Kako su ljutiti Grci poludjeli i koliko daleko sada mogu otići na Eurobasketu

Ništa razum, samo emocije

Kada je liječnička služba Milwaukee Bucksa zabranila Giannisu Antetokounmpu nastup na Eurobasketu, reprezentacija Grčke izgledala je beznadno. Iz saveza su rigali vatru na Buckse tvrdeći da je Giannisova ozljeda koljena izmišljena te da je čitav pothvat već davno isplaniran, a u međuvremenu je momčad bilježila poraze na pripremama, između ostalih i od Srbije 30 razlike.

Atmosfera u ekipi bila je sve lošija i lošija, svađe suigrača postale su normalna pojava. Na granici fizičkog sukoba bili su Kostas Papanikolaou i Dimitris Agravanis, a tu su granicu prekoračili Giannis Bourousis i Nikos Pappas, koji su se dohvatili šakama na večeri u hotelu Caravel. Poslije incidenta Pappas je izjavio: „Nije to ništa neuobičajeno, s Bourousisom se tučem tijekom cijele sezone, a poslije okršaja idemo zajedno na večeru.“

Ah ta Grčka, srce Balkana.

Pitate se kako to da trener nije uveo reda u momčad stegovnim mjerama? Eh, pa problem je u tome što 64-godišnji Kostas Missas nikada nije trenirao najveće grčke klubove, a posljednjih desetak godina radio je s mlađim kategorijama i ženskom reprezentacijom. Staviti trenera bez autoriteta u dvoranu s prgavim grčkim zvijezdama bilo je kao da ga se golorukog bacilo u kavez s lavovima. Zato je Missas išao linijom manjeg otpora, puštao igrače da izvan terena rade što žele, a on se isključivo posvetio taktici. Inače, Savez ga je postavio na mjesto izbornika samo zato što nije imao novaca za skupljeg stručnjaka.

Po dolasku u Helsinki ništa se nije promijenilo. Za početak je razbijen nedorasli Island, ali su uslijedila tri uzastopna poraza od Francuske, Finske i Slovenije. Grčka je izgledala kao razbijena vojska pred okršaj s Poljacima koji je značio biti ili ne biti. U teškom rovarenju na parketu, Grci su nekako uspjeli izvojevati prolaz, čisto na individualnu kvalitetu. U osmini finala čekala ih je Litva, od koje su tijekom povijesti pretrpjeli gomilu poraza, a prikazane igre obiju momčadi dale su naznake da će se tradicija nastaviti.

Čovjek iz sjene naelektrizirao momčad

A onda – bum!

Grci su se skupili i otpuhali Litvu s terena i to njihovim (donedavnim) oružjem, tricama. Momčad kojoj je bezopasnost s distance najveća boljka šutirala je trice 11/24 kad je bilo najpotrebnije, pa su branitelji srebra napustili Istanbul netom po dolasku.

Pobjeda Grka bila je veliko iznenađenje – ne toliko zbog igračkog kadra, koji je sastavljen od niza euroligaških igrača, već zbog izostanka svoje NBA zvijezde, ali i zato što se još uvijek nisu navikli na život bez Vassilisa Spanoulisa. Grčka kao da je oduvijek imala momčad u rukama nekog izvanserijskog beka – prije Kill Billa tu su bili Dimitris Diamantidis, Theo Papaloukas, da ne idemo sve do velikog Nikosa Galisa. Sada su na vanjskim pozicijama bili vrlo dobri igrači, ali samo sjene svojih velikih prethodnika.

Za ostvariti pothvat protiv Litve, trebao je netko od bekova ‘poludjeti’, odigrati na svom maksimumu i napuniti samopouzdanjem ostatak ekipe. Upravo to je napravio Kostas Sloukas. Fenerov 27-godišnji bek osvojio je tri Eurolige i igrao još dva finala, što dovoljno govori o kakvoj je klasi riječ, ali problem je bio što nikada u karijeri nije igrao naslovnu ulogu. On je bio podrška iz sjene, igrač koji će rasteretiti glavne zvijezde, ubaciti bitne poene iz drugog plana. I to je radio sjajno. Međutim, u ovoj momčadi Grčke nije bilo igrača klase Spanoulisa ili Bogdana Bogdanovića na kakve je navikao u klubovima. On je morao raditi ono što rade inače odrade oni – slomiti suparnika nezadrživim nizom ubačaja.

