U razdoblju od 1994. do 2002. mlađe su selekcije hrvatske košarkaške reprezentacije svakog ljeta, izuzevši tek 1997., osvajale medalje na velikim natjecanjima. Onda je odjednom nastupilo zatišje – pet godina u nizu hrvatski mladići vraćali su se praznih ruku što je, u kontekstu još dugotrajnije seniorske suše, bacalo košarkašku javnost u sve dublju depresiju. Stvorila se atmosfera iščekivanja svjetla na kraju tunela, iščekivanja spasitelja.
I oni su se ukazali.
U ljeto 2008. hrvatski su juniori pod vodstvom trenera Vlade Vanjka bez ikakve pompe ispraćeni na Eurobasket u Grčkoj. No, dospjeli su sve do polufinala, gdje su poraženi od moćnog domaćina (igrali su Kostas Sloukas, Kostas Papanikolaou i Evangelos Mantzaris, budući oslonci šampionskog Olympiacosa), a zatim čekao se dvoboj za broncu s mnogo slabijim Francuzima. I kada je Mario Delaš s 18 poena i 14 skokova poveo svoju momčad do teško izborenog trijumfa, krenula je euforija. Od trenutka stupanja na postolje svaki njihov korak bio je pod povećalom.
Godinu dana poslije održalo se Svjetsko prvenstvo U19 na Novom Zelandu, a talentiranu generaciju preuzeo je Boris Kurtović. Atmosfera je eksponencijalno rasla s pobjedama, a vrhunac združene energije dosegnut je u polufinalnom okršaju s Amerikancima, za koje su od poznatih lica igrali današnje superzvijezde Gordon Hayward i Klay Thompson, zatim Seth Curry, a i Cedevitin John Shurna te Terrico White, koji je 2013. ostavio velik trag u ABA Ligi u dresu Radničkog.
Hrvatska je, bodrena brojnim iseljenicima s tribina, takvu momčad razvalila s 26:11 u trećoj četvrtini, da bi naposljetku Amerikanci riješili utakmicu u posljednjoj minuti i slavili rezultatom 81:77. Zanimljivo, sudio je Luigi Lamonica.
U utakmici za broncu protiv borbenih Australaca, Delaš je ponovo briljirao kad je bilo najbitnije (28 poena uz šut iz igre 12/15), a ruku pomoći mu je dao Toni Prostran (21 poen, sedam skokova i četiri asistencije), koji je u izravnom okršaju uništio australskog kapetana Matthewa Dellavedovu, budućeg NBA prvaka.
Takve predstave više nisu budile samo euforiju i nadu, već su izazvale pojavu mnogo važnijeg, davno izgubljenog osjećaja. Delaš, Prostran i društvo probudili su ponos.
Na valu tih pozitivnih emocija Hrvatska je sljedećeg ljeta organizirala Eurobasket U20, kako bi navijači mogli uživo vidjeti ta čuda od djece o kojima su vijesti dotad stizale iz udaljenih krajeva svijeta. U Zadru se išlo po zlato, a u četvrtfinalu je čekala Srbija predvođena Dejanom Muslijem.
Činilo se da će susjedi, kao i toliko puta dotad, pokvariti feštu jer su imali šest razlike četrdesetak sekundi prije kraja, ali u ludoj završnici, nošeni sinergijom s 3.500 glasnih navijača, Hrvati su okrenuli nemoguće i prošli u polufinale rezultatom 76:75. Ponovo je heroj bio Delaš, koji je pet sekundi prije kraja pospremio promašaj Dina Butorca s linije slobodnih bacanja.
https://www.youtube.com/watch?v=D3LJ_xKxcjM
Snove o trofeju ponovo je u polufinalu srušila Grčka – a ovog puta ostalo se i bez utješne nagrade, jer je Španjolska na krilima Nikole Mirotića bila prejak suparnik u utakmici za treće mjesto, koja je označila kraj omladinske karijere za veliku generaciju 1990. godišta. Bilo je vrijeme da svoje uspjehe prenesu u seniorsku reprezentaciju.
