Većini djece je otac prvi superheroj u kojeg povjeruju i autoritet koji im odredi život. Otac Joséa Mourinha, José Manuel Mourinho Félix, bio je vratar i kasnije trener. Zahvalna je to slika za ocrtati simboliku njegove igre. Igrao je tvrdo, s autoritetom. Kao igraču, bilo mu je primarno obraniti vrata, a razmišljao je o tome kako je moguće da su igrači ispred njega toliko nonšalantni i pružaju mu toliko malo zaštite. Kao trener je Félix Mourinho razmišljao u istom pravcu. Primarno mu je bilo obraniti vrata, a razmišljao je o tome kako pružiti što veću zaštitu svom vrataru, tako da ne ostane na vjetrometini kako je on često znao ostajati dok je branio.
Iako je igrao nogomet kao veznjak, manje je poznato da je José Mário dos Santos Mourinho Félix prvi pravi posao u nogometu dobio kao skaut. Njegov otac Félix je kao trener vodio klubove koji su plesali na granici prve i druge lige. Za razliku od sina, bio je jako uspješan nogometaš koji je uspio nastupiti i za portugalsku reprezentaciju, ali je svoj autoritet najbolje prikazivao baš kao trener limitiranih ekipa. Triput u nizu je osvajao portugalsku Segundu, a taman tih godina kad je zapošljavanje starijeg Mourinha bila garancija za promociju u prvu ligu, njegov stručni stožer je dobio jako pojačanje.
Félixova žena Maria Júlia bila je učiteljica i shvaćala je koliko će, s odgojne stane, biti važno da otac pokaže interes za integracijom sinovih interesa u svoj svakodnevni život. Félix je prihvatio sugestiju i sinu je dao zadatak da skautira suparnike.
Bilo je to ponešto drugačije vrijeme, bez interneta i servisa kao što je InStat, na kojima možete gledati snimke bilo koje momčadi lige. Plaćao mu je karte, a tinejdžer je za džeparac vikende provodio po stadionima portugalske lige vrijedno bilježeći svoja opažanja. Temeljni je zadatak bio analizirati suparnike i pronaći modele kako ih zaustaviti.
Iako je bio još uvijek dijete, njegovi su zaključci bili jako dobri, ali njegov karakter je perfekcionistički. Od sebe je zahtijevao više, gotovo samo savršenstvo. Promatrao je treninge, razgovarao je s drugim trenerima i dolazio je do zaključaka. Većinu svog slobodnog vremena razmišljao je o tome kako zaustaviti suparnika. Kad je uštedio dovoljno novca, priuštio je sam sebi kameru, sve kako bi mogao i preko tjedna analizirati suparnike očevih momčadi. Radio je svoj posao, raščlanjivao je njihov napad u najsitnije detalje i tražio modele kako ih zaustaviti. Naučio je promatrati nogomet kroz specifičnu prizmu zaustavljanja suparnika.
Zauvijek razmišlja kao skaut
Kasnije je José Mourinho upisao fakultet, studirao je sportske znanosti i radio kao učitelj, nastavnik tjelesnog. Konstantno je pohađao trenerske tečajeve u Engleskoj i Španjolskoj, što ga je na kraju dovelo do pozicije prevoditelja Bobbyju Robsonu u Barceloni. Stalno je nadograđivao svoje znanje, ali cijelu njegovu karijeru je obilježilo ono što je radio za oca. Vjerojatno mu zadatak nije dao bezveze; vjerojatno je čak i u toj dobi José pokazivao afinitet prema određenom stilu i specifičnim ciljevima u igri. Jer teško je pobjeći sam od sebe, ali još je teže potpuno promijeniti naučeni način razmišljanja. Posao skauta odredio mu je zauvijek kako će promatrati nogomet.
Rijetko radi prave dubinske intervjue, ali ponekad napravi iznimku. Tako je za portugalski Tribuna Espresso objasnio je kako se pripremao za finale Europske lige protiv Ajaxa.
