Nije pretjerano reći da je Peter Lim, kad je prije nešto više od dvije godine postao novi vlasnik Valencije, dočekan kao spasitelj. Slavni španjolski klub – treći u zemlji po broju navijača, četvrti po visini godišnjeg proračuna – zapao je u ozbiljne dugove kao rezultat nerazumnog ponašanja prethodnih uprava te nedostatka kako poslovne, tako i sportske vizije.
Još dvije godine ranije, klub se bio razišao s vrlo perspektivnim mladim trenerom Unaijem Emeryjem, koji ga je triput zaredom vodio do trećeg mjesta u La Ligi, usprkos financijskim problemima i redovitoj prodaji najboljih igrača poput Davida Ville i Davida Silve. S još svježim uspomenama na dva uzastopna finala Lige prvaka (2000. i 2001.) pod Hectorom Cuperom te dva španjolska naslova (2002. i 2004.) pod njegovim nasljednikom Rafom Benitezom, Valencia je željela više. Emery je otišao u moskovski Spartak, ali se ubrzo vratio u Španjolsku i sa Sevillom triput zaredom osvajao Europa ligu prije nego što ga je ovog ljeta angažirao PSG.
U međuvremenu, Valencia je nastavila mijenjati trenere, ali je počela i njena silazna putanja: 2013. je završila na petom, a 2014. na osmom mjestu lige.
Lim je spremno prihvatio ulogu viteza na bijelom konju. Navijači su slavili: singapurski biznismen, čije bogatstvo Forbes procjenjuje na 2,4 milijarde američkih dolara, obećao je da će očistiti dugove i da će se klub u roku od dvije do tri godine vratiti u sam nacionalni i europski vrh. Mediji su najavljivali dolazak nove ere, uzašašće Valencije među elitu i bacanje rukavice u lice Real Madrida i Barcelone. Injekcija svježeg kapitala značila je, između ostalog, da bi i novi stadion – čija je osnovna betonska konstrukcija podignuta još 2009. – napokon trebao biti dovršen. To je iznimno bitno za klub koji ima više od 50.000 sezonskih pretplatnika i još preko 20.000 njih na listi čekanja, a kapacitet legendarne, 93 godina stare Mestalle je 55.000; moderna Nou Mestalla projektirana je sa 75.000 sjedećih mjesta.
Osim toga, Lim nije bio baš autsajder u svijetu nogometa. Španjolski mediji, posebno revni kada su takve stvari u pitanju, iskopali su priče o njegovim osobnim prijateljstvima s megazvijezdama svjetskog nogometa kao što su Cristiano Ronaldo, Jose Mourinho i Ryan Giggs. Navijači su spremno prešli i preko toga što je navijač Manchester Uniteda.
Valencia je budna sanjala, misleći da je ubola jackpot. S takvim gazdom i sugar daddyjem, što bi uopće moglo poći po krivu?
A pošlo je sve.
Bizarni transferi
Nakon prve, obećavajuće sezone koja je okončana na četvrtom mjestu, ali s istim brojem bodova kao i 2004., kad je osvojen zadnji od ukupno šest naslova, uslijedio je slobodni pad. Lani su ‘Šišmiši’ završili kao 12., a u ovoj sezoni se bore za opstanak. Navijači prosvjeduju i traže Limov odlazak iz kluba.
Što se, kvragu, dogodilo?
Limova vladavina Valencijom praktično je pokazni primjer kako dolazak bogatog mecene može biti dvosjekli mač. Ponekad to znači transformaciju kluba iz temelja i uzlet na svim poljima, a ponekad ga – osobito ako dotični mecena smatra da se razumije u nogomet – može i unazaditi te baciti u kaos.
Za početak, pokazalo se da to što se netko privatno druži sa slavnim nogometašima ne znači nužno i da kuži nogomet. Drugo, Lim je kao promućurni i hladni biznismen naučio vjerovati svom instinktu, koji ga je od vrlo skromnih početaka – sin je lokalnog trgovca ribom, odgojen u siromaštvu i radio danonoćno kao konobar i taksist kako bi si platio školovanje – doveo do današnjeg društvenog statusa. Taj ga je instinkt, barem zasad, potpuno iznevjerio u nogometnom biznisu.
Najosnovnija greška koju je napravio bila je to što nije ozbiljno uložio u struku. Dok su njegovi najbliži konkurenti procvjetali pod ponajboljim trenerom današnjice, Diegom Simeoneom (Atletico Madrid) i genijalnim sportskim direktorom Monchijem (Sevilla), on je uložio povjerenje u jednog od svojih bjelosvjetskih nogometnih prijatelja, Jorgea Mendesa. Poznati ‘superagent’ postao je Valencijin de facto sportski direktor, koristeći tu priliku da brutalno izmuze novac od kluba na kupoprodaji igrača.