A kakvi su to samo ubačaji bili! U trećoj četvrtini pogodio je tri lude trice u nizu te odveo Grke na 14 razlike. Uzeo bi loptu, zadriblao u desnu stranu i potegao, pa na istu foru još dvaput. Ono što je bilo još dojmljivije od samih trica, bile su njihove proslave. Znači – pogodi prvu, igra se nastavlja, a on ne uopće ne gleda gdje je lopta već trči natrag stisnutih šaka, urlajući. S drugom i trećom isto tako, samo još intenzivnije, kao da je svaka značila naslov prvaka.

S takvim gestama naelektrizirao je cijelu momčad i ljudi su letjeli terenom. Grci, sami po sebi ljuta stvorenja, već su bili opasno ljuti zbog prethodnih događaja. Igrači su bili ljuti zbog niza poraza, trener je bio ljut jer su ga litavski novinari podbadali da je zalutao u mušku košarku, a Thanasis Antetokounmpo bio je možda i najljući jer je u javnosti gledan isključivo kao ‘slabiji brat’ koji je u reprezentaciju upao preko veze. I onda je, za sve, ali i u inat svima, stavio ključnu tricu kad su Litavci prijetili da preokrenu rezultat.

Nekad instinkt pobjeđuje razum

Grci su sav taj unutarnji bijes konačno iskoristili za nešto konstruktivno umjesto za destrukciju kao dotad. Iako se međusobno mlate, oni uistinu osjećaju taj nacionalni ponos koji je bio jako povrijeđen. I tada su, puni inata, krenuli u njegovu obranu, ujedinjeni. Kada je postalo jasno da su postigli taj razarajući sklad i počeli igrati u transu, njihov ponos gotovo da se mogao opipati. Litva nije imala šanse protiv suparnika koji je konačno pronašao sebe.

Što će biti dalje s Grcima, teško je reći. Moguće je da, poneseni euforijom, precijene svoje mogućnosti i budu razbijeni od Rusa, ali isto tako je moguće i da zadrže fokus te u jednakom transu odu do zlata. S njima je samo jedna stvar uvijek sigurna – nepredvidljivi su.

Pogledajmo samo njihovu povijest. Iako su oduvijek bili ludi za košarkom, njihova riznica medalja prilično je prazna. Broncu su osvojili na svom debiju na Eurobasketu 1949., (zanimljivost – trebali su debitirati 1935. u Švicarskoj, ali nisu skupili novce za put) a zatim je uslijedila stanka od 38 godina kada predvođeni Galisom senzacionalno osvajaju domaće zlato, redom su rušili favorizirane Italiju, Jugoslaviju i SSSR.

Poslije su dodali još jedno zlato, 2005. u Beogradu, ranije srebro (1989.) i kasnije broncu (2009.), a k tome valja pribrojiti i svjetsko srebro iz 2006., kada su u polufinalu eliminirali Amerikance (igrali LeBron James, Carmelo Anthony, Dwyane Wade, Chris Paul…).

Da, toliko su ludi.

Ipak, to je svega šest medalja. Litva, koja je zbog vremena pod SSSR-om odigrala mnogo manje velikih natjecanja, već je skupila 11 kolajni, gotovo dvostruko više. Kod Grka je uvijek u prvom planu instinkt, za razliku od Litavaca koje vodi proračunatost, odnosno razum.

No, ponekad instinkt pobjeđuje razum, kako smo se i uvjerili. Ako nastave igrati s velikim elanom, ako Missas pronađe način da što duže sakrije brojne slabosti, ako veličine poput Georgiosa Printezisa i Giannisa Bourousisa dođu do snage za neprekidnu borbu u reketu, i, konačno, ako bekovi i dalje budu nadahnuti svojim prethodnicima, Grci će ići do kraja bez obzira tko stajao nasuprot njih i koliko moderniju košarku igrao. Njihov stil igre nije lijep za gledati, a stalne gestikulacije znaju i živcirati gledatelje, ali prema njima nitko ne može ostati ravnodušan. Grčka uvijek igra košarku s emocijama.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.