Jedino svjetlo naziralo se na krajnjem istoku – Japan je bio sila u usponu, stekavši poštovanje vojnom pobjedom nad carskom Rusijom, a status svjetske sile definitivno zaradivši sudjelovanjem na pobjedničkoj strani u Prvom svjetskom ratu. Jedna od glavnih ciljeva u japanskoj međuratnoj politici bilo je stvoriti uvjete za stvaranje ‘Velike Azije’, odnosno protjerivanje zapadnih sila s Orijenta i osnivanje snažnog saveza azijskih država pod japanskim vodstvom. Da bi usadili vjeru koloniziranim narodima Azije, Japanci su morali pokazati da Azijati mogu parirati bijelcima u svim djelatnostima.

Tako je na značaju dobio i sport. U to doba momčadski sportovi nisu bili ni približno prestižni kao danas, stoga su Japanci fokus stavili na one bazične: plivanje te posebice na atletiku, kao kraljicu sportova. Sve je krenulo na sveučilištima, u okviru kojih su se održavali treninzi raznih disciplina. Ondje je 1920-ih posađeno sjeme koje će niknuti u japansku dominaciju u jednoj od posebno cijenjenih atletskih disciplina – troskoku.

Troskok je vrlo stara disciplina za koju se pretpostavlja da je bila prisutna i na antičkim igrama. Svojataju ga i Irci, koji ga drže za jedan od keltskih narodnih sportova. Izvodi se s tri uzastopna skoka: odskokom, korakom i skokom, s tim da se odskok i korak izvode na istoj nozi. Potrebna je prilično kompleksna tehnika za uspješno izvođenje troskoka, zato je bio idealan da se iskaže japanska inovativnost i studioznost, u kombinaciji sa za njih karakterističnim fanatizmom.

Oda: Prvi Azijat na Olimpu

Čovjek koji je sve započeo zvao se Mikio Oda.

On je na tokijskom Sveučilištu Waseda uz troskok trenirao skok u dalj i skok u vis. Bio je član malene japanske delegacije koja je putovala na igre u Pariz 1924. i ondje osvojio šesto mjesto. Rezultatom je bio vrlo zadovoljan, ali je čvrsto odlučio da se za četiri godine u Amsterdamu domogne medalje.

Tada je još uvijek interes japanskog naroda za Igre bio neznatan. Kada je Oda odlazio na dvotjedno putovanje vlakom preko Sibira, ispratila ga je samo uža obitelj. Uoči samih Igara, dogovoren je okršaj atletskih selekcija Wasede i kombinirane momčadi Oxforda i Cambridgea. Japanci su tijesno izgubili, ali pokazali da će se imati što za reći u Amsterdamu.

Očekivalo se da će u troskoku trijumfirati netko od predstavnika Nizozemske, Australije i Finske, no uoči natjecanja pala je kiša i omekšala podlogu. To je unijelo nervozu u redove favorita te su se u novonastalim okolnostima najbolje snašli Oda i Amerikanac Levi Casey. U posljednjoj seriji Oda je poveo s 15,21 m, a Casey je imao posljednji skok. Bio je četiri centimetra kratak. Ovakav rasplet zatekao je organizatore nespremnima – nisu imali japansku zastavu za ceremoniju, stoga su nakon podužeg zastoja negdje iskopali jednu neobično veliku. Bio je to povijesni trenutak za japanski, ali i azijski sport – prvi put se jedan Azijat popeo na Olimp.

Na Igrama su osim Japana sudjelovala tek četvorica Filipinaca (Teofilo Yldefonso osvojio je broncu u plivanju) i Indijci, ali oni samo s hokejaškom reprezentacijom koja bila većinski sastavljena od tamošnjih Britanaca (osvojili zlato). Japanski su uspjesi podebljani s još trima plivačkim medaljama te srebrom Kinue Hitomi na 800 metara, jedine japanske sportašice u reprezentaciji. Zanimljivo, ona se trebala natjecati samo na 100 metara i skoku u vis, ali se nakon ispadanja u polufinalima u posljednjem trenutku prijavila za 800 metara, utrku u kojoj se nikad nije okušala u službenom natjecanju, i na koncu dotrčala do srebra.