„Gledao sam osam Ajaxovih utakmica“, ispričao je. „U Engleskoj gledam zadnje dvije ili tri utakmice, jer već znam suparnika, ali u Europi mi treba više vremena. Za mene je analiza suparnika ključna jer sve što treniram i igram je pod izravnim utjecajem analiziranja suparnika. Želim uzrokovati nestabilnost suparniku. Pustili smo Ajax da igra iz zadnje linije blokirajući Matthijsa de Ligta i puštajući ih da izlaze kroz Davinsona Sáncheza koji je imao mnogo više problema, a onda smo zarotirali naš vezni red i stavili Paula Pogbu ispred Andera Herrere i Marouanea Fellainija, jer smo željeli biti viši i dominantniji u toj zoni. Svi su rekli da Ajax igra divan nogomet, ali za mene je predivno ne dati suparniku ono što želi.“
U finalu Europske lige, ili u bilo kojoj drugoj utakmici, José Mourinho razmišlja kao skaut. On je još uvijek dječak s bilježnicom u koju iscrtava što suparnici rade i razmišlja kako ih zaustaviti. I obično je u tome zaista briljantan.
Manjak ikakvog smislenog napada
S druge strane, Pep Guardiola je u istim godinama naučen drugim stvarima. Od njega se tražilo da kreira, da bude srce sustava koji traži superiornost u napadu. Isto kao i svi, Pep također ima neke urođene afinitete. Međutim, on je odrastao s potpuno drugačijim zahtjevima i taj odgoj je pretočen u pozicijsku igru.
Imati 35 posto posjeda na svom stadionu kada si United i nije prihvatljivo
Juego de Posición počiva na preciznim postulatima, ali na kraju igračima nudi slobodu, nudi im priliku da stvaraju. Nudi obavezu da dominiraju loptom i upravljaju utakmicom. Paradigma je jasna: posjed lopte, kolektivna igra i opredijeljenost za napadački nogomet.
„Mi baštinimo rad Cruyffa, Juanme Lilla, Brazila 1970-ih, Menottija i Cappe. I naravno da ćemo ponekad izgubiti“, izjavio je Pep u knjizi The Evolution, koju je napisao njegov intimus Martí Perarnau. „Ali sunce će idućeg dana ponovo izaći, sanjat ćemo naše snove, raditi na naš način. U nogometu nitko ne pobjeđuje svaki put.“
Razlika između pristupa dvaju trenera jako je vidljiva na terenu. I jedan i drugi stil donose specifične prednosti i mane, ali taj je pristup gotovo opipljiv na travnjaku.
Nije bitno tko je pobijedio u mančesterskom derbiju. Bez ikakvog problema se može doći do zaključka kako je utakmicu rezultatski slomio Romelu Lukaku nevjerojatnim kiksevima u vlastitom kaznenom prostoru. Zapravo, najlakše je optužujući prst uprijeti prema njemu. Ali to je je potpuno promašen koncept analize.
Najbolju je analizu pružila domaća publika koja je skandirala Mourinhu da napadne. Jer njegov neosporni obrambeni genij ima svoje limite. Imati 35 posto posjeda na svom stadionu kada si Manchester United i nije prihvatljivo. Nije prihvatljivo čitav napadački sustav igre bazirati na čekanju da suparnik napravi pogrešku koju možeš iskoristiti.
Ne može José Mourinho odbaciti svoj identitet koji je stekao kao skaut na drugoligaškim travnjacima. Ni ne treba, to je ono što ga je pretvorilo u The Special Onea. Međutim, mora adaptirati svoj napadački sustav koji jednostavno ne postoji.
Pep Guardiola također sprema utakmice, gleda suparnika i traži svoju šansu. Ali prije svega njeguje stil igre koji znači proaktivnost. Traži loptu i u fokusu analize nije suparnik nego njegova momčad. Traži kolektivnu kreativnost i metodu kako napadati. Traži mnogo od svojih igrača, ali daje im sustav igre u kojem diže njihove individualne sposobnosti. Nekad ga nogomet nagradi, pa dobije utakmicu jer suparnik napravi grešku kao što je napravio Lukaku.
Na kraju, medijski fokus će opet biti na potpuno drugim stvarima.
José Mourinho je došao u Cityjevu svlačionicu utišati njihovo slavlje, neko ga je zalio vodom, a onda su se umiješali i drugi. Sukus svega je krvava glava koju je zaradio Mikel Arteta i kompletni fokus prebačen je na iskrice van terena. Nitko neće pričati ni o utakmici, ni o manjku ikakvog smislenog napada kod Uniteda. Daleko je to od poštenog, jer suština je ono prikazano na travnjaku. Niti ono što pokazuje rezultat ili ljestvica, već ono pokazano na terenu.
