Kako je izraelsko-američki Maccabi postao europska košarkaška velesila

... i završio u rukama Hrvata

Samo jedan od istinskih euroligaških velikana ne dolazi iz Europe. Izrael je trn u oku svim arapskim zemljama na Bliskom istoku, stoga njegovi brojni sportski predstavnici sudjeluju u europskim natjecanjima. Bez dvojbe, najveći trag ostavio je košarkaški klub iz Tel Aviva, svima poznat kao Ponos Izraela. Maccabi je osvojio šest naslova europskih prvaka (1977., 1981., 2001., 2004., 2005. i 2014.), a usto je igrao još devet finala.

U većini njegovih najvećih pothvata ističe se jedna zajednička karakteristika – koliko god Maccabi bio usko vezan uz Europu, još tješnje su njegove veze s Amerikom, na ovaj ili onaj način. Maccabi je prvi FIBA-in predstavnik koji se sastao s NBA klubom: bilo je to 1978. kada su u Tel Avivu poraženi tada aktualni prvaci Washington Bullets 98:97. Maccabi je i prvi klub koji je uspio slaviti na NBA gostovanju – Raptorsi su 2005. pali u Torontu rezultatom 105:103. Ukupno je Maccabi odigrao rekordnih 18 susreta s klubovima iz NBA lige, upisavši četiri pobjede.

No, Amerikanci su utjecali na uzlet Maccabija i izravnijim metodama od učestalih prijateljskih susreta.

Sve je počelo 1966., kad je reprezentativac SAD-a Tal Brody odlučio provesti jednu sezonu u Maccabiju nakon što je izabran kao 12. na NBA draftu. Brody je bio Židov i želio je provesti neko vrijeme u pradomovini kako bi pridonio razvitku izraelske košarke, ali nikako nije namjeravao radi toga žrtvovati cijelu NBA karijeru.

Ali dogodilo se upravo to. Do njegova su dolaska Izraelci gledali na košarku kao na razonodu i nitko se nije previše živcirao zbog poraza niti se trudio ispraviti stvari koje su dovele do njih. Ali Brodyju nije bilo do zajebancije, urlao je na koga god je stigao – suigrače, trenera, upravu, dok ga konačno nisu poslušali i uveli nužne promjene. Broj treninga je udvostručen, a način treniranja gotovo sasvim se izmijenio nakon inovacija koje je Brody donio iz svoje sveučilišne momčadi. Maccabi je dotad igrao u penzionerskom ritmu, ali eksplozivni  i neumorni Brody drastično je ubrzao igru, zato je momčad uskoro postala poznata po ubojitim kontranapadima. Međutim, trebalo je vremena da se svi ti pomaci materijaliziraju kroz veći rezultat na europskoj sceni, stoga je Brody odlučio ostati.

Dolazak na kartu

Strpljenje se isplatilo 11 godina kasnije. Maccabi je dogurao do polufinala, gdje ga je čekao moćni CSKA. Taj je dvoboj privukao mnogo pozornosti zbog hladnoratovskih okolnosti. Iako je Sovjetski Savez bio prvi koji je de jure priznao Izrael, 20-ak godina kasnije došlo je do prekida diplomatskih odnosa između dvaju država; zbog toga su Sovjeti odbili doći u Tel Aviv, a isto tako nisu htjeli dati Izraelcima vize potrebne za ulazak u SSSR. Tako je FIBA odredila da se susret odigra u belgijskom gradu Vitronu.

Maccabi je bio potpuni autsajder, ali je šokirao Armijce uvjerljivom pobjedom 91:79. Junaka Brodyja navijači su nosili na ramenima, a on je u deliriju dao čuvenu izjavu: „Došli smo na kartu, a na karti ćemo i ostati!“

I zaista, tog dana Maccabi je kročio na kartu košarkaške Europe i zadržao se na njoj sve do danas.

Brody se uskoro umirovio, ali Amerikanci su postali nezaobilazni u rosteru. Kako je vrijeme odmicalo, bilo ih je sve više i više. Naravno, takav se trend širio diljem Starog kontinenta, ali slučaj iz Tel Aviva ipak se po nečem razlikuje. Maccabi je znao igrati i s petoricom Amerikanaca u petorci, ali oni nisu bili zbrda-zdola skupljeni niti ih se pustilo da rade što hoće pa da na parketu nastane potpuna indijanština, kao što, primjerice, često vidimo u ekipama po talijanskoj ligi. Maccabi je pomno birao Amerikance, dovodio samo provjerene i najbolje koji su mu bili dostupni (nedavni primjeri Sonny Weems i Andrew Goudelock, koji su prije dolaska bili nositelji CSKA-a, odnosno Fenerbahçea), i onda ih pokušavao uvesti u sustav koji često krasi dobar protok lopte.

Ipak, Maccabi s početka stoljeća i Maccabi kakav gledamo proteklih godina u jednom se razlikuju. Nekoć je Maccabi uz petoricu ili šestoricu Amerikanaca imao i sasvim solidnu domaću podršku u rosteru, pojačanu s ponekim Europljaninom. Tako su važnu ulogu u osvajanju titula imali Tal Burstein i Yotam Halperin, uz Nikolu Vujčića pod košem.

