Samir Nasri je svojedobno bio pomalo lijeno etiketiran kao ‘novi Zidane‘, ali pritom ne samo zbog istančanog nogometnog umijeća i srodne pozicije na terenu, koju je od ranog djetinjstva prigrlio.
Usporedba se nametnula i samom činjenicom da dolaze iz vrlo sličnih obiteljskih pozadina. Nasri i Zidane su potomci alžirskih doseljenika u okolicu Marseillea, s tim da ta očita razlika u godinama između njih dvojice znači i da je Zidane bio prva, a Nasri druga generacija onih koji su u Francusku prebjegli eskalacijom Alžirskog rata za nezavisnost. No, dok su Zidanea rano vrbovali skauti obližnjeg Cannesa, Nasri je kao veliki talent vrlo brzo potpisao i profesionalni ugovor s Marseilleom, u kojem će odigrati četiri profesionalne sezone.
Uz efektnost u igri Nasri je pokazivao redovito i igračku inteligenciju. U kratkom vremenskom roku preseljen je s klasične ‘desetke’ na široku poziciju i ondje se, pogotovo u Arsenalu, profilirao kao široki play s desnog krila. Lakoća poteza, prostorna orijentacija u uskom prostoru te efektnost u egzekuciji bili su sjajni dodaci sastavu Arsènea Wengera, u kojem se Nasri s oba položaja savršeno nadopunjavao s Robinom van Persiejem.
Pozadinu suživota u multikulturalnoj sredini kao što je Marseille i njegova aglomeracija kroz život su isticali i Zidane i Nasri, i to kao nešto što im je pomoglo ideji integracije u kolektiv. Baš kao i društvo na tim ulicama gdje su odrastali uz loptu, nogomet predstavlja raskoš kolektivne igre, koji će uvijek dati i u igru barem pokušati uklopiti svoju dozu čudaka, ekscentrika i teških ličnosti, neovisno o njihovoj obiteljskoj pozadini. Međutim, dok je Zidane s godinama brusio svoj karakter do onog koji ga je prometnuo u vođu jedne čitave trofejne generacije, Nasri je svoj pretvorio u vlastitog ponajvećeg neprijatelja. Raskid ugovora u Antalyasporu, osrednjem turskom prvoligašu do kojeg je nedavno došlo, predstavlja samo nastavak silazne putanje nekoć blistavog talenta.
Njegovo shvaćanje igre i situacije koja se odvija oko njega nikada nije bilo sporno, dapače. Problem je uvijek bio više u njegovu mentalnom položaju.
Sreća i strah
Na ovim smo stranicama već spominjali Alberta Camusa. Inače rođen u predratnom Alžiru, bio je i nogometni vratar i član juniorskog pogona Racing Universitaire d’Algera. Opsesija nogometom utjecala je na njegovo viđenje svijeta, a kroz svoja je djela – između ostalog – opisivao suodnos individualnog i kolektivnog, kao i potrebe za definiranjem granica. Rezultat toga je i Camusov Pobunjeni čovjek, u kojem se sam autor hrva s metafizikom pobune i položajem čovjeka u njenom iniciranju.
Da je živio u nekom kasnijem periodu, svoje je teze o okvirima ljudskih sloboda – koje su nerijetko graničile s nihilizmom – Camus slobodno mogao graditi i na primjeru Samira Nasrija. S vremenom je Nasrijevu nogometnu vještinu gotovo u potpunosti zasjenila njegova buntovna potreba za individualnošću. Nije sasvim jasno odakle je klinac, koji se ponosio odrastanjem u kolektivu dok je razvijao nogometnu vještinu na ulicama rodnog Septèmes-les-Vallonsa pokupio tu potrebu za revoltom.
Primjerice, njegovu reprezentativnu karijeru, koju je prekinuo sa samo 27 godina, obilježili su razni sukobi, i to naizgled oko ništavnih stvari. Njegova svađa s Williamom Gallasom datira još s Eura 2008., njegova prvog turnira s Francuskom, kada ga je stariji kolega optužio da je ‘pokazao nepoštovanje’ zauzevši sjedalo predviđeno za tada ozlijeđenog Thierryja Henryja. Nasri je tim sukobom samo razvio patološku odbojnost prema nacionalnoj selekciji, gdje je – osim kao dio momčadi na tek dva Eura – ostao najpoznatiji po onom ‘ušutkavanju’ kritičara u medijima nakon gola Engleskoj u Ukrajini 2012. Njegova pobuna dosegnula je vrhunac kada se 2014. oprostio od reprezentativnog dresa, objasnivši da ne želi “više ići tamo” (na reprezentativna okupljanja, op.a.) jer se “ne osjeća sretnim”.
