Kako sam odabrao iskonski nogomet

... i zašto bih svakome preporučio isto

Zadnja izmjena: listopad 20, 2017 Foto: nkzagreb041.hr

„I, kak je bilo na tekmi? – A, čuj… Bilo bi bolje da nisam još i tris’ kuna moral za kartu dat. – Pa zakaj, kaj? – A kaj, zakaj kaj?! Prva liga, a ni ‘N’ od nogometa… i još sam se tak smrznul da mi ni pol sata vožnje tramvajem do doma ni pomoglo. I to onim novim, kaj bolje grije. Barem tak zgleda. – Pa kaj si išel onda, koji vrag?! – A kaj ti ja znam, valda da podržim dečke…“

Da, valjda da podrži dečke. I svoj klub. To se barem čini jednim jedinim koliko-toliko razumnim razlogom.

Otprilike ovako sam započeo tekst koji sam napisao u sklopu obaveza na jednom kolegiju na Fakultetu političkih znanosti. Inspirativno je na mene djelovala prvoligaška utakmica između Lokomotive i Intera, kojoj sam prisustvovao na zaleđenom i sablasno praznom maksimirskom ruglu. Posljednja je to prvoligaška groteska kojoj sam nazočio i tako će biti barem još neko vrijeme. U prosincu te 2011. uz mene se smrzavalo još 100-tinjak, 150 gledatelja, reći će oni koji vole ušminkavati našu prvoligašku stvarnost. O kvaliteti nogometa ne valja ni pričati jer se ona savršeno uklopila u cjelokupni dekor.

Samo dva tjedna prije ovog nogometnog ‘spektakla’ nogometaši Karlovca odbili su odigrati prvoligašku utakmicu zbog sedmomjesečnog kašnjenja u isplati plaća. Tada su na rubu štrajka bili igrači Varteksa i Šibenika. Nijedan od ta tri kluba danas više nije prvoligaš. Nije to ni nekadašnji prvak NK Zagreb, nije to ni projekt braće Žužul RNK Split, nije to ni dugogodišnja igračka Rena Sinovčića NK Zadar, a već odavno nije to ni najstariji hrvatski nogometni klub te nekadašnji finalist Intertoto kupa, HNK Segesta. Danas, gotovo šest godina kasnije, situacija nije naročito drugačija, mijenjaju se samo protagonisti. Plaće kasne nogometašima Istre, a vinkovačka je Cibalia donedavno bila, štono se kaže, na aparatima. Reći ćete možda da sam selektivan. I možda ste u pravu, ali barem nisam jedan od onih koji pokušavaju vidljivo učiniti nevidljivim – kao što se, primjerice, pokušava upicaniti maksimirsko ruglo.

U prosincu prošle godine na utakmici Lokomotive i Splita prodano je ravno 10 ulaznica. Pitam se – pobogu, dobri i skromni čovječe tankoga džepa, što ti je to uopće trebalo? Jutros si kupio pljuge, popio si kavu, možda već i pivicu, odigrao si tiket ili dva i zatim si svoj subotnji budžet prikratio za prvoligaško sranje od nogometa i sve ono što uz njega ide. Možda je došlo vrijeme da se posvetiš seoskom fudbalu, tj. da ‘odjeneš dres’ nekog lokalnog niželigaša. Jer podjenako sranje od nogometa, uz pokoji dobar potez, možeš gledati, primjerice, u 3. Županijskoj nogometnoj ligi.

Adrenalinom nabijen derbi

U subotu, 21. listopada, s početkom u 15:30, u Dugavama se sastaju Zelengaj 1948, klub za koji nastupam već sedmu godinu, i Zagreb 041. Prvi i drugi na tablici. Prateći bi dekor pritom mogao biti puno ljepši, pogotovo ukoliko nas vrijeme posluži – jer teren u Dugavama, kao ni Maksimir, nema krovnu konstrukciju. Okupit će se ovdje 100-tinjak, a možda i više simpatizera ovog iskonskog oblika nogoloptanja. Sve će upriličiti navijači odmetnutog Zagreba 041, White Angelsi, svojim 90-minutnim navijanjem nerijetko popraćenim atraktivnom bakljadom.

Ne znam točno iz kojeg razloga, ali na terenu se osjeća posebno rivalstvo ovih dvaju protivnika. Izvan terena, pak, radi se o dvjema sličnim pričama.

Onu navijačkoga Zagreba vjerujem da znate. Projekt je to nastao u otporu predsjednikovanju Dražena Medića, a raznorazni predsjednici i ine ličnosti otjerale su NK Zelengaj prošle godine u stečaj. Samo sat vremena prije prvog kola lanjske sezone, tadašnji nas je predsjednik mrtav-hladan obavijestio kako sudački dugovi nisu plaćeni. Ispalo je tako da su ljudi koji studiraju i rade, ilitiga potpuni amateri, na onoj tada otužnoj dugavskoj oranici uzalud bildali svoju kondiciju gotovo pa mjesec dana. I to u posljednjoj nogometnoj vukojebini od lige.

Uvjeri se u ono što si oduvijek znao, ali si iz nekog razloga zaboravio. A to je da nogomet pripada tebi i meni

Na poticaj današnjeg predsjednika te vođe veterana, kvartovskog starosjedioca koji je obećao osnivanje nove udruge, nas se desetak igrača odlučilo zainatiti. Iako svjesni da će se klub ugasiti, procijenili smo kako je nakupina talenata takva da bi bila prava šteta raspasti se, a najčešće solidno igramo i tzv. treće poluvrijeme. Na našim utakmicama i utakmicama klinaca u klupskom smo kafiću na crno prodavali pivo te na taj način skupljali lovu za tekme. Preuzeli smo ulogu oružara te od tajnika dobivali dodatnih 1.000 kuna mjesečno. Lajnali smo teren, kosili ga i u stopu pratili plaćanja i dugovanja Zagrebačkom nogometnom savezu. Pomogli su i veterani, koji su za svaku domaću tekmu ‘uplaćivali’ po 300 kuna te pritom radili sasvim solidan promet, iako ni približno dobar kao što su ga radili sami seniori. Doguralo se nekako do kraja prve polusezone, a potom je trebalo pričekati osnivanje nove udruge, nasljednika NK Zelengaja.

Danas, nekoliko mjeseci kasnije, ima čak i tople vode. Režije se plaćaju, teren na nešto sliči, a sklepalo se i za nove dresove. Ulogu oružara preuzeo je predsjednik, koji u klubu volontira, isto kao i trener. Upravo će on polajnati teren za ovaj adrenalinom nabijen derbi.

Narkotik zvan nogomet

Zato ti kažem, dobri i skromni čovječe tankoga džepa, odi na utakmicu svog lokalnog nogometnog kluba, gdje god se nalazio.

Na primjer, u Dugavama ove subote. Besplatno ušeći na ono nešto nalik tribinama. Zemi si pivu za cenera, a nakon treće počni se derat, psovat, sprdat nas ili uvredljivo dobacivat. Ma, čovječe, uleti gol u teren ako želiš, a kasnije ćemo se tomu dobro nasmijati. Uvjeri se u ono što si oduvijek znao, ali si iz nekog razloga zaboravio. A to je da nogomet pripada tebi i meni. I lokalnim ljudima iz Dugava i Bijelim anđelima. Dođi poslije tekme u klupske prostorije i pitaj me zakaj nisam pucal ili zakaj nisam dodal.

Jer ti i ja smo isti. Ovisni o narkotiku zvanom nogomet, a on je na prvoligaškim terenima već dulje vrijeme u drugom planu.