Kralj Tomislav

Razgovor ugodni s kultnim golmanom Tomislavom Piplicom

Zadnja izmjena: prosinac 31, 2017 Foto: Borko Vukosav

Moj stari i ja svojevremeno smo željno iščekivali pregled Bundeslige na njemačkom DSF-u, osobito kako bi smo vidjeli sažetke utakmica Energie Cottbusa. Tomislav Piplica, prvi vratar ovog skromnog prvoligaša, znao nas je s vremena na vrijeme dobro nasmijati. Bilo da je pimplao s loptom izvan šesnaesterca te se pritom izvukao kakvim lažnjakom, točnim dodavanjem ili napucavanjem u aut, bilo da se cirkusirao i zakuhao na razne druge načine, a rjeđe primao i urnebesne autogolove. Sjećam se i pokoje njegove bravurozne obrane ili atraktivne parade te da je ponekad znao ‘izvući’ svoju momčad.

Ipak, od ova dva oprečna sjećanja ono prvo je u mene iz nekog razloga prevladalo – Piplica je za mene bio vratar-cirkusant, sklon kiksevima te sve u svemu nedovoljno dobar za moj ukus. S druge strane, nekako mi se u podsvijesti usjeklo da se radi o nogometnoj ikoni, valjda baš zato što nas je toliko nasmijavao te svojim ponašanjem i vratarskim stilom odskakao od drugih.

Uglavnom su ovo sjećanja iz djetinjstva koja slabo naviru, a danas, desetak godina kasnije, u kafiću na zagrebačkom Laništu sjedim oči u oči s kultnim Piplicom. Kao da nije bilo dovoljno što dva neznanca ulaze u ovaj mali kvartovski kafić pa su dvoje, troje prisutnih gostiju još više zbunjeni kada vide da se ovdje sprema nekakav intervju. Osjećaju se na neki način slično kao i ja – ne znaju što da očekuju.

„Ja sam kao božićna vreća ispod drvca – nikad ne znaš šta je u njoj, šta će izaći“, kaže mi u jednom trenutku Piplica, čiji bosanski naglasak unosi još veću dozu humora i zajebancije u ono što priča.

„Dosta sam direktan i novinarima sam znao reći da se malo bolje pripreme pa da mogu bolje ocijeniti koliko sam kvalitetan ili nekvalitetan“, objašnjava mi ono što sam i sam shvatio pripremajući se za intervju – a to je da vlastitu percepciju o njemu kao vrataru trebam dobro preispitati.

„Ne mo’š ti to planirat“

Tomislav Piplica bio je gotovo punih 11 godina nezamjenjivi broj 1 u Cottbusu. Dvaput je ulazio u Bundesligu te se ondje zadržao šest sezona. Dvaput je izabran za najboljeg klupskog igrača sezone, a navijači su ga u jednom izboru proglasili najboljim igračem kluba svih vremena.

„Nekad sam u zafrkanciji znao reći – bolje jednom kvalitetno pogriješiti, nego nekih pet, šest puta da nitko ne primijeti“, ponovno se smije ovaj 48-godišnjak, koji je s obitelji bio u posjeti Zagrebu, a već sutradan otišao je za svoje rodno Bugojno. „Mijenjali su se treneri i nijedan nije rekao – čuj, stavit ću Piplicu zato što je slijepac“, priča i žali se na pomalo iskrivljenu medijsku sliku o sebi. „Nije slučajno da sam kao stranac igrao tolike godine i postao takva legenda“, bez ikakve prepotencije ističe Piplica te se nerijetko s ponosom osvrće na svoju oproštajnu utakmicu iz 2010., prvu u povijesti koju je Energie nekome organizirao.

Isječci iz prošlosti i anegdote slobodno teku i skačemo s jedne na drugu, pa se tako prisjeća svoje bravure dok je igrao za Segestu, u kojoj se sredinom 1990-ih etablirao kao jedan od najboljih vratara HNL-a. Tijekom prvoligaškog susreta protiv Neretve, prestravio je suparničkog igrača – Željko Ačkar krenuo je prema njemu jedan-na-jedan, a Piplica je u luđačkoj maniri napravio kolut naprijed te obranio njegov mlaki udarac.

