Kasnoljetna večer na Maksimiru bila je puna prizora poetično-simboličke vrijednosti. Na travnjaku s najboljom drenažom u zemlji, pred nešto gledatelja uključujući one koje je savez dopremio svojim autobusima, desetorica zvijezda najvećih europskih klubova i Josip Pivarić pokušavali su igrati nogomet u močvari – jednako kao što ga svi mi, navijači, pokušavamo ‘igrati’ i pratiti već godinama. Lopta im naprosto nije odskakivala od tla i ostajala je zaglibljena u baruštinama pri svakom pokušaju dodavanja po zemlji. Kao i nama.
I premda je na terenu bio i nekakav suparnik, igrali su momci zapravo protiv samih sebe.
Bili su to nemogući uvjeti. Ni Luka Modrić ne sjeća se takve kiše.
Pada kiša, ubi miša.
Wally with a brolly.
I tako dalje i tako bliže, kroz bezbroj nategnutih referenci koje su tu i samo ih treba efektno i dovitljivo dovršiti, mogli bismo se narugati repkici i svemu što je okružuje, ali zapravo bismo se rugali sebi samima.
Jer ono sinoć najtočniji je portret hrvatskog nogometa.
Momčad krcata bogatašima koji su dio kontinentalne kreme, po individualnom talentu i kvaliteti jaka gotovo koliko i ona koja je jednom davno bila treća na svijetu, potopljena i okovana neregularnim uvjetima za igru. U pomalo grotesknoj verziji nogometa, u lakrdiji od igre, na podjednako grotesknom stadionu s još grotesknijom svečanom ložom.
Temeljni je problem to što je ljudima sve manje stalo
S akterima od kojih je jedan dan ranije svjedočio na sudu u slučaju zamračivanja multimilijunskih iznosa iz voljenog kluba, prije toga galamio na reportere i prijetio im da će ih tužiti jer ga – slikaju (?!), a poslije toga se odvezao zajedno s glavnim osumnjičenikom; drugim koji je još ranije obolio od prigodne amnezije, a uoči utakmice se patetično pozivao na to kako uvijek „gine“ za Hrvatsku; s trećima koji šute i svojom šutnjom podržavaju aktualno stanje. Manje bitne faktore, poput trenera koji uporno traži alibi u „negativnoj medijskoj atmosferi“, ili redikulozne ‘službene’ navijače, da ni ne spominjemo.
Došla je i prošla utakmica s Kosovom, a da je valjda najmanji broj Hrvata ikad za to uopće bilo briga. Teško da bi bilo bitno drugačije i da je utakmica do kraja odigrana i prema očekivanjima dobivena.
I to je zapravo temeljni problem hrvatske nogometne reprezentacije.
Ne ni stadion, ne ni zlonamjerno i zapravo veleizdajničko potenciranje nepostojeće podjele između Sjevera i Juga, ne ni politikom podržana struktura saveza koji je institucionalizirao klijentelizam, ne ni licemjerna šutnja i zaboravljanje bankomata u kopačkama, ne ni Davor Šuker, Zdravko Mamić ili Ante Čačić.
Temeljni je problem to što je ljudima sve manje stalo.
Pitanje iz naslova je intimno. Svatko ima svoj osobni odgovor i obrazloženje koje uz njega ide. Tragedija je, međutim, u tome što je u navijačkoj populaciji odavno postalo legitimno i što praktično iz dana u dan postaje sve legitimnije, usudili ga se postaviti ili ne.
