Istjerivač duhova

Zašto se Marko Popović vratio u reprezentaciju? I zašto sad?

Zadnja izmjena: kolovoz 11, 2017 Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

Bio je 5. rujna 2011., dvorana u Alytusu, Eurobasket u Litvi. Nakon šokantnih poraza od Makedonije i Bosne i Hercegovine, Hrvatska je trebala pobjedu nad Grčkom da izbjegne ispadanje u početnoj fazi natjecanja. Grčku se nije pobijedilo godinama, niti jednom otkad je Marko Popović obukao crveno-bijeli dres.

Već u prvom poluvremenu bilo je jasno da će se neugodni niz nastaviti, Grci su otišli na 20 razlike. Ipak, u skladu s tradicijom, bio je red da se uvede malo drame, i tako se nakon Popovićevih bacanja došlo na minus dva 23 sekunde do kraja. Međutim, Grci su staloženi s linije i okončavaju susret u svoju korist. Čuvši zvuk sirene, Popović je navukao dres preko glave i ostao nepomično stajati, još jednom poražen…

Ali poražen posljednji put – nedugo potom poručio je da više neće igrati za Hrvatsku.

***

Kad je krajem svibnja Aleksandar Petrović objelodanio širi spisak reprezentativaca, Popovićevo ime bilo je najveće iznenađenje. Nakon punih šest godina izbivanja zadarski se bek vratio u staro jato. Premda je, pošto je ohladio glavu, povukao objavu o oproštaju, ipak nije zaigrao nijednom u proteklih pet ljeta.

Kvalifikacije za Eurobasket 2013. propustio je zbog privatnih razloga, a sam Eurobasket zbog ozljede. Potom ga Jasmin Repeša nije zvao za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, što mu je Popović zamjerio jer je smatrao da je mogao pridonijeti više od Olivera Lafayettea.

Ljeto potom zvao ga je i novi izbornik Velimir Perasović, ali je ponovo imao problema s ozljedama, pa se morao zahvaliti. Petrović ga je zvao i prošle godine, ali je Marko smatrao kako s 34 na leđima nije u stanju igrati turnirske utakmice dan za danom. Zbog toga je golemo iznenađenje što je s 35 promijenio mišljenje. Nameće se pitanje – zbog čega?

Prije nekog vremena uporno sam zvao jednu djevojku, igrom slučaja također Zadranku, da izađemo zajedno. Ona mi je slala najraznovrsnije odbijenice. Onda je odjednom, valjda iz šeste, pristala kad sam već izgubio nadu. Kad smo se našli, morao sam je pitati zbog čega je promijenila mišljenje. Rekla mi je lakonski: „Postalo mi je neugodno odbijati.“ Možda je i Popović pronašao slične motive.

Šalu na stranu, Pop je opet tu. Što to znači za igru reprezentacije u odnosu na prošlu godinu? Petrović je najavio da će Popovića koristiti kao osigurača, rezervnog razigravača koji neće dopustiti crne rupe u desetak minuta dok Roko Ukić nije na parketu.

Ne vjerujem u takav scenarij.

Nominalno je Pop došao kao zamjena za Roka Stipčevića, ali treba uzeti u obzir da od lanjske ekipe tu više nema ni Luke Babića ni Marija Hezonje. Vratio se i Marko Tomas, ali on je također u godinama, kao i Krunoslav Simon, a veliko je pitanje hoće li se Petroviću u rotaciju uspjeti ugurati Dominik Mavra, Filip Krušlin ili Ivan Ramljak. U svakom slučaju, Pop je i danas opasniji po koš od svih navedenih.

Pop želi biti dio boljih dana hrvatske košarke. Ovaj povratak shvatio je kao priliku da prebriše stare frustracije, kao i osjećaj da je reprezentativni dres proklet

Tako bi se u rotaciji iz vanjske linije trebali nalaziti Ukić, Popović, Bojan Bogdanović, Tomas i Simon, eventualno još jedan iz spomenutog terceta. Samo Bogdanović nije prešao tridesetu, stoga će biti neophodno da preostala četvorica ravnomjerno raspodijele minutažu ako se želi dogurati do kraja turnira bez izraubanosti nositelja. To znači da Popovića možemo očekivati 20-ak minuta na parketu.

Pop i wannabe-Pop

U napadu itekako može dati ruke. Usprkos poznim godinama, i dalje nemilice zatrpava koševe po Španjolskoj. Prošle sezone odveo je Fuenlabradu do doigravanja, a ove je bio na prosjeku od 13 poena i 2,1 asistencija za 23,1 minutu igre. Da, i dalje mu je draže šutnuti nego dodati, veliki je potrošač lopti, ali to nije nužno loše. Prošlih je godina vanjska linija previše ovisila o Bogdanoviću, Simon i Hezonja igrali su na mahove, ponekad previše stidljivo. Pop svojim efikasnim stilom igre Hrvatskoj donosi napadačku raznovrsnost te sigurnost da će imati tko preuzeti inicijativu ako Bogdanovića ne ide ili ga se dobro zatvori.

