xxx

Prije i poslije. Povijest Torina, njegova dva nogometna kluba, torinskog derbija i povijest talijanskog nogometa uopće dijele se na period prije i poslije 4. svibnja 1949. godine.

Prije i poslije Superge.

Priča je stara 67 godina, ali u Italiji je svi znaju. Momčad Torina u svibnju 1949. zaputila se u Lisabon, gdje je odigrala prijateljsku utakmicu s Benficom. Iako je talijansko prvenstvo bilo u samoj završnici, u Portugal je putovala najbolja ekipa. Četiri kola prije kraja Torino je bio četiri boda ispred Intera, bez poraza u posljednjih 18 utakmica i neporažen kod kuće u 93 susreta.

U povratku se avion s 31 putnikom – 18 igrača i petoricom članova stručnog stožera Torina, trojicom novinara, četiri člana posade i vođom puta – spustio u Barcelonu, a onda nastavio prema Torinu. Vrijeme je bilo jako loše; nebo se gotovo sastavilo sa zemljom, pljuskove je pratio snažan jugozapadni vjetar i vidljivost je bila minimalna.

Nešto prije 17 sati iskusni pilot Pierluigi Meroni započeo je spuštanje; jedan od orijentira trebala mu je biti bazilika Superga, crkva koju je u 18. stoljeću na brdu iznad Torina dao izgraditi Eugen Savojski. Primio je izvještaj o vremenu s aerodromskog tornja i u 16:59 im poručio da se vide uskoro i da mu pripreme kavu. U 17:03 avion je skrenuo prema lijevo, izravnao se za slijetanje i udario u baziliku.

Tri različite istrage nisu pokazale nikakav tehnički problem; Meroni, koji je očito pogrešno procijenio situaciju, do posljednjeg trenutka nije vidio baziliku.

Svi su putnici poginuli; njihova su tijela bila gotovo neprepoznatljiva.

Vittorio Pozzo – legendarni izbornik talijanske reprezentacije, u tom trenutku novinar torinske La Stampe – trebao je biti na ovom letu. “Razilaženje u mišljenju”, kako je napisao kasnije, te odluka da u Londonu pogleda finale FA kupa u kojemu su Wolvesi svladali Leicester spasili su mu život. Vijest ga je zatekla na ulici; bio je među prvima koji su se dovezli na brdo iznad Torina. Samo dvije godine ranije Pozzo je deset prvotimaca Torina pozvao u nacionalnu selekciju; te je noći bio jedini koji je bio u stanju identificirati tijela.

“Torino više ne postoji”, napisao je samo nekoliko sati nakon što je automobilom iz centra grada stigao na mjesto događaja. “Nestao je. Spaljen je. Raznesen. Čitav je tim poginuo u akciji. Kao skupina vojnika iz prvih redova koji izađu iz rova i budu pokošeni. Nikada se neće vratiti”.

Pet titula zaredom

Povijest nogometa u Torinu pamti da su u studenom 1897. polaznici Veleučilišta Massimo D’Azeglio, jedne od najprestižnijih škola u ovom gradu, osnovali klub pod imenom Juventus, koji je ubrzo postao miljenik lokalne buržoazije. Devet godina kasnije dio njegovih članova se odmetnuo i nakon ujedinjenja sa FC Torineseom rođen je Torino Football Club, s kojim se poistovjetila radnička klasa i koji je u svojoj prvoj utakmici, igranoj 1907., pobijedio upravo gradskog rivala. Međutim, stvari su se rapidno mijenjale, i to prije svega zahvaljujući dominaciji koju je Juve napravio u sportskom smislu.

Grande Torino dominirao je talijanskim, a samim tim i torinskim nogometom. A onda se dogodila Superga

Juventus je u prvoj polovici 1930-ih napravio prvi korak prema popularnosti koju ima i danas. Stara je Dama tada bila apsolutno dominantna u talijanskom nogometu, osvojivši pet uzastopnih titula prvaka. Calcio je u to doba bio u ekspanziji; uz pomoć radijskih prijenosa i činjenice da je Italija na svom terenu postala svjetski prvak, počeo se pretvarati u omiljenu nacionalnu razbibrigu. Trofeji su oduvijek privlačili mase, svi se žele identificirati s pobjednicima, pa je Juventus uskoro postao najpopularniji talijanski klub.

Torino FC imao je samo jednu priliku da vodu okrene na svoj mlin i ona se pojavila 1940-ih. Desetljeće ranije imao je Balon Boyse, odličnu generaciju koja je u drugoj polovici uspjela sustići Juve, ali na pravi uspjeh čekao je do dolaska Ferruccija Nova za predsjednika u ljeto 1939.