Gdje su danas?
Nije se dogodilo. Velika očekivanja nisu bila u skladu s realnim mogućnostima. Alfa i omega te generacije bili su krilni centar Delaš i razigravač Prostran, a od ostatka momčadi najveći su doprinos pružali Tomislav Zubčić i Leon Radošević.
Mario Delaš pružao je solidne utakmice u dresu matičnog Splita i 2010. je ostvario transfer u Žalgiris. Ondje se nije dobro snašao, stoga je poslan na čak tri posudbe (Cibona, Šiauliai i Baltai) da bi 2013. prešao u španjolski Obradoiro. U najboljoj europskoj ligi pružao je vrlo dobre predstave pa se sljedećeg ljeta preselio u euroligašku Cedevitu.
Mada je tamo imao dobrih izvedbi, sveukupni dojam bio je vrlo razočaravajući, pa je dobar dio sljedeće sezone proveo bez utakmica jer nije htio prihvatiti raskid ugovora. Kada je konačno uspio pronaći zajednički jezik s vodstvom Cedevite, potpisao je za estonski Kalev. Aktualnu sezonu odradio je u talijanskoj Orlandini, gdje je bilježio 9,4 poena uz 5,2 skoka, ali i mizernih 16,7 posto ubačaja za tricu.
Toni Prostran napustio je Zadar 2010. nezadovoljan minutažom i kašnjenjem u isplati, nova destinacija bio je KK Zagreb. Među Mravima mu također nisu cvale ruže, dosta su ga usporile i ozljede, zato se nakon dvogodišnje avanture vratio u rodni Zadar. Imao je veću minutažu nego u prethodnom navratu te mu je sljedećeg ljeta produžen ugovor, ali na koncu je iskorak bio premalen, stoga je uslijedio odlazak u ‘egzotičnu’ Švedsku u ljeto 2014.
Ondje je u dresu Norrköpinga i Norrbottena proveo dvije briljantne sezone, vratio samopouzdanje i ostvario transfer u Nevežis, s kojim je igrao u litavskoj i Baltičkoj ligi. U oba natjecanja bio je najbolji asistent (7 i 9,2 asistencije prosječno) i na koncu sezone izrazio je želju za odlaskom u jači klub po nove izazove. Uskoro možemo očekivati njegov novi potpis.
Nikoga od navedenih, primjerice, američki skauti nisu označili kao veliki potencijal, usprkos odličnim rezultatima u mlađim kategorijama
Tomislav Zubčić je do 2013. igrao u Ciboni, iz koje je otišao jer su u klubu željeli otvoriti prostor za Darija Šarića. Odradio je polusezonu za Lietuvos Rytas pa dvije u Cedeviti, iz koje je najesen 2015. potjeran radi kršenja discipline, a okolnosti incidenta su do dan-danas ostale obavijene velom tajne.
Tu je sezonu dovršio u razvojnoj momčadi Oklahome, gdje se nije uspio izboriti za ulazak u tim Thundera, pa je uslijedio povratak u Europu. U ruskom Avtodoru pružao je odlične predstave i vrlo brzo preselio u jači Nižnji Novgorod. Aktualnu sezonu u VTB ligi završio je s 9,6 poena prosječno uz odličnih 40 posto šuta za tri.
Leon Radošević igrao je u Ciboni do 2011. kada ostvaruje transfer u Milano. Ondje se ne uklapa, pa ide na posudbu u Lietuvos Rytas, a zatim potpisuje za Albu Berlin. Nakon dvije odlične sezone seli 2015. u Beşiktaş, ali ne zadugo jer poslije par mjeseci potpisuje za Bamberg. Ondje mu je ove sezone ponešto smanjena uloga u momčadi, bilježio je 6,1 poen u 2,6 skokova.
Svejedno, Njemačka se u njegovom slučaju pokazala kao obećana zemlja i zato je prije par tjedana podnio zahtjev za njenim državljanstvom. Odmah su se pojavile špekulacije da će nastupiti za njemačku reprezentaciju, ali je Leon ironičnim komentarom na Facebooku odbacio tu mogućnost.