Idealni čovjek Neven Spahija

Danas je Vujčić još uvijek prisutan, ali u ulozi sportskog direktora, a sastavlja momčadi ponešto drugačije od onih u kojima je igrao. Jedini Izraelci koji su proteklih godina imali bitnu ulogu u igri su Amerikanci koji su dobili izraelsko državljanstvo, poput Alexa Tyusa ili Davida Bluthenthala. Čak tri sezone zaredom imali su u Tel Avivu 10 ili više Amerikanaca u momčadi, da bi ove smanjili na osam. Osam su ih imali i u trijumfalnoj 2014., kada su se na krilima Tyresea Ricea, Rickyja Hickmana i ostatka društva provukli do Final Foura u Milanu i ondje šokirali favorizirane CSKA i Real Madrid.

Koliko je bilo američkog stila u njihovoj igri najbolje oslikava potez Cleveland Cavaliersa, koji su tog ljeta povukli potez bez presedana i doveli Davida Blatta na svoju klupu. Premda rođeni Amerikanac, Blatt je postao prvi trener iz europskog košarkaškog kruga koji je dobio glavnu poziciju u stožeru jedne NBA momčadi.

Njegovim odlaskom Maccabi je upao u veliku krizu rezultata. Probao je Vujčić s izraelskim trenerima, ali nijedan se nije pokazao kalibrom Pinija Gershona, koji je drmao Euroligom prije 15-ak godina. Dao je priliku i Žanu Tabaku, nije se proslavio, ali idući (i aktualni) izbor imao je mnogo bolje reference.

Neven Spahija dokazao se kao vrhunski stručnjak dugi niz godina u Europi gdje je osvojio šest nacionalnih prvenstava u šest zemalja (Hrvatska, Slovenija, Litva, Izrael, Španjolska, Turska), a tome dodao i jedan Eurokup (2010. s Valencijom). Potom se odlučio na korak više i protekle tri sezone proveo kao pomoćnik u Atlanta Hawksima, koji su u jednom razdoblju pružali vrlo impresivne predstave.

Dakle, Spahija je predstavljao idealnog čovjeka za povesti Maccabi u novi uzlet. I to ne izgleda loše.

Glavni cilj bilo je plasirati se u doigravanje, a osam kola prije kraja napravili su finu zalihu ispred devete Baskonije. Međutim, problem je što je Maccabi izrazito domaćinska momčad (9:3 domaći susreti, 3:7 gostujući), pa ga čekaju teške muke na putu do Final Foura, budući da o prednosti domaćeg parketa u četvrtfinalnoj seriji može samo sanjati.

Dosljedno njegujući stil

Prvo ime tima je Pierre Jackson, omaleni razigravač kojeg je ovdašnja publika mogla pobliže upoznati prošle sezone kada je mjesec dana radio dar-mar u Cedevitinu dresu. Spahijin primarni zadatak bio je obuzdati ga, jer ga je nagon često znao odvući u privatne utakmice, što na najvišoj europskoj razini teško može proći. Čini se da je Spahija uspio – Jackson tu i tamo malo podivlja, ali se ne može reći da se ne trudi staviti u službu momčadi, pa makar i na svoj osebujan način.

Njegova je rezerva – samo nominalno rezerva jer najviše vremena provedu u paru – Norris Cole, igrač nešto manje gladan lopti (valjda ga je nahranio NBA prsten s Miamijem), ali svejedno ubojit u prodoru. Ovaj eksplozivni dvojac pokreće i nosi cijelu momčad – Jackson je na 15,3 poena i 4,2 asistencije u prosjeku, a Cole na 13,4 poena i 4 asistencije.

Ostatak opasnosti za suparnike vrlo je raznolik: vrući šuter Michael Roll, atletični bek DeAndre Kane, snažno krilo Deshaun Thomas, nebeski letač Alex Tyus, ali prije svih Jonah Bolden. On, ironično, nije Amerikanac; mladi (22 godine) Australac najljepše je iznenađenje jer je, za razliku od ostalih fensi imena, bio velika nepoznanica.

Riječ je o krilnom centru sjajnih fizičkih predispozicija kojeg je Crvena zvezda lani razvijala kroz svoju podružnicu FMP. Ondje ga je Filip Čović naučio par bitnih lekcija o europskoj košarci, a Bolden je brzo upijao i naprosto dominirao, u tolikoj mjeri da ga je Maccabi odlučio odmah ugrabiti, plativši Zvezdi odštetu. Boldenu nije trebalo dugo da prevlada jaz između dna ABA lige i europske elite – startao je u svim utakmicama, a kako sezona odmiče igra sve više i bolje. Puni sve statističke rubrike, pametno bira šutove i čini kičmu obrane.

Maccabi je drugačiji i uvijek će se odvajati od ostatka europske kreme. Ove sezone vratio se tamo gdje smo ga navikli gledati, dosljedno njegujući stil kakav je nametnuo Brody prije 50 godina. Momčad nije toliko kvalitetna kao u najboljim danima, ali i dalje vrijedi dovoljno da može pobijediti svakog ako ga uvede u svoj ritam s puno trke, a to su već osjetili Real Madrid i Fenerbahçe.