Jedan od onih često korištenih ‘inspirativnih’ citata kaže da i putovanje od tisuću milja počinje prvim korakom. Banalno i možda izlizano, ali pouka je da se mora odnekud početi; ponekad taj početak može izgledati sasvim skromno i opskurno, bez nekih velikih snova i ambicija, a pretvoriti se u nešto doista veličanstveno.

Putovanje Real Madrida dugo točno 115 godina, tijekom kojega je postao najveći klub na svijetu s 11 naslova europskog prvaka i 32 španjolska (sve kupove i manje trofeje da ni ne spominjemo), također je počelo vrlo skromno.

Calle Alcalá u neposrednoj je blizini središnjeg madridskog trga Puerta del Sol; jedva 500-tinjak metara od fontane s kipom božice Kibele (Cibeles), gdje se najčešće proslavljaju trofeji Los Merenguesa. Danas je ondje zgrada banke, ali na istom je mjestu 1902. bila trgovina tekstilom Al Capricho u vlasništvu braće Padrós, Juana i Carlosa. U njenom skladištu, okruženi rolama tkanina, kojekakvom opremom i tko zna čime sve ne, skupina muškaraca osnovala je Madrid Foot Ball Club.

Nogomet sam po sebi tada nije bio ni najmanje glamurozan. Doživljavan je kao novotarija iz Engleske i mnogi su ga suvremenici smatrali nemoralnim. Jedan novinski izvještaj iz toga doba, piše Sid Lowe u knjizi Fear and Loathing in La Liga, tvrdi kako nogomet igraju „besramni mladići koji se usuđuju trčati u donjem rublju i vjerojatno pate od duševnih oboljenja“.

Uz stečeni glamur ne ide najbolje činjenica da je klub rođen u nekakvom skladištu dućana čiji su vlasnici bili trgovci iz Barcelone. I da su mu oni bili prvi predsjednici

Također je to bilo vrijeme kad se Španjolska ubrzano mijenjala: stara imperijalna slava bila je već stvar prošlosti, a razvijali su se industrija, biznis i umjetnost, s njima i građanska klasa. Mladi kralj Alfons XIII. navršavao je 16 godina, pripremao se službeno preuzeti dužnosti i biti okrunjen kao suveren, jer dotad je zemljom kao regent vladala njegova majka Marija Kristina Austrijska. Njen muž, Alfonsov otac Alfons XII umro je od dizenterije šest mjeseci prije nego što mu je rođen muški nasljednik. U čast kralja u kojeg su polagane velike nade pripremane su razne svečanosti i proslave, a jedna od njih bio je nogometni turnir nazvan Copa de la Coronación.

Svega dva mjeseca nakon što je osnovan, a četiri dana uoči Alfonsove krunidbe, Madrid Foot Ball Club će prvi put susresti svoju buduću nemezu. Barcelonu. Na madridskom hipodromu, koji se nalazio na pet minuta hoda od današnjeg stadiona Santiago Bernabeu, gosti su pobijedili 2-1 ili 3-1, ovisno o izvoru. Oko 2.000 gledatelja pratilo je utakmicu, sjedeći na stolicama unajmljenima s obližnje tržnice Rastro.

Detalj koji strši

To će natjecanje već sljedeće godine postati prestižni Copa del Rey, a Madrid Foot Ball Club će 1920., ukazom kralja Alfonsa XIII., dobiti prefiks po kojem ga danas svi znaju. Mladi je kralj volio nogomet i odabrao je nekoliko klubova diljem zemlje za svoje simboličko pokroviteljstvo; prvi je još 1907. bio Real Club Deportivo de la Coruña.

No, 6. ožujka 1902. oni muškarci u skladištu Al Capricha vjerojatno ni uz najbogatiju maštu nisu mogli zamisliti u što će se njihovo čedo pretvoriti. Bili su to ljudi, odreda s tada modernim bradurinama i mahom u svojim ranim tridesetima, koji su već neko vrijeme bili u nogometu. Ili barem onome što je sličilo nogometu u tim čudnovatim počecima.