Daleko od reprezentacije
Koji je razlog ovakvog podbačaja programiranih zvijezda?
Glavni su razlog nerealno postavljena očekivanja. Nikoga od navedenih, primjerice, američki skauti nisu označili kao veliki potencijal, usprkos odličnim rezultatima u mlađim kategorijama. Kao nepristranima, nije im mogao promaknuti Delašov nedostatak atleticizma i bezopasnost s distance, Prostranov manjak centimetara, Zubčićeva jednodimenzionalnost u vidu prevelikog oslanjanja na šut za tri, Radoševićev skromni repertoar… Kao suma svega toga proizlazi informacija da je samo Zubčić izabran na NBA draftu, i to kao 56. izbor.
To nam govori da zapravo podbačaj nije toliko velik kao što se na prvu možda čini. Ovi su košarkaši ostvarili respektabilne europske karijere; pogotovo Radošević, koji je solidan euroligaški igrač. Glavna zamjerka može se naći u tome što nisu ostavili gotovo nikakvog traga među seniorima reprezentacije – jedini koji je uopće službeno nastupio bio je Delaš 2013., kada je većinu Eurobasketa prosjedio na klupi.
Radošević je ostavio najveći trag, ali u negativnom kontekstu. Naime, posljednjih godina redovito je primao pozive za reprezentativna ljeta, ali je svaki put otkazao zbog ozljeda, koje bi se dogodile baš koncem klupske sezone. Ovog ljeta poziv ga je mimoišao.
Zubčić je bio među kandidatima za Eurobasket 2015., kada je posljednji otpao sa spiska jer je izbornik Velimir Perasović vjerovao da će se Marko Tomas oporaviti tijekom turnira. Ovog ljeta našao se na širem popisu Aleksandra Petrovića.
Toni Prostran nikada nije ni primirisao seniorima. Imajući u vidu problematičnu situaciju s razigravačima, to je podosta nepošteno, posebice ovog ljeta. Nakon početnih poteškoća u seniorskim vodama, naposljetku je pronašao staru formu i u kontinuitetu pruža odlične utakmice u respektabilnoj litavskoj ligi. Pronađe li nešto jači klub i sve to ponovi iduće sezone, reprezentacija mu ne bi smjela umaći, barem ne u nadolazećoj seriji kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
Od ostatka te generacije mnogi su se igrači mijenjali kroz spomenuta tri natjecanja, a najveći utjecaj na igru imali su Dino Butorac, Ivan Ramljak, Ivan Batur, Sven Smajlagić, Josip Bilinovac i Šime Olivari. Sve redom bekovi i krila koji nikada nisu prerasli razinu domaće lige, jedino možemo izuzeti Ramljaka koji se dokazao kao kvalitetan regionalni igrač.
Ironično je da su Luka Babić i Darko Planinić jedini iz te generacije koji su se probili do značajne uloge u seniorskoj vrsti, a njihov tadašnji doprinos bio je minoran – Babić na dva Eurobasketa nije niti pozvan, a Planinić je uglavnom bio upisan u rubriku DNP, izuzev Eurobasketa U20 kad se izborio za 10-ak minuta po susretu.
Ipak, ova generacija ispunila je svoju primarnu svrhu. Kad je čitava košarkaška nacija zapala u apatiju prouzrokovanu sivilom prosječnosti, ovi momci su se skupili i pokazali da se s pravim pristupom može ostvariti uspjeh usprkos nekim hendikepima. U te tri godine stvorili su poticajnu atmosferu i vratili nadu u bolje sutra, koje je potom i došlo, premda ne s njima kao akterima – tog ljeta 2010. kad je ova generacija u Zadru silazila sa scene, u Baru se na vrh Europe popela hrvatska kadetska selekcija predvođena Dariom Šarićem…
Za njega i ostale koji su dolazili teren su u javnosti pripremili Delaš, Prostran i društvo.