No zato problem leži u obrani. Petrović je lani zamrznuo Stipčevića s obrazloženjem da je premalen za čuvati plejeve dvometraše, a Popović je iste visine (185 cm). Osim toga, svi su prošlogodišnji nositelji u vanjskoj liniji bili na oko dva metra visine, što je bila udarna snaga Hrvatske – svi su mogli preuzeti svakoga. Popović se ne uklapa u taj obrambeni koncept i morat će ga se ‘skrivati’ te mu prilagođavati igru.

Ali ne valja smetnuti s uma da Popović nije Stipčević, mada su isti profil igrača. Stipčević je kvalitetan košarkaš, ali nažalost, nikad nije uspio doseći razinu svog sugrađanina, tako da je ostao samo reprezentativni epizodist, wannabe-Pop. Popović je u čitavoj karijeri bio nositelj, bio na preko 10 poena prosječno gotovo svugdje gdje je igrao.

Istina, to nisu bili najveći europski klubovi, ali su više nego respektabilni (Zadar, Valencia, Cibona, Efes, Žalgiris, Uniks, Khimki i Fuenlabrada). U veljači je nakratko uspio preuzeti mjesto najboljeg strijelca Eurokupa svih vremena, što dovoljno govori o kakvom je scoreru riječ. Kredit koji uzima u obrani uvijek je znao vratiti s kamatama kojih se ne bi posramile ni najlihvarskije banke. Trebalo bi tako biti i ovog rujna.

Ovo bi trebao biti jednokratni povratak Zadranina. Sljedeće veliko natjecanje je za dvije godine, kada će imati 37, a teško je vjerovati da će biti na raspolaganju u kvalifikacijama, koje se igraju tijekom klupske sezone. Vratio se nakon nepunih šest godina da istjera demone prošlosti.

Još u svići ima ulja

Popoviću je dosadašnje igranje za Hrvatsku u najvećoj mjeri predstavljalo frustraciju. Igrao je na pet eurobasketa, jednom svjetskom prvenstvu i jednim Olimpijskim igrama, a gotovo svako od tih natjecanja bilo je na svoj način traumatično – ispadanja u skupini 2003. i 2011. i porazi u prvim nokaut utakmicama na preostalim turnirima.

Ali kakvi su to porazi bili – čuvena oružana pljačka Luigija Lamonice u četvrtfinalu sa Španjolskom 2005.; poraz protiv Slovenije u istoj fazi 2009., kojemu je sam Pop kumovao s tehničkom kod +13 na kraju prvog poluvremena (Slovenci strpali bacanja, dobili posjed i pogodili tricu); poraz od Srbije poenom razlike u osmini finala Svjetskog prvenstva 2010. kada Davoru Kusu u posljednjoj sekundi propada noga, pa radi prekršaj na Aleksandru Rašiću

Svi ti porazi, katastrofalni odnosi igrača s vodstvom Saveza i utezi slavne prošlosti u javnosti su stvorili lošu sliku o reprezentaciji – košarkaši su bili konstantno razočaranje. Odlaskom Popovića stvari su najednom krenule nabolje – u Sloveniji 2013. konačno je preskočena kobna četvrtfinalna stepenica; na čelo Saveza došli su bivši proslavljeni košarkaši; ostvaren je trijumfalan pohod na Igre kroz Torino, a u Riju su padale elitne svjetske reprezentacije te je poraz u četvrtfinalu od Srbije prihvaćen s ponosom…

Pop želi biti dio boljih dana hrvatske košarke. Ovaj povratak shvatio je kao jedinstvenu priliku da prebriše stare frustracije, kao i osjećaj da je reprezentativni dres proklet. Došao je biti iskusna podrška novoj generaciji i pomoći nositeljima koliko zna i umije, došao je pobjeđivati, ali i gubiti uzdignute glave. Već u prvoj pripremnoj utakmici pokazao je da još u svići ima ulja – presudio je Francuzima ključnom tricom i bacanjima, ukupno je postigao devet poena uz šest asistencija.

***

Kad je 2011. odlazio iz reprezentacije, vrući je Popović kao kapetan izjavio da je mentalitet reprezentativaca u banani, da u klubovima u svakom susretu daju sve od sebe, a u državnom dresu biraju utakmice, pa se zbog toga se ispričao javnosti. Danas to više nije tako. Danas više ne mora strahovati da će na koncu susreta od srama morati navlačiti dres na glavu. Pušu neki novi vjetrovi, može im se s povjerenjem prepustiti.

Najbitnije je da zadrži hladnu glavu. S hladnom glavom dolazi mirna ruka, a kad je Popu ruka mirna, lopte ulaze u kontinuitetu.

Ne propusti top članke