Japanska javnost ni nakon ovog uspjeha nije bila u potpunosti svjesna veličine pothvata, stoga Odi i ostatku selekcije nitko nije pripremio doček na povratku, pa čak ni na sveučilištu, jedino su u rodnoj Hiroshimi organizirali zabavu u njegovu čast.

„Osjećao sam se kao da se vraćam sa školskog izleta. Nije to bilo ništa čudno niti mi je smetalo. Skakao sam prvenstveno radi sebe, zbog moje osobne strasti za nadmetanjem. Sportaši nisu bili javne osobe i sve je bilo daleko opuštenije, rekao bih i čistije u sportskom smislu.“ izjavio je desetljećima kasnije.

Nambu: Istovremeno rekorder u skoku u dalj i troskoku

To se vrlo brzo počelo mijenjati, mediji su počeli sportu davati sve veću pozornost, a vlada sve više novca. To je privuklo sve više Japanaca na atletske staze, jer su shvatili da im Igre pružaju sjajnu priliku da učine ponosnim cara Hirohita. Japanski car razlikovao se od svih ostalih careva na svijetu. On u očima naroda nije predstavljao vlast, već očinsku, zaštitničku figuru države; roditelji su djecu učili da na cara gledaju kao na člana obitelji. Premda je u teoriji imao apsolutnu moć u državi, u praksi je samostalno odlučivao izrazito rijetko, u kriznim situacijama (poput kapitulacije u Drugom svjetskom ratu). Obično bi bez riječi davao pečat na sve odluke vlade. „Car ne smije vladati, car mora carevati“, bila je tradicija carske loze i zbog toga je Hirohito bio omiljen te predstavljao ogromnu motivaciju u očima Japanaca.

I tako se nakon četiri godine broj japanskih olimpijaca utrostručio – u Los Angeles ih je došlo čak 131. Mikio Oda bio je barjaktar, a u atletskoj selekciji imao je ulogu sportaša i trenera. Njegovi najbolji natjecateljski dani ipak su bili prošli, ali dobio je više nego dostojnog nasljednika.

Dok je Oda došao do zlata nenadano i spletom sretnih okolnosti, Chūhei Nambu je bio dominantna figura.

Neobično, on je bio godinu stariji od Ode i u Amsterdamu je u troskoku osvojio četvrto mjesto. No, do igara u Los Angelesu pretvorio se u glavnog favorita kako u troskoku, tako i u skoku u dalj, u kojem je godinu ranije postavio svjetski rekord sa 7,98. Ipak, lakše ozlijedivši nogu prije početka natjecanja doskočio je tek do 7,45, što je bilo dostatno tek za broncu iza dvojice Amerikanaca. Nekoliko dana kasnije, oporavljen, troskočio je do olimpijskog zlata i novog svjetskog rekorda, 15,72 – time je istovremeno držao rekorde u obje discipline. Veliki dan za Japan upotpunio je kratkovidni Kenkichi Oshima, koji je skakao s naočalama i osvojio broncu, tako da je palo u drugi plan što je Oda potpuno podbacio s 12. mjestom. Ukupno je Japan osvojio 18 medalja, od čega 7 zlatnih, i bio peta najuspješnija nacija Igara.

Tajima: Prvi preko 16 metara

Za razliku od Amsterdama, gdje japansku selekciju nije došao podržati nitko, u Los Angelesu je bila sasvim druga priča. Nisei, američki državljani japanskog porijekla, došli su u golemom broju bodriti natjecatelje iz pradomovine. Nisei su bili u jako teškom položaju u zemlji opterećenoj rasnom podijeljenošću i zakona koji su pogodovali tzv. bijeloj supremaciji. 1924. vlada SAD-a zabranila je daljnje useljavanje Japanaca, stoga su Olimpijske igre bile jedna od rijetkih prilika za interakciju Niseija s Japancima. Sjajni rezultati japanskih sportaša pred očima tisuća gledatelja pridonijeli su razbijanju nekih od predrasuda bijelaca, što je donekle olakšalo položaj Niseija u američkom društvu.