Godine 1895. madridski su studenti, predvođeni onima koji su se vratili s engleskih sveučilišta gdje su se zarazili loptanjem, osnovali neformalnu nogometnu skupinu i igrali međusobno nedjeljom ujutro po gradskim parkovima, na užas prolaznika koji su ih, kako vidimo, smatrali mentalno bolesnima. Iz njihovih su druženja nastali klubovi New Foot-Ball de Madrid i Club Español de Madrid. Zatim se od ovog drugog odvojio još jedan, onaj čiji je statut sastavljen i potpisan u trgovini braće Padrós. Stariji brat Juan postao je njegov prvi predsjednik.

I čitava ta priča možda ne bi bila toliko zanimljiva da nije jednog sitnog detalja. Detalja koji tako neugodno strši u povijesti najvećeg kluba na svijetu i teško da ima puno njegovih navijača koji će, ako su iskreni, reći da im ne smeta.

Naime, Juan i Carlos Padrós rodnim su imenima zapravo Joan i Carles Padrós Rubió. Katalonci. Iz Barcelone. Rođeni u samom njenom centru.

Dodvoravanje kralju

Dugo je ta činjenica prikrivana i izbjegavalo je se spominjati. U prvoj službenoj povijesti Real Madrida, napisanoj 1950-ih godina za vrijeme Francove diktature, kao prvi je predsjednik naveden Julian Palacios, a to je ponavljano i kasnije, sve do 1990-ih. Onda je u prosincu 1992., uoči jednog El Clasica, katalonski El Mundo Deportivo donio priču na šest stranica o braći Padrós i preko naslovnice razvalio: „Katalonac je osnovao Madrid“.

Šok i vjeverica. Osupnuti, uvrijeđeni, sablažnjeni bili su navijači velikog rivala, većinom misleći da se radi o podvali. Naprosto nisu znali, iako je nevjerojatno da nitko ranije nije potegnuo to pitanje. List je priču opisao kao „otkriće godine“, „skandal koji će osramotiti Madrid“ i slično. Naposljetku je i sam klub priznao da se radi o činjenici, jer ime i potpis Juana Padrósa nalazi se u dokumentaciji o osnivanju, ali čak i danas će pokušati relativizirati tu činjenicu.

„Rodom iz Barcelone, Juan Padrós bio je jedan od osnivača Real Madrida i njegov prvi službeni predsjednik“, stoji na službenoj stranici kluba. Time se valjda želi implicirati da je netko drugi prije njega možda bio ‘neslužbeni’ predsjednik kluba prije nego što je službeno osnovan. Mutni su to poslovi, ali nikakav PR zapravo ne pomaže kad dokazi postoje crno na bijelo – i o tome da je Juan bio prvi predsjednik, kao i o tome da ga je u toj fotelji dvije godine kasnije naslijedio upravo brat Carlos.

Uz kasnije stečeni glamur ne ide najbolje činjenica da je Real Madrid rođen u nekakvom skladištu dućana čiji su vlasnici bili sitni trgovci iz Barcelone, koji su nekoliko godina ranije preselili u prijestolnicu i ondje pokrenuli biznis. I da su mu oni bili prvi predsjednici.

Da stvar bude još gora, čini se da su mu oni priskrbili i kraljevski status. Naime, pokretanje onog turnira iz kojeg je nastao Kup kralja bila je Carlosova ideja. On je te 1902. postao predsjednik gradskog nogometnog saveza i odmah predložio natjecanje u čast mladog princa, budućeg kralja. Može biti da je i klub ‘službeno’ osnovan upravo kako bi na njemu sudjelovao. Carlos je čak i sudio finale, u kojemu je Club Vizcaya – momčad sastavljena od članova Athletica i Bilbao FC-a – pobijedila Barcelonu. Po svoj prilici, rekli bi zli jezici, time se dodvorio vladaru koji mu se odužio 18 godina kasnije dodjeljivanjem prefiksa ‘Real’.