Toliko je sve oko njega dosadno da je netko otvorio Twitter račun naziva Boring James Milner, koji prati gotovo 600 tisuća pratitelja i koji glumi generator dosadnih Milnerovih izjava.

‘Britanski tabloidi ga preziru’, kao da vidim onu pop-up reklamu na nekom od portala.

Izrazita simbolika leži u činjenici da je James rođen u Wortleyju, dijelu Leedsa koji se značajno razvio tijekom doba industrijske revolucije. Njegov otac Peter zaposlen je u građevini, dok je majka Lesley agentica za nekretnine; oboje su bili pretplatnici Leeds Uniteda, posrnulog diva koji je kasnije postao prva postaja Jamesove nogometne karijere. Iako je kao dječak imao afinitete spram kriketa, odrastajući u tipičnoj engleskoj ciglenoj dvokatnici nedaleko od kriket kluba Horsforth, prve značajnije uspjehe postigao je u atletici – točnije u trčanju, čime se bavio i njegov otac.

Milner je čitavom svojom karijerom i životnom pozadinom promovirao ideju o interesu kolektiva iznad onog osobnog

Stvar je u tome da je Milner idealni prototip nogometaša kojeg bi čuveni Don Revie prometnuo u zvijezdu svog čuvenog Leedsa. Iako nikada nije bio prljav igrač, što je odlika koja je u konačnici profilirala Reviejeve momke kao najomraženije u Engleskoj, točno se može zamisliti Milnera kako u toj generaciji dobiva prednost ispred jednako polivalentnog Paula Medeleyja.

“Što god treba, šefe”, odgovorio bi ‘Mille’ Revieju kada bi ga ovaj natjerao da preuzme poziciju halfa, iako je dotad igrao u napadu.

Prokletstvo svestranosti

Biti ‘Katica za sve’ ima dvije strane medalje, osobito u nogometu. Polivalentni igrači visoko su cijenjeni, pogotovo kada među trenerskom elitom imate sve više progresivaca koji se vode onom teorijom Arriga Sacchija o budućnosti nogometa bez rigidne pozicijske podjele; prema njemu, igrači će biti profilirani tek za fazu napada i fazu obrane. Dosta odrednica te ideje pri radu s igračima i njihovom razvoju prikazuje i Pep Guardiola, ali i Milnerov sadašnji menadžer Jürgen Klopp.

Upravo ga je Klopp postavio na poziciju lijevog beka u Liverpoolu, čime je Milner efektivno zaigrao na osmoj od 11 pozicija u nogometu. Zapravo, jedino još nije igrao stopera i golmana, iako je Joe Hart u šali znao spomenuti kako je Milner na treningu u Manchester Cityju ponekad tražio da se okuša i između vratnica. Sad, to je jedan od razloga zbog čega je ‘dosadni Milner’ zapravo zanimljiva i unikatna pojava na današnjem nogometnom nebu; s druge strane, spremnost da podredi svoj razvoj trenutnim potrebama momčadi možda ga je u konačnici stajala i razvikanije karijere.

Tijekom svojih početaka u Leedsu Milner je okarakteriziran kao jedan od najtalentiranijih nadolazećih mladih napadača u Engleskoj. Postao je drugi najmlađi igrač u povijesti Premier lige kada je sa 16 godina i 11 mjeseci u studenom 2002. zamijenio Jasona Wilcoxa, da bi mjesec dana poslije postao i najmlađi strijelac u povijesti lige, zabivši u pobjedi 2:1 nad Sunderlandom; rekord koji je do danas nadmašio samo James Vaughan u Evertonovu dresu pet godina poslije. Njegova karijera sjajno se razvijala, ali s igračkim razvojem je paralelno stigla i njegova nesposobnost da se zauzme za sebe.

Prokletstvo tu leži u činjenici da je rijetko kada njegova promjena pozicija bila ciljana i planski odrađena. Igrači tome jednostavno nisu skloni ako se ne osjećaju dovoljno sigurnima i spremnima na takav značajan korak, jer konstantno seljenje i naglo preuzimanje različitih uloga veliki je rizik; ne dopušta vam da usavršite vještine za jednu, već vas tjera da se konstantno prilagođavate najbolje što možete. A to često znači da će vas treneri s jednakom lakoćom znati negdje postaviti, ali i da ćete uvijek biti prvi na listi za odstrel iz početne jedanaestorice kad se nađe netko vičniji ulozi.

Kolektiv iznad svega

Šteta je da se Milner nije rodio nekih 30 godina ranije, da ga život u Revievoj vojsci izvuče iz te pretjerane skromnosti i da mu dozu prkosa. Iz rodnog Leedsa ponio je moć ponavljanja tvorničkih traka, ali nije ponio radnički bunt, nije u njemu bilo borbe za jasno definiranu poziciju. Milner nije htio forsirati reakciju ni kada mu je Graeme Souness u Newcastleu otresao da “ne može pobjeđivati s 11 Milnera u ekipi”. Ovaj je vjerojatno otišao doma, ispuhao se tako što je usisao tepih i pročitao časopis o nečem trivijalnom poput sakupljanja posuđa, te mu odgovorio da “razumije njegov stav i da se nada da će u kombinaciji mladosti i iskustva on biti dio te mladosti”.

Zapravo, on je ekvivalent mirnog obiteljskog čovjeka s dva labradora u vrtu i dvoje djece na kauču navečer. On će, kao minulog četvrtka, ustati iz kreveta, obaviti svoj jutarnji ritual koji se sastoji od hihotanja sa suprugom pri izradi uvijek jednog te istog tosta; neće mu se to, a ni sljedeće jutro puno razlikovati od bilo kojeg drugog, a u međuvremenu će odigrati utakmicu Lige prvaka – ušavši s klupe u drugom poluvremenu i s tri asistencije i neumornom trkom u knockout fazu natjecanja ponijeti titulu najboljeg asistenta.

Što god treba, šefe.

Shvatljivo mi je zbog čega je, u igri koja je oduvijek cijenila ekscentrične individualce, James Milner naprosto ‘dosadan’. Paul Gascoigne je uvijek na naslovnicama dobivao više prostora od Matta Le Tissiera, koji po svom priznanju nikada nije popio pintu piva u životu. Shvaćam i da se zbog imidža skromnog, nekonfliktnog radnika iz Wortleyja lako gubi iz vida činjenica da je čovjek odigrao gotovo 200 utakmica za ekipe poput Manchester Cityja i Liverpoola, te 61 za englesku reprezentaciju, gdje je u par navrata bio i kapetan otkako je 2009. i službeno debitirao u onom demoliranju Hrvatske na Wembleyju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

No, pomalo me žalosti kad mu ljudi osporavaju vrijednost i ne priznaju kao jednog od najvećih profesionalaca u elitnom nogometu. Milner možda nikada nije plijenio pažnju atraktivnim minijaturama, ali je čitavom svojom karijerom i životnom pozadinom promovirao ideju o interesu kolektiva iznad onog osobnog. Njegovu bi priču vjerojatno sjajno ekranizirao neki britanski ‘socrealistički’ redatelj poput Kena Loacha ili Shanea Meadowsa i onda bi ona bila znatno manje ‘dosadna’ nego što se na prvu loptu doima.

Dok se takvo nešto ne dogodi, Jamesu ostaje uživati u mirnim obiteljskim druženjima uz šalicu čaja, na kojima će jednog dana unucima prepričavati kako ga je neki tamo Dani Alves svojedobno nazvao “najdosadnijim, ali i najtežim igračem protiv kojeg je ikad igrao”.