Kako se crnogorski Mornar malo pomalo uspeo do statusa četvrte momčadi regije

Tvrda i ekstremno borbena momčad iz Bara

Dugi je niz godina prva i jedina asocijacija na crnogorsku klupsku košarku bila podgorička Budućnost. Njoj je status u ABA ligi bio zajamčen, ali ne samo to, već se Crna Gora uopće nije nalazila među zemljama koje se bore za nacionalni koeficijent, preko kojeg se može dobiti drugog predstavnika u regionalnom natjecanju.

Nametalo se pitanje igra li se uopće ozbiljna košarka u ostatku te zemlje u kojoj je Budućnost pokupila 20 od 21 mogućeg trofeja. Nikšićka Sutjeska, koja je otela Podgoričanima kup 2013., prva je koja se uspjela izboriti za svoje mjesto pod regionalnim suncem, ali se u ABA ligi nije dugo zadržala – već je u prvoj sezoni kao pretposljednja ispala i u ljeto 2016prepustila svoje mjesto Mornaru iz Bara.

Bar je najveća crnogorska luka, ali zapravo malen primorski grad od tek 15-ak tisuća stanovnika. Svejedno je podario čak tri košarkaša izabrana na NBA draftu (Nikola Vučević, Aleksandar Pavlović, Mladen Šekularac), i u bivšoj državi stekao reputaciju zdrave košarkaške sredine zahvaljujući Mornaru koji se natjecao uglavnom u drugoj jugoslavenskoj ligi.

Međutim, pravi uspon Mornara započeo je u prošlom desetljeću. Tada su u klub na stručnom, organizacijskom i sponzorskom planu ušla braća Pavićević, veliki košarkaški zaljubljenici. Stariji Mihailo mnogo je renomiraniji u samoj struci – riječ je o bivšem igraču koji je većinu karijeru proveo u Mornaru i Budućnosti, a zatim je započeo još uspješniji trenerski put, naravno, u Mornaru daleke 1989. Njegov potencijal zamijetili su u Crvenoj zvezdi, s kojom je 1998. osvojio posljednji naslov državnog prvaka uoči 17 godina duge suše. Potom je proveo čak devet godina u Finskoj i donio Espoon Honki pet titula prvaka, ali i pridonio općem usponu finske košarke, zbog čega je kasnije dobio mjesto počasnog finskog konzula u Crnoj Gori. Potom se vratio u Mornar, paralelno preuzeo i crnogorsku U20 reprezentaciju, da bi 2013. na dvije sezone otišao u bogatu kinesku ligu, gdje je odveo Liaoning Flying Leopardse do finala doigravanja.

Stekao je sjajnu reputaciju kao trener koji se dokazao u najrazličitijim sredinama, mogao je ostati u inozemstvu i potpisati još koji unosni ugovor, ali nije… Jer kod kuće je ipak najljepše. Vratio se 2015. u Mornar i preuzeo mjesto asistenta bratu Đorđiju. Ovaj put ga iz Bara nije otjerala ni drakonska kazna disciplinske komisije Košarkaškog saveza Crne Gore koja ga je suspendirala na godinu dana zbog uvredljivih Facebook komentara na račun Saveza nakon poraza od Budućnosti u finalu doigravanja (inače u to doba je Savez zaredao s nizom drastičnih suspenzija radi raznih, pa i banalnih razloga).

Korak po korak do sadašnjeg statusa

Mihailo se nakon isteka suspenzije prošlog ljeta konačno vratio na mjesto prvog trenera umjesto mlađeg brata, koji se odlučio više posvetiti upravljanju klubom, mada je još prisutan uz parket.

Đorđije Pavićević proveo je čitavu karijeru u Baru. On nije ni približno cijenjen u trenerskoj struci kao brat, ali je zato mnogo dao Mornaru na području organizacije. Odlučio je od najdražeg kluba napraviti prepoznatljivo ime u Crnoj Gori, regiji, ali i u Europi. Uložio je vlastito znanje i vlastiti novac na dugotrajnom putovanju u koje je krenuo uz podršku općine Bar. Dobio je otvorene ruke da ostvari svoj san i uskoro su počeli nicati rezultati.

Preseljenje u novoizgrađenu dvoranu Topolicu 2009. značilo je veliki iskorak za Mornar. U prelijepo zdanje može stati 3.000 gledatelja i postalo je jasno da je Mornar dobio infrastrukturu dostojnu ne samo ABA lige, već i europskih natjecanja. Međutim, još je predstojao dug put do tamo – prvo se trebalo kaliti kroz znatno manje uglednu Balkansku ligu.Prvi veliki rezultat bilo je finale doigravanja crnogorske lige 2011., a ponavljanje tog dosega 2016. značilo je ulazak u toliko iščekivanu ABA ligu.

Prošla je sezona bila vrlo turbulentna za klub.

