Hej Jerry! Jučer je ovaj bus bio puno brži bez tvoje debele guzice“, a ostali su umirali od smijeha i slijedili ga u takvim ispadima.
Optuživali su ga i krivili i za ono za što nije bio kriv, poput one izjave da naslove ne osvajaju igrači i treneri, nego oni u uredu. A nju su novinari vješto skratili i izvukli iz konteksta; zapravo je rekao da osim igrača i trenera i organizacija u cjelini osvaja naslove. A kad se dinastija raspala Jordanovim i Jacksonovim odlaskom, Krauseu nije preostalo drugo nego krenuti u totalni rebuilding, a za to nije imao podršku i strpljenje navijača. Naposljetku je i njemu postalo dosta svega i odlučio se 2003. povući u mirovinu, što dalje od košarke.
A danas su već počele sjetne priče o Jerryju Krauseu i tome kako nikada nije dobio zasluženo poštovanje. Ne čudi to što ih, između ostalih, lansiraju i oni koji su ga godinama napadali i prikazivali u lošem svjetlu jer je to poštovanje tražio. Tako to ide; za života vam se ljudi ni ne sjete osobno donijeti cvijeće, pa vam ga onda – vjerojatno i zbog grižnje savjesti – na kraju polože na grob.