On je iz Varesea uskoro doveo Franca Osolu, a sezonu kasnije privolio je na prelazak čak petoricu novih nogometaša, među kojima je bio i Juventusov trojac: Alfredo Bodoira, Felice Borel i Guglielmo Gabetto. Kada su 1942. iz Venecije u paketu stigli Riječanin Ezio Loik te Valentino Mazzola (Sandrov otac), Torino je bio spreman za velike stvari. U idućih šest godina bila je to gotovo nepobjediva momčad, Grande Torino – jedna od ponajboljih ekipa u povijesti igre.

Borel, koji će kasnije preuzeti trenersku palicu, predložio je promjenu sustava. Dotad klasični Pozzova ‘metodo‘, u kojemu su bila dva defenzivna igrača, zamijenila je ‘sistema‘ – talijanska inačica WM-a, odnosno sustava 3-2-2-3, koji je u Engleskoj upravo predstavio Herbert Chapman. Osvojio je Grande Torino tako pet titula zaredom (liga se nije igrala između ’43. i ’45.), od čega su triput na drugom mjestu ostavili Juventus.

Ta je momčad činila i jezgru talijanske reprezentacije koja se spremala za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Kada je u Torinu u svibnju 1947. dočekala Mađarsku i svladala je 3-2, čak 10 od startnih 11 bilo je Torinovih. I to nije bio izuzetak – protiv Švicarske ih je bilo devet, u dva navrata po osam, a protiv Portugala u veljači 1949. bilo je ih je sedam.

Grande Torino dominirao je talijanskim, a samim tim i torinskim nogometom. A onda se dogodila Superga.

Nešto poput New Yorka

Mitovi s godinama rastu, a navodno je na ulicama Torina 6. svibnja 1949. između pola milijuna i milijun ljudi odalo posljednju poštu poginulim nogometašima. Mlada momčad odradila je posljednje četiri utakmice i osvojila titulu (i suparnici su protiv nje nastupali s mladim momčadima), ali od tada do danas se samo još jednom vratila na najviše postolje, 1976.

Talijanska reprezentacija, u strahu od onoga što se dogodilo Torinu, otputovala je u Brazil brodom i otpala već nakon poraza na otvaranju od Švedske. U idućih 18 godina nijednom nije uspjela proći prvu rundu na velikim natjecanjima.

Između 1951. i 1967. populacija Torina narasla je sa 719.300 na 1.124.714 stanovnika; terroni, kako su ih sjevernjaci oduvijek pogrdno zvali, masovno su dolazili s juga u potrazi za poslom. Obitelj Agnelli, vlasnik Fiata, za to je vrijeme nastavila graditi veliki Juventus. Već iduće sezone (1949./50.) klub je osvojio svoj osmi naslov prvaka, a do danas ih je nakupio čak 32. Fiat je jačao, novi pogoni su nicali, i uskoro je Torino postao centar autoindustrije u Europi. Kada je dovršen pogon Mirafiori, njegova tvornička linija bila je duga 40 kilometara, a kantina je mogla primiti 10.000 radnika.

Za južnjake je magloviti i sivi, ali i bogati, moderni i uspješni Torino bio nešto poput New Yorka. Juventus nije bio samo najlakši i najbolji put za došljake da se prilagode novoj sredini; on je ujedno bio i simbol svega pozitivnog što je Torino predstavljao. Umberto Agnelli čak je išao tako daleko da je tvrdio kako je jedan od razloga zašto su stotine tisuća migranata birale dolazak u Torino bio i taj što su imali mogućnost iz vikenda u vikend gledati Juventus.

Drugu generaciju imigranata klubu nije bilo teško privući. Na jednoj strani imali su klub za kojega su navijali njihovi roditelji i koji je osvajao titule, na drugoj Torino koji je godinama bio u sjeni i čiji su navijači živjeli od mita o Grande Torinu i Supergi. Torinova navijačka baza je starila i postajala sve tanja; i dalje je to bio veliki klub, ali život u prošlosti ga je počeo gurati u ambis. I nakon što je 1967. u bizarnoj nesreći stradao najbolji igrač Gigi Meroni, navijači su počeli zaista vjerovati da ih prati neko prokletstvo. A kada su 1992. u finalu Kupa UEFA triput pogodili stativu i izgubili od Ajaxa, bila je to samo još jedna potvrda za njihovo praznovjerje.

Uslijedio je i financijski krah. Torino je bankrotirao, mjenjao imena i vlasnike i tek se u nekoliko posljednjih godina stabilizirao u Serie A. Međutim, od travnja 1995. Derby della Mole je igran 21 put, a Torino je dobio samo jednom, u travnju 2015. Poslije Superge klub više nije mogao izaći iz sjene svog velikog gradskog rivala. Da nije bilo te tragedije, možda bi danas karta talijanskog i europskog nogometa izgledala malo drugačije.