Na početku je ostvaren prolaz u grupnu fazu FIBA-ine Lige prvaka, što je značilo da će Mornar biti debitant u dva vrlo zahtjevna natjecanja. Momčad je bila sastavljena oko trojice ne baš iskusnih Amerikanaca (Antabia Waller, Lamont Jones, Octavius Ellis), kemija nije bila pogođena i Mornar je u žestokom ritmu utakmica previše oscilirao. U Ligi prvaka najjače je odjeknula gostujuća pobjeda nad Avellinom, ali ukupno je zauzeto posljednje mjesto u skupini s omjerom 3:11, premda je rezultat bio u skladu s realnošću.

Puno veći problem bili su učestali porazi u ABA ligi, zbog kojih se Mornar našao u grčevitoj borbi za ostanak. Pred kraj sezone činilo se da im se crno piše, ali Barani u posljednja tri kola redaju tri pobjede, od kojih dvije u gostima nad izravnim konkurentima. Osnovni cilj sezone tako je bio ostvaren.

Mornar je u svojoj premijernoj sezoni pažnju plijenio i drugim stvarima, uglavnom u izvedbi trenera Đorđija Pavićevića. On je oduševio javnost kada je tijekom priprema sam kupio 250 karata za humanitarni turnir u Čačku, a isto je ponovio nešto kasnije kada je kupio čak 2.500 neprodanih karata za susret s Avellinom, od kojih je sav prihod išao za liječenje jedne bolesne djevojčice.

Međutim, Pavićevići troše pare i u neke ne baš pohvalne svrhe. Internetom se brzo proširila slika širom nasmiješenog Mornarova stručnog štaba s gomilom gotovine ispred njih, a ispostavilo se da je riječ o pozamašnom dobitku na kladionici. Drugdje u svijetu izbio bi skandal zbog nečeg sličnog, ali ovdje se sve prikazalo kao simpatičnu priču.

Čupave završnice

Na kraju sezone Mornar je pošteno namučio Budućnost u finalu doigravanja, Barani su pali tek u majstorici. Kada se spustio zastor, Đorđije je najavio još veće uspjehe dogodine, a kao cilj naveo plasman u doigravanje ABA lige. Izgledalo je kao se puca previsoko, ali šest kola prije kraja natjecanja Mornar zaista drži četvrto mjesto, uz mogućnost da ga pobjedom u Zadru praktički zabetonira. Impresivan je način kako su Barani došli do sjajne pozicije.

Mihailo Pavićević složio je momčad oko razigravača Dereka Needhama, naturaliziranog reprezentativca Crne Gore, i centra Uroša Lukovića, kojega se olako odrekao Partizan. Veliki značaj u igri imaju i Brandis Raley-Ross, Nemanja Vranješ te Strahinja Mićović.

Vrlo je zanimljiv podatak da Mornar ima omjer 9:7 i koš razliku -30. To govori da su do većine svojih pobjeda došli u ‘čupavim’ završnicama, a najfascinantniji niz dogodio se kroz proteklih mjesec dana. Prvo je MZT u Skopju vodio 15 razlike nakon tri četvrtine, ali Barani to spektakularno preokreću uz 24 poena i Needhamovu tricu za pobjedu.

Dva kola kasnije slijedilo je gostovanje kod Partizana. Crno-bijeli su nošeni navijačima krenuli furiozno i stvorili 21 poen prednosti, međutim, Mornar u drugom poluvremenu ponovo gazi suparnika za pobjedu 98:93, Luković je protiv bivšeg kluba briljirao s 26 poena.

Iduće gostovanje bilo je kod FMP-a. Razvojni tim Crvene zvezde se nakon pobjede nad Partizanom našao na četvrtoj poziciji i u slučaju trijumfa bio bi sigurna oklada za doigravanje. Filip Čović i društvo dominirali su u prvom poluvremenu i na odmor otišli sa 17 poena zalihe. Nije bilo dovoljno. Po već uhodanoj shemi Barani raznose suparnika po terenu u drugom dijelu i nose bodove kući, završilo je 89:84. Nakon utakmice Pavićević se našalio da će morati porazgovarati sa svojim kondicijskim stručnjakom jer mu igrači očito ulaze nedovoljno zagrijani u utakmicu.

Dva kola potom Zadar je isplivao kao novi glavni protukandidat za četvrto mjesto. Barani imaju pobjedu više i trebaju na Višnjiku obraniti 10 poena prednosti iz prvog susreta, ali sigurno je da će ići na pobjedu. Još sigurnije je da ih neće uplašiti ni atmosfera, ni možebitni veliki zaostatak. Vidi se da ekipa bolje djeluje kada je iskusniji Mihailo u ulozi prvog trenera. On je stvorio ekstremno borbenu momčad s velikim karakterom i pobjedničkim duhom, stoga će konkurenti trebati ponuditi svoj maksimum da zbace Mornar s četvrtog mjesta.

Ako se to i dogodi, neće nastati veliki potresi u Baru. Kako je rekao Đorđije, pobjede i borba za trofeje su važan cilj, ali prioritet je puna Topolica. Svojim predstavama ova ekipa to je već zaslužila.