Prije točno deset godina je Trener Mills, kako Glena Millsa u Kingstonu zovu baš svi, izgubio strpljenje. Već dvije godine najbolji jamajčanski trener radio je s mladim Usainom Boltom i znao je da ispred sebe ima jednog od najboljih sprintera ove zemlje u povijesti, ali i mladića koji previše uživa u čarima noćnog života i u Burger Kingu.
“Dečko, imaš ono nešto, ali sam moraš znati što želiš. Želja je ključ uspjeha”.
Bolt nije previše razmišljao. Negdje u podsvjesti su mu bili skupi auti, dizajnerska odjeća, bogatstvo i slava, ali najviše od svega želio je obradovati svoju majku. Mama Jennifer mrzila je prati rublje i silno je željela perilicu. Petnaest mjeseci kasnije prvi je put oborio svjetski rekord (9.72) u utrci na 100 metara; na Olimpijskim igrama u Pekingu postavio je i rekord na 200 metara (19.30) a smanjio je i vlastiti na stotki (9.69). Želja je, kako reče, ključ uspjeha.
Ostatak priče znaju svi. Samo godinu dana poslije Bolt je svoju nevjerojatnu dominaciju u dvije najbrže discipline potvrdio još luđim brojkama. U Berlinu je na 200 metara istrčao nevjerojatnih 19.19; rekord Michaela Johnsona iz Atlante 1996. bio je 19.32. U najbržoj i najatraktivnijoj disciplini, na 100 metara, bio je na 9.58; prije njega najbrži u povijesti sa 9.74 bio je Asafa Powell. Već tada – prije trostruke krune u Londonu i trostruke krune u Riju i ukupno 19 (20, s oduzetim zlatom u štafeti iz Pekinga) pobjeda na OI i SP – bilo je jasno da je Bolt najveći sprinter koji je trčao ovom planetom.
Najbrži čovjek ikada.
Nakon gotovo desetljeća Boltove vladavine to uopće nije upitno. Jedino preostalo pitanje o kojemu vrijedi raspravljati je – hoće li itko ikada srušiti njegove rekorde? Jesu li ljudi kao vrsta u Boltu dobili najbržeg svih vremena? Čovjeka koji je dosegnuo vrhunac mogućnosti ljudskog tijela?
Redovno spor u startu
Još prije dolaska Bolta na scenu postojala je percepcija da se približavamo ljudskom limitu kada je u pitanju utrka na 100 metara. Ben Johnson je dopingiran u Seoulu 1988. istrčao 9.79, a trebalo je čitavih 11 godina da netko čist – ako je to Maurice Greene bio – trči jednako tome. Štoviše, od 1891., kada je rekord iznosio 10.8 sekundi, prošlo je čitavih 108 godina razvoja sportske znanosti, tehnologije, priprema i opreme prije nego što je čovječanstvo s Greenovih 9.79 skratilo taj rekord za sekundu, što je, logično, impliciralo da je čovjek blizu svoje granice. Onda se niotkud pojavio Bolt i za manje od dvije godine promijenio povijest – toliko mu je trebalo da rekord spusti za 0.16 sekundi, što je jednako ‘spuštanju’ u periodu od 1968. do 1999.
Matematičar David Sumpter izračunao je da bi, da je Bolt pratio krivulju razvoja rekorda koja je vrijedila desetljećima, njegov rezultat iz Pekinga trebao biti ostvaren otprilike u vrijeme Olimpijskih igara u Riju, dok smo na vrijeme koje je on ostvario u Berlinu prije osam godina trebali – dakle, po matematici – čekati barem do 2030. godine.
Fizički limiti postoje, ali tko zna gdje su i čime su, ili čime će biti, pogurani
Boltove performanse bile su iznenađujuće i za njegovu fizičku konstituciju. Naime, do tada se vjerovalo da su snažni sprinteri srednje visine, koji imaju najbolji start, ujedno i najbolji u ovoj disciplini. Međutim, Bolt je sa svojih 195 centimetara i 94 kilograma redovno bio jedan od onih sa slabijim startom u utrci, nadoknađujući početni nedostatak brzinom. Za rekordnih 9.58 Bolt je imao prosječnu brzinu od 37.58 kilometara na sat, ali je između 60. i 80. metra bio na 44.72 kilometara na sat.
Sam Usain u teoriji je mogao ići brže – u odnosu na Peking, u Berlinu je popravio start za 0.02 sekunde, ali je zato prvih 20 metara trčao sporije za 0.02. I da pretjerano ne analiziramo, jednostavna računica kaže da bi, da je zadržao razinu iz Pekinga u prvih 20 metara i ostatak utrke odradio kao što jest, već u Berlinu Bolt bio na 9.56.