Igre su ostavile veliki dojam u Japanu, pa su u vladi i Japanskom olimpijskom odboru odmah odlučili stupiti u utrku za domaćinstvo Igara 1940. Nekoliko godina kasnije, dodijeljena im je organizacija u konkurenciji Barcelone i Helsinkija. No, u međuvremenu ih je čekao Berlin.

U to vrijeme jedini su ozbiljni međunarodni sportski događaj u Aziji bile Igre Dalekog istoka, gdje su se Japan, Kina i Filipini natjecali u devet sportova. Nakon Igara u LA-u, Japan je pokrenuo inicijativu da im se priključe i sportaši iz europskih kolonija, ali na to je pristala samo Nizozemska omogućivši Indoneziji sudjelovanje. Britanci su u prošlosti tek jednom dopustili Indiji da nastupi, ali budući da su njeni sportaši ondje nastupili pod zastavom pokreta za nezavisnost, više nije dolazilo u obzir ništa slično.

Tako su u Berlinu Japanci ponovo bili jedina azijska snaga, a ovaj put su se u olimpijskom selu premijerno pojavili i Afganistanci. Japan je poslao rekordna 153 sportaša, a zastavu je ponovo nosio troskokaš – ovaj put čast je dobio Oshima, brončani iz Los Angelesa.

I Nambu i Oda su se umirovili, ali za Japan nije bilo zime. Imali su trojicu natjecatelja od kojih je konkurencija zazirala. Naoto Tajima bio je nova zvijezda selekcije. Ovom mladiću iz Osake omiljena disciplina bio je skok u dalj, ali u njemu kraj fantastičnih Jesseja Owensa i Luza Longa nije mogao više od bronce. Tajima nije bio nezadovoljan ostvarenim kao Nambu ranije, jer bio je svjestan da je odličnom izvedbom upotpunio ono što će ostati zapamćeno kao epski događaj.

Nekoliko dana kasnije uspeo se na Olimp troskočivši 16 metara, kao prvi u povijesti koji je probio tada magičnu granicu. Taj svjetski rekord održao se 15 godina. Japansku dominaciju srebrom je potvrdio Masao Harada, dok je Oshima završio šesti. U samo desetak godina Japanci su ovu atletsku disciplinu pretvorili u svoju privatnu zabavu.

https://www.youtube.com/watch?v=O-YKLVm0ciI&t=5s

Dinastija za pamćenje

Nijemci su doveli Igre na novu dimenziju i infrastrukturom i medijskom pratnjom, tako da se glas o pothvatima sportaša prenosio diljem svijeta. Japanci su ponovili uspjeh od 18 medalja i u domovini bili dočekani kao heroji.

Zahuktala se atmosfera za Igre u Tokiju, događaj koji je trebao biti kruna sportskog rođenja Japanaca i Azije, ali buknuo je novi rat između Japana i Kine i Zemlja Izlazećeg sunca odustala je od domaćinstva. Nedugo potom Japan je ušao i u drugi svjetski rat, u kojem je nakon početnih uspjeha bio teško poražen. Carstvo je bilo uništeno, a Odina Hiroshima sravnjena sa zemljom; olimpijski prvak u tom se crnom času nije nalazio u rodnom gradu. Rat su preživjela i ostala dva člana velike dinastije, ali japanski sport vratio se na nultu točku. Na igre u Londonu 1948. Japan nije bio ni pozvan, a potom je krenuo spori oporavak. Novo atletsko zlato čekali su sve do kraja stoljeća, kada je Naoko Takahashi osvojila maraton u Sidneyu.

Troskok? Nikada se nisu vratili ni blizu postolja. Igre u Tokiju se bliže, ali domaćini se ne mogu nadati ni čudu jer najbolji japanski troskokaši miljama su daleko od elite i tko zna hoće li se ikada vratiti dašak stare slave.

Međutim, prošlost se ne smije i neće zaboraviti. Mikio Oda posthumno je proglašen za azijskog Sportaša stoljeća. Ne zato što je zaista bio najbolji, nego zato što je bio najvažniji. Svojim grandioznim pothvatom u Amsterdamu pokrenuo je lanac reakcija koji su doveli do stvaranja čuvene japanske dinastije, a potom i buđenja čitavog kontinenta, koji danas čvrsto drži svoje mjesto u svijetu sporta.