Nasrijeva opsesija vlastitom igrom kao da je naknadno proširena do patološke mjere
Njegova ideja ‘sreće’, barem u nogometnom smislu, nikada nije jasno definirana i prije je to bila samo izlika za strah od (ne)uspjeha, onog istog koji mu je unaprijed zacrtan etiketom Zidaneova nasljednika. Kada bi god Nasri stigao u neki kontinuitet igre na visokoj razini, došao bi neki neočekivani ispad koji bi to sve na neki način anulirao. Možda je zato, u tom neshvaćanju njegova mentalnog sklopa, dijelom i zbog vlastitih realnih limita, tadašnji trener Roberto Mancini svojedobno izjavio kako bi ga rado “udario šakom u lice”. Iako izrečena u dobroj namjeri, ta rečenica ispala je pomalo i pasivno-agresivna reakcija na njegovu pasivnost, koja mu je uporno ograničavala veliki talent.
Otuđenje i bijeg
U nogometu ne postoji veća frustracija od gledanja dokazanog talenta kako propada iz naizgled neobjašnjivih razloga. Dok je Pep Guardiola pokazao inicijalno povjerenje u njegove sposobnosti, ovaj kao da se unaprijed otpisao iz njegove momčadi, očito znajući da nema snage boriti se za mjesto ondje gdje također po njemu ne pripada. Rezultat toga su frustracije radi kojih je ponovno odbačen od suigrača, pa se na kraju te tužne balade nekako čini prikladnim da je svoj zasad zadnji čin na ozbiljnoj sceni prezentirao ne kroz neki sjajan potez ili niz dobre forme, već kroz onaj sukob s Jamiejem Vardyjem, kada je u lanjskoj eliminaciji ‘njegove’ Seville od Leicestera Nasri isključen iz igre.
Baš kao i Zizou, samo što se Nasri za razliku od njega dosad može pohvaliti tek s možda tri iznadprosječno odigrane elitne sezone u karijeri; dvije u Arsenalu i ona druga, šampionska, pod Mauricijom Pellegrinijem u Manchester Cityju.
Mnogo je aktera pridonijelo ‘revolucionarnoj’ prirodi nogometa, mnogi od njih kroz vlastitu buntovnu ličnost. Međutim, nitko nije uspješno gradio svoje ideje nogometnog revolucionara potpuno lišen značaja ljudi oko sebe; točnije, svog kolektiva. Nasrijeva opsesija vlastitom igrom kao da je naknadno proširena do patološke mjere, u kojoj je razmišljanje o svakom sjajnom potezu koji je povlačio na terenu preraslo u razmišljanje o sebi i svom bitku na tom istom terenu.
Rekao bi netko da je za takvog igrača, ili barem ono što je mogao i trebao biti, 30 godina premalo da bi ga se otpisalo; unatoč spomenutom raskidu ugovora sa trenutno 15. ekipom turskog prvenstva. S druge strane, njegov karijerni put ne pokazuje natruhe promjene, ponajprije zbog njega samog.
Pravi razlog teško ćemo ikada doznati. Ipak, možemo gotovo sigurno kazati kako je Nasri umjesto potencijalnog nogometnog revolucionara – na terenu, ali izvan njega – postao tek jedan od Camusovih nihilista; onaj koji odbacuje bilo kakav autoritet, unutarnji ili vanjski, usmjeren ka svrsi da čovjeka navodi na bilo kakvo opravdavanje svojih poteza i pridavanje nekog dubljeg značenja. Sve ono što je naknadno došlo – sumnje u doping, navodne afere s preljubima i sličan materijal za tabloidne naslove – samo je konačna potvrda Nasrijeva otuđenja.
Nasri je tako upravo svojim potezima, a i njihovim izostankom kada su bili najpotrebniji, pokazao da ga je zapravo njegova iskrivljena percepcija samosvijesti odvela do etikete buntovnika bez razloga, koji uporno traži bijeg od nečeg što očito ni on sam ne zna definirati. Kao slobodan igrač nalazi se na prekretnici, ali koja u ovom trenutku više naginje svom naglom i neslavnom kraju nego nekakvom ‘uskrsnuću’.