Atletika nije matematika
Glen Mills više je puta ponavljao da je njegov štićenik sposoban trčati 9.52, a odmah nakon rekorda na Olimpijskim igrama tim znanstvenika je dokazao da je već tada mogao ići na 9.55 da nije usporio u završnici. Još jedan matematičar, profesor John D. Barrow sa Cambrdigea, prije pet godina je ponudio teoriju po kojoj Bolt može, ako bi start doveo do vrhunskog, istrčati 9.45 i to ako bi mu se poklopili svi uvjeti – maksimalno dozvoljen vjetar u leđa (u Berlinu je imao 0.9 m/s a dozvoljeno je 2 m/s) i maksimalnu nadmorsku visinu (do 1000 metara).
Dakle, fizički je moguće ići mnogo brže od 9.58.
Međutim, atletika nije jednostavna matematika i upravo je Jamajčanin najboljih primjer toga. Osim što je do svjetskog rekorda stigao suprotno svim predviđanjima i usprkos vlastitim fizičkim predispozicijama, Bolt je nepredvidivost sporta potvrdio i nakon 2009. Nikada više nije došao blizu svog rekorda; tri godine poslije je imao 9.63 (sa 1.5 m/s vjetra u leđa), sljedeći najbolji rezultat mu je onaj iz Bruxellesa 2011. i Rima 2012. (9.76). Uvjeti se s vremenom mijenjaju; očekivanja i popularnost rastu, a s njima i pritisak.
Može li netko drugi trčati brzo kao Bolt?
Odgovor je opet jednostavan. Naravno da može. U stotinu godina atletika je iznimno napredovala kada su u pitanju načini treniranja i sasvim je sigurno da je, kakav-takav, napredak na tehničko-taktičkom planu u budućnosti moguć. Veliku ulogu u budućnosti svjetskih rekorda mogla bi imati i tehnologija, kao i razvoj sportske opreme. Plivački rekordi 2008. i 2009. padali su kao na traci, i to zahvaljujući materijalima korištenim za izradu kostima (koji su kasnije zabranjeni), što na neki način nije nemoguć razvoj događaja na tartanu.
U svakom slučaju, jasno je da ljudi nisu dosegnuli vrhunac atletskih mogućnosti i izdržljivosti. Kako objašnjava profesor Peter Weyand sa sveučilišta Southern Methodist u Dallasu, povećanje količine krvi koje srce ispumpava ili povećanje koncentracije kisika u samoj krvi, kao što se radi dopingom, automatski bi omogućilo veće tjelesne napore i lakšu izdržljivost.
Moglo bi potrajati i dva stoljeća
“Uz današnju tehnologiju i nebrojena istraživanja, velika je mogućnost da će čovjek u budućnosti pronaći način da poveća kisik u tijelu te da ga to učini izdržljivijim, dakle i sposobnim da trči brže, ali pitanje je hoće li se to smatrati legalnim”, kaže Weyand, između redova dodavši kako je moguće da se takvo nešto već događa. “Sportske institucije jednostavno nisu u stanju kvalitetno pratiti razvoj bioloških i kemijskih supstanci koje poboljšavaju sportsku izvedbu. Oni ih prvo moraju otkriti, saznati da se uopće koriste, kako se koriste, a onda pronaći efikasan način da se bore protiv njih. Identifikacija onoga što bi trebalo biti zabranjeno i ono što je trenutno na listi uvijek će biti daleko iza onoga što ljudi trenutno pokušavaju i koriste”.
To da je atletika prljava oduvijek smo znali – ali koliko je zaista u blatu i koliko je slika koju mi danas gledamo iskrena? To je pitanje na koje vjerojatno nitko ne zna odgovor. Fizički limiti postoje, moraju postojati, ali tko zna gdje su i čime su, ili čime će biti, pogurani. Moramo uzeti u obzir i ljudsku evoluciju. Bolt je teoretski mogao ići brže, ali sada se čini da je digao ruke od pokušavanja; on se nakon Svjetskog prvenstva sprema za mirovinu. Prije desetak dana poručio je kako vjeruje da će njegovi rekordi izdržati barem narednih deset do petnaest godina, između ostalog i zbog činjenice da su mladi sprinteri precijenjeni, brzo gube fokus i nemaju karakter.
Boltova predikcija zasniva se na osjećaju, matematičari analiziraju brojke i procjenjuju period od 20 do čak 230 godina, ali jedino što je jasno je da će netko u budućnosti ići brže od njega. Kada i uz pomoć čega nitko ne može znati.