TV kamere uhvatile su čovjeka koji viče „Moja djeca plaču zbog vas!“. Ultrasi su napali autobus, lupajući po njemu i vičući: „Plaćenici! Kurvini sinovi! Bestidni gadovi!“
Nije baš lako pronaći suvislu logiku u klupskim poslovima na tržištu transfera, pogotovo kad su u pitanju najskuplje kupovine. Od Limova dolaska pet je igrača plaćeno preko 20 milijuna eura: Enzo Perez (25 milijuna) i Rodrigo (30) iz Benfice, Alvaro Negredo (28) iz Manchester Cityja, Aymen Abdennour iz Monaca (22) i zadnji Ezequiel Garay (24) iz Zenita. Svim ovim igračima drastično je pala tržišna cijena u ovih godinu-dvije, pa Pereza Transfermarkt procjenjuje na 12 milijuna, Rodriga na 7,5, Abdennoura na 10, Garaya na 20, a Negreda – koji je usto nakon samo jedne sezone proslijeđen na posudbu u Middlesbrough – na 7,5 milijuna.
Iz zla u gore s trenerima
Sve to nije nimalo iznenađujuće, budući da se uglavnom radi o starijim igračima bez neke velike rezerve potencijala za daljnji razvoj. Sasvim je jasno, međutim, da ih je Valencia preplatila, dala im i visoke plaće, a nijedan od njih ne čini razliku niti opravdava visoka ulaganja; još su se k tome pokazali i skloni ozljedama. Uza sve to, Valencia je došla u probleme oko ispunjavanja Financijskog fair playa, jer je potrošila više nego što je uprihodila, pa je morala i nastaviti prodavati bitne igrače.
Stvarna su pojačanja rasprodana čim su došle odgovarajuće ponude za njih: Nicolas Otamendi u Manchester City, Shkodran Mustafi u Arsenal (obojica dovedeni prije Limova dolaska) te Andre Gomes u Barcelonu. Otamendi i Gomes proveli su samo jednu sezonu u Valenciji, Mustafi dvije. A prodani su i mladi igrači ponikli u vlastitoj akademiji, jednoj od najproduktivnijih u Španjolskoj: Juan Bernat u Bayern, Paco Alcacer u Barcelonu, obojica reprezentativci.
Ako su ovi poslovi izazvali navijački bijes, po pitanju trenera išlo se iz zla u gore.
Portugalac Nuno Espirito Santo, čije se prethodno iskustvo svodilo na dvije sezone u malom Rio Aveu, postavljen je još prije nego što je Lim preuzeo klub, ali uz blagoslov budućeg gazde; i taj je posao odradio Jorge Mendes. Nakon relativno uspješne prve godine i četvrtog mjesta u ligi, iduće su sezone stvari krenule rezultatski krivo, trener je bio izrazito nepopularan među navijačima i krajem studenog 2015. došlo je do razlaza.
Shvativši valjda dotad da mu zamjeraju preveliki Mendesov utjecaj, Lim odlučuje preuzeti stvari u svoje ruke i usred sezone imenuje Garyja Nevillea, još jednog od svojih prijatelja. Lim je inače suvlasnik Salford Cityja, nižerazrednog engleskog kluba sa šireg područja Manchestera, zajedno s braćom Neville, Giggsom, Nickyjem Buttom i Paulom Scholesom. Taj je potez privukao puno pozornosti medija, jer Neville prethodno nikoga nije trenirao – bio je pomoćnik Royu Hodgsonu u engleskoj reprezentaciji – ali je istovremeno bio, i još uvijek jest, velika zvijezda u Velikoj Britaniji kao vodeći nogometni TV analitičar.
Voljeti dres
No, kako je to objasnio i Joško Jeličić u svojoj kolumni za Telesport, dobri analitičari nisu nužno i dobri treneri – pa čak i ako iza sebe imaju igračko iskustvo na najvišoj razini. Neville je trajao manje od četiri mjeseca, tijekom kojih je dobio svega tri od 16 ligaških utakmica, ispao i iz Lige prvaka i kasnije iz Europa lige, a u Kupu kralja je zabilježio sramotni poraz 7-0 od Barcelone.
