Nijedna velika pobjeda ne može tako radikalno promijeniti stvari koliko to može brutalni poraz.
Bio je listopad prošle godine kada je Rafael Nadal prišao mreži spuštene glave i pružio ruku Viktoru Troickom. Dotada mu se to već pretvorilo u deja vu, priču kroz koju prolazi sve češće i sve ranije. U travnju je osvojio Monte Carlo i Barcelonu, činilo se da je na pravom putu, ali onda je najednom mreža postala mjesto na kojemu prečesto mora spuštati glavu. Događa se to u tenisu često; kada stvari krenu nizbrdo, čak ni najveći igrači ne žele priznati da je tako i pokušavaju ih popraviti na silu. Nešto kao što se danas događa Novaku Đokoviću; kada misli da je konačno izašao iz krize ona mu vrati šamarčinom i dodatno mu spusti samopouzdanje. Trajalo je to za Nadala i dosta dugo. Već godinama se patio s ozljedama, nisu slušala koljena, nije slušao zglob, a on je probao i nije odstajao.
Ali nije ni prestajalo. Čestitku Đokoviću u Rimu je i mogao progutati, poraz u polufinalu (Juan Martin del Potro) i meču za treće mjesto (Kei Nishikori) u Riju malo teže, ali onda je morao reći bravo Borni Ćoriću (Cincinnati), pa isto ponoviti Lucasu Pouilleu na US Openu i Grigoru Dimitrovu u Pekingu. Svaki novi pokušaj završavao se isto. Porazom.
Viktor Troicki bio je kap koja je prelila čašu.
“Tada mi je rekao da moramo razgovarati”, prisjetio se Toni Nadal netom prije nedjeljnog finala Roland Garrosa protiv Stana Wawrinke. “Sjeli smo i prvo što je rekao je bilo da se ne želi vratiti dok ne bude potpuno spreman, dok mu se zglob ne oporavi. Rekao sam – dobro, ali stvari se moraju promijeniti. Moraju se radikalno promijeniti. Složili smo se da mora popraviti forhend, ustvari da mora vratiti svoj forhend, da ga mora udarati jače. I da mora popraviti servis. Moraš se promijeniti, rekao sam mu, to je najvažnije. Svijet se promijenio, tenis se promijenio, igra se sve brže i brže i moraš se prilagoditi. Samo tako opet možeš biti najbolji“.
Kao glinene golubove
A to je jedino što je Rafa oduvijek želio. Biti najbolji, biti daleko ispred svih.
I ako je zato trebalo postati drugačiji, onda će i biti tako. Povukao se u svoju akademiju i prvo lizao i zaliječio rane, a onda počeo udarati onako kako smo ga navikli gledati između 2005. i 2013. Samo još bolje – pametnije i zrelije; njegova je igra postala brža i agresivnija, ali s mnogo bolje raspoređenom potrošnjom energije i snage. Iskustvo koje ima s 31 na leđima pretvorio je u vrlo važno oružje, najednom je sve izgledalo mnogo bolje. Nadal je opet bio onaj stari.
Međutim, u Australiji je naletio na onog starog i skoro savršenog Rogera Federera. Nije imao šanse, izgubio je finale, izgubio je i u četvrtfinalu Indian Wellsa i u finalu Miami Opena, ali ovaj drugačiji i zreliji Rafa bio je svjestan da je to maksimum i da će se stvari promijeniti u sezoni zemlje.
I jesu; Roger je ostao kod kuće, vrlo vjerojatno svjestan te Rafine prednosti i vlastitih limita s 35 na leđima, a Nadal iskoristio priliku. Titula u Monte Carlu s jednim izgubljenim setom, onda i rekordna 10. Barcelona; napravio je 17 pobjeda u nizu prije poraza od Dominica Thiema u četvrtfinalu Rima i u Pariz došao gotovo u savršenoj formi.
“Kada sam ovdje osvojio prvi titulu, nisam znao da ću imati tako dugu karijeru i priliku napraviti nešto ovako veliko”, rekao je u nedjelju nakon finala Roland Garrosa, “Te 2005. mislio sam da ću 2017. sjediti na svom brodu na Mallorci i loviti ribu”.
Ali mreže već dugo stoje sakrivene. Rafa se svakog ljeta vraćao u Pariz i slagao srebrninu; poskliznuo se tek 2009. protiv Robina Söderlinga, u ostalima nikome nije davao ni najmanje nade. Söderling, Marian Puerta i David Ferrer su probali po jednom, Novak je na svom vrhuncu imao dvije šanse, Federer četiri, ali Rafa ih je skidao kao glinene golubove, ostavljajući im tek mrvice.
Međutim, došle su godine, s njima ozljede i patnja i malo je tko iskreno vjerovao da će Nadal opet biti u situaciji u kakvoj je danas. Kada je 2015. izgubio četvrtfinale od Đokovića, a onda se prošle godine povukao zbog ozljede, činilo se da su njegovi dani odbrojani i da ćemo njegove velike trijumfe gledati još samo na YouTubeu. Ali utakmica s Troickim, kao kulminacija svih poraza, promijenila je situaciju i promijenila Rafu i on zaista jest postao bolji.
Drugačiji prioriteti
A nema boljeg mjesta da to potvrdi od Pariza – nikada prije nije tako dominantno i tako lako osvojio Roland Garros. Nije izgubio niti jedan set, a prvi put u karijeri odigrao je French Open sa samo 35 izgubljenih gemova. U svakom meču barem je jedan set dobio s tek jednim ili nijednim izgubljenim gemom; u polufinalu je pregazio Dominica Thiema, a u finalu potpuno nemoćnog Stana Wawrinku (6-2, 6-3, 6-1).
Stvari treba staviti u pravu perspektivu.
Rafael Nadal u Parizu je izgubio dva od 81 meča koje je odigrao. Ukupno je odigrao 104 utakmice u pet setova na toj podlozi, a ta dva poraza jedina su mu koja je u njima doživio (Söderling 2009., Đoković 2015.). Osvojio je ukupno 53 titule na zemlji, što je za četiri više od Argentinca Guillerma Vilasa. Ove je godine je osvojio svoj 10. trofej u Monte Carlu i 10. trofej u Barceloni. Ove godine je osvojio i 10. Roland Garros i postao prvi igrač u Open eri koji je osvojio 10 titula na jednom Grand Slamu. La Decima, prva u povijesti. Što je važnije, ulovio je i svoj 15. Grand Slam i sada je samo tri iza četiri godine starijeg Rogera Federera.
Dugo je Nadal na Chatrieru stajao, grleći i ljubeći trofej kao izgubljeno, pa vraćeno dijete. Sada je La Decima najvažnija priča, ali realno ni broj 1 više nije daleko. Pogotovo što u narednih pet tjedana Andy Murray brani 2.500 bodova, a Nadal niti jedan jedini. Na travi će, dakako, biti drugačije, tamo će biti i Roger i veći rizik i strah od ozljeda. Ali broj 1 više nije tako važan; novi Nadal ima drugačije prioritete. Stariji, zreliji, ozbiljniji Rafa izgleda moćno i odlučno; ovo je drugačiji Nadal koji se prilagodio novom vremenu. I da, možda njegova budućnost i dalje ovisi o koljenima i zglobovima, ali danas je Rafa svjestan toga, baš kao i Roger svjestan svojih limita i čini se da zna kako rasporediti energiju i snagu te ih usmjeriti gdje želi.
Osvojiti još poneki veliki, i na priču o najvećem svih vremena ponovno staviti upitnik.
