Ma koliko se mi pretvarali i pokušavali sami za sebe atmosferu napraviti ljepšom, boljom i normalnijom, činjenica je da je ovih nekoliko dana u Stockholmu bilo čudno. Baš kao što su ljetos bili čudni dani u Parizu. Nogomet je, naravno, uvijek u prvom planu, glavna tema razgovora, i dobro je da mu se prepustite, ali isto tako uhvatite sebe kako se pitate zašto, pobogu, nitko na ulazu na stadion ne kontrolira sve te silne torbe i je li osiguranje baš tako dobro. Pitanje koje stalno visi i na koje svi znamo odgovor: koliko smo ustvari svi zajedno lagane mete? Bilo bi lijepo da smo u stanju ignorirati ono što se događa oko nas, ali niti jesmo, niti smijemo biti. Svijet je oduvijek usrano mjesto samo što s vremena na vrijeme postanete svjesniji toga i budala s kakvima živite.

I zato je kraj bio nekakvo čudno olakšanje za sve.

Ajaxu jer je u ovoj priči, igrom slučaja i potpuno nepravedno, postao ne samo kolateralna šteta, nego svojevrsni negativac. Ružno je to reći naglas, valjda zato svi i izbjegavamo, ali dječaci iz Amsterdama su se ni krivi ni dužni u ovom kontekstu našli na putu pozitivnoj priči. I jasno da je takav zaključak potpuno nepravedan, pogrešan na tako puno načina, ali je, da možda toga nisu bili ni svjesni, bio i ogroman teret na plećima mlade momčadi Petera Bosza.

Naravno da ni Unitedu nije bilo nimalo lakše, da je njegova završnica sezone dobila potpuno drugačiji smisao od onog o kojem smo trabunjali mjesecima, od onog koji isključivo ima veze sa sportskim uspjehom i lovom koja će uvećana za jednu četvrtinu leći na račune iduće sezone.

Skromni i pragmatični United

United je Manchesterov najvažniji simbol, njegov najpoznatiji proizvod u svijetu, njegov ambasador i jedan od najvažnijih svjetskih klubova, pa je na ono što se dogodilo u njegovom gradu morao odgovoriti na njemu svojstveni način. Pobjedom. Neće život u Manchesteru nakon ovoga biti lakši, neće 15 kila srebrnine i nova zvjezdica pored Unitedova imena ništa pretjerano promijeniti, nogomet je na kraju dana nevažan i potpuno sporedan, ali Manchester je, zahvaljujući Unitedu, barem za trenutak bio sretniji i veseliji i normalniji.

Duboko u noć slučajno smo ispred stadiona naletjeli na Eda Woodwarda, osmijeh je govorio dovoljno – i njemu će život biti lakši ovog ljeta

Međutim, i kada zatvorimo oči i zamislimo da živimo u normalnom svijetu i razmišljamo isključivo o nogometnom aspektu, nema nikakve sumnje da je nakon trijumfa Manchester Uniteda u Stockholmu prevladavajući osjećaj bilo olakšanje.

Jose Mourinho se kockao.

Ulog je bio ogroman, ali ispostavilo se da je stvarni rizik bio ustvari mnogo manji nego što je stanje na stolu pokazivalo. A on je to jako dobro znao. Njegov je United bio nervozan i visio protiv Anderlechta i protiv Celte, ali Europa liga je za Josea uvijek bila savršena sigurnosna mreža za spašavanje sezone. Najvažnije je bilo dogurati do finala, do jedne utakmice koja odlučuje; a kada je to uspio, onda dileme više nije bilo. Mourinho zna kako odigrati tu jednu i spasiti sezonu, kako je napraviti uspješnom i obojiti u svjetlije boje.

Priču o tome kako je Mourinho umrtvio protivnika, izgasio mu inače poletnu i potentnu sredinu, kako je, Joseovim riječima “skromni i pragmatični” United imao 33 posto posjeda protiv druge momčadi nizozemskog prvenstva, kako je “respektirajući suparnika kojeg je detaljno analizirao” forsirao duge lopte (četvrtina pokušanih pasova bile su duge lopte), kako je “skromnim ali timskim principima” kontrolirao utakmicu bez da je imao kontrolu nad loptom – sve ste to već pročitali i sami vidjeli.

Peter Bosz je bio u pravu kad je poslije utakmice, onako ljutito, prvo ispalio kako je utakmica bila dosadna. Bila je frustrirajuća za njega, za njegove igrače i za nas koji smo u svemu ovome neutralci, ali Jose Mourinho nema nikakvu obavezu misliti na bilo koga od nas, nego isključivo na sebe, svoju momčad i svoje navijače.

Nova sezona, nova očekivanja

A činjenice opet kažu da je Manchester United osvojio jedini europski trofej koji mu je nedostajao i da je ispunio cilj plasiravši se u Ligu prvaka. I točka. Kako? Onako kako Jose Mourinho najbolje zna. U Unitedu su bili toga svjesni kada su ga dovodili – zato ga, uostalom, i jesu doveli – i tu se svaka rasprava o estetici i dojmu završava. Ovo nije Busbyjev United, nije ni Fergusonov United, ovo je Mourinhov United i trebamo ga prihvatiti kao takvog. Nema ružnih pobjeda, sve su na kraju jednako vrijedne.

Za Portugalca je sinoćnji trijumf došao kao olakšanje, jer mu se dugoročni rizik ove sezone i isplatio. Olakšanje je ovo i za igrače koji su stvorili sliku da su bar donekle ispunili očekivanja, da su ulaganja u njih opravdana, a neće im loše doći ni garantiranih 25 posto više prihoda nakon plasmana u Ligu prvaka. Duboko u noć nakon utakmice slučajno smo ispred stadiona naletjeli na Eda Woodwarda; razgovor, dakako, nije dolazio u obzir, ali njegov osmijeh govorio je dovoljno – i njemu će život biti lakši ovog ljeta kad United krene u još jedno renoviranje igračkog kadra jer će pored imena i novca sada biti u stanju nuditi i vrhunski izazov.

Otkako je Leiriju zamijenio Portom, Jose Mourinho je u svakom svojem klubu u drugoj sezoni osvajao titulu, i jasno je da će iduće sezone letvica na Old Traffordu biti postavljena na novu visinu.

United je najveći engleski klub i neće vječno moći prihvaćati ulogu u kojoj Mourinho uživa, ulogu autsajdera koji naoštrenom olovkom bode u oči svoje velike i moćne neprijatelje. Iduće sezone njegovi i klupski prioriteti morat će se promijeniti. To sigurno znači i velika ulaganja u momčad, ali ne i da će takav pristup uspjeti; i ova sezona je pokazala da trošenje novca na zvijezde ne znači nužno i veliki rezultat.

Jose je sinoć uspio te donio olakšanje sebi i svima oko sebe. Jedna noć u Stockholmu je pokrila sve rupe koje je ova sezona u Unitedu imala, osmjesi su ponovo na licima navijača, ali od sada će prostor za manipulaciju biti mnogo manji. A očekivanja mnogo veća.