Njega je, pak, zamijenio dotadašnji asistent Pako Ayestaran, inače dugogodišnji pomoćnik Rafe Beniteza u Valenciji i Liverpoolu, koji je kao samostalni trener osvojio titulu s Maccabijem iz Tel Aviva u Izraelu. On je otpušten početkom ove sezone, nakon što je u prvenstvo ušao s četiri uzastopna poraza.
Peter Lim kao da nije shvaćao da, ako želi biti dio elite, za početak treba imati elitnog trenera – ili barem takvog koji to može postati. Naposljetku je krajem rujna ove godine izabrao Cesarea Prandellija. Bivši talijanski izbornik, koji je napravio čuda s Azzurima na Euru 2012., ali i vrlo neslavno skončao svoju vladavinu porazima od Urugvaja i Kostarike na SP 2014. te ispadanjem nakon grupne faze, definitivno ne spada u kategoriju elitnih – jer, između ostalog, nema nijedan trofej – a i njegov prethodni posao u Galatasarayu trajao je kraće od pet mjeseci.
Pod njim se posrtanje samo nastavlja – u devet Prandellijevih utakmica Valencia bilježi dvije pobjede, tri remija i četiri poraza – a trener osjeća kako moć da to promijeni nije samo u njegovim rukama. Dao je to jasno do znanja nakon zadnjeg poraza od Real Sociedada, obrušivši se na igrače na konferenciji za tisak nakon meča.
Prandelli, veliki vjernik i idealist, rekao je da želi vidjeti momčad „s karakterom, spremnu boriti se za dres koji nosi“, igrače koji će se žrtvovati i patiti ako treba. „Tko god nije na to spreman, tko god nema karakter i ne voli ovaj dres, može ići! Fouri!“, urlao je. „Ne radi se o 4-4-2, 4-3-3 ili rombu, o tome tko igra a tko ne. Problem je u pristupu, ozbiljnosti i profesionalizmu.“
I još je dodao da problem nije otprije dva mjeseca, nego da traje već dvije godine – što je nimalo uvijena optužba na račun Petera Lima.
Ispadanje je realna opasnost
Na povratku kući, navijači su prihvatili trenerovu poruku; anketa u lokalnim novinama dala mu je u nevjerojatnih 98 posto za pravo. Televizijske kamere uhvatile su čovjeka koji se naginje kroz prozor svog automobila, vičući prema autobusu koji je vozio Valencijine igrače: „Moja djeca plaču zbog vas!“. Ultrasi, njih pedesetak, napali su taj autobus, lupajući po njemu i vičući: „Plaćenici! Kurvini sinovi! Bestidni gadovi!“
Već dan poslije, Prandelli je – zajedno sa sportskim direktorom Jesusom Garcijom Pitarchom i predsjednicom Layhoon Chan – bio na letu za Singapur, gdje se sastao s Gazdom. Lim nijednom cijele sezone nije uopće bio u Valenciji. I inače je svaki prethodni trener morao dolaziti njemu – kako na razgovor za posao, tako i u trenucima krize – što potpuno obezvrjeđuje riječi predsjednice Chan, inače Limove poslovne suradnice više od četvrt stoljeća, da Gazda vjeruje svojim neposredno podređenima i prepušta im odluke.
Zapravo je potpuno suprotno: nitko se ne usudi odlučiti nešto bez konzultacija s Limom, sportski direktor i predsjednica samo su figure, a tek ostaje za vidjeti kako će proći trenerova implicitna pobuna. Valencia je krcata skupim plaćenicima kojima nije stalo – tvrdi to i njihov trener – i koje više nikome ne mogu prodati. Igrači imaju osjećaj da su ovdje samo u prolazu, ali da je u prolazu i trener i sportski direktor – već treći u dvije Limove godine.
A navijači? Oni ovog vikenda sa strepnjom postrance promatraju razvoj događaja u La Ligi. Valencia odmara, odgođena je njena domaća utakmica protiv Real Madrida, jer prvak sudjeluje na klupskom svjetskom prvenstvu; srećom po njih, i Sporting Gijon i Granada izgubili su svoje susrete, što znači da Šišmiši ostaju na 17. mjestu, jednu poziciju ispred zone ispadanja. No, ako se ostatak razvije prema očekivanjima, ostat će na četiri boda zaostatka za 16. Ispadanje je realna opasnost.
U međuvremenu je i planirani kapacitet novog stadiona smanjen sa 75.000 na 61.000 – dakle, samo 6.000 više od dosadašnjeg. Limu, čini se, nije stalo da svi koji to žele mogu uživo gledati svoj klub, nego da ima moderni stadion sa svim pratećim komforom, na koji će onda možda koji put i osobno doći. Welcome, Mr. Lim.