„Ali, ne mo’š ti to planirat“, smije se. „To su neke stvari koje ili imaš u sebi ili ne.“

Ljudi ne vole kad si direktan i iskren. Kad kažeš svoje mišljenje. Ispada da je bolje da ga nemaš

A Piplica je imao mnogo toga u sebi. Upravo je za oglede jedan-na-jedan bio specijalist, iako ne uvijek u tako atraktivnom izdanju. Prema svjedočenju nekih njegovih suigrača i trenera, radilo se ne samo o dobrom vrataru s čudesnim refleksima, već i o tehnički potkovanom igraču te jednom od najbržih i najeksplozivnijih na raznim testiranjima. U internetskim almanasima ostaje zapisano kako je bio strijelac u četiri službene utakmice u razdoblju dok je branio Segestine boje.

„Ne, ne. Mislim da ih je bilo osam. Sve iz penala. Čak sam tu i tamo izvodio slobodnjake“, otkriva. „Ali to nije bilo podcjenjivanje protivnika, već su oni znali za moje igračke kvalitete.“ Svakako nije bilo podcjenjivanje slično onome kada mu je Oliver Kahn pri rezultatu 6-0 te uz dva igrača viška krenuo pucati famozni jedanaesterac. ‘Pipi’ je Kahnu najprije demonstrativno okrenuo leđa, a potom skinuo penal. „Iskreno rečeno, bio je dobar golman ali nije bio moj tip.“

Ćiro nije podnosio njegov repić

Izvodio je Piplica penale i slobodnjake jer imao je strahovito jak i precizan udarac. Jednom je prilikom zaigrao kao ‘devetka’. Segesta je pripreme odrađivala na Rogli kada je tadašnji trener Cico Kranjčar ispremiješao karte protiv nekog austrijskog trećeligaša. Prvo je sebe stavio na poziciju špice, a potom u drugom poluvremenu Piplicu. Ovaj je zabio dva komada.

„Mislim da sam se u pogrešno vrijeme rodio. Danas golmani puno više igraju“, priča mi ovaj Bugojanac, koji je u tamošnjoj Iskri započeo upravo kao igrač.

U ovom mrjestilištu dobrih vratara, otkuda su potekli Ranko Stojić i Dražen Ladić, Piplica je postao standardan s 18 godina, baš kada je Ladara otišao u Dinamo. Tada je uslijedio poziv za jugoslavensku mladu reprezentaciju koja će 1987. osvojiti Svjetsko prvenstvo u Čileu. Je li bio pozvan kako bi se zadovoljila kvota igrača iz Bosne i Hercegovine?

„Ne bih rekao“, odgovara pa pokušava obrazložiti. „Tada je postojao veliki problem s golmanima, a čak je između Dragoja Lekovića i mene bilo neizvjesno tko će braniti.“

Tri godine nakon tog Piplica će se naći na probi u Hajduku s kojim je bio na australskoj turneji, poznatoj po skidanju petokrake s bijelog dresa. Ipak, prednost su tada dobili Vatroslav Mihačić i Mladen Pralija, a kasnije te sezone Hajduku će se priključiti Zoran Slavica.

„To mi je možda malo žao jer bih se tamo odlično uklopio. Tamo se igrao moj stil nogometa, od temperamenta do navijača“, kaže mi – ali sad ne priča više o Splitu i Hajduku, nego o manje poznatoj ponudi argentinskog River Platea u ljeto 1996.

Naposljetku je odlučio pomoći Segesti u borbi za ostanak, u čemu neće uspjeti, a otprilike tada spominjat će se u kontekstu hrvatske reprezentacije.

„Nisam mogao prihvatiti to, kao, „ošišaj se, pa ćemo te pozvati“, sjeća se i priča o strogosti Ćire Blaževića, koji nije podnosio Pipličin trademark repić. „Ili me zovi ako valjam, ili me nemoj zvat ako ne valjam. Neki su se igrači ošišali pa su bili pozvani jednom i nikad više“, dodaje sa svojim karakterističnim zajebantskim osmijehom.

Naposljetku je pozvan u reprezentaciju rodne Bosne i Hercegovine, za koju je debitirao je u kolovozu 2001., ali samo godinu dana kasnije okončao je reprezentativnu karijeru s devet nastupa.

„Ponajviše sam igrao zbog naroda i zbog svojih roditelja“, ističe Piplica. „Imali smo mi vrhunske pojedince, ali nismo bili momčad niti je ta reprezentacija imala podršku kakvu je trebala imati.“

„Vuk je najopasniji kad je gladan“

Nije bilo puno drugačije niti 2010. kada je kao trener vratara izabran u stožer Safeta Sušića, s kojim će naposljetku izboriti Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Priznao je jednom prilikom Piplica kako je u prvom mandatu, u kojem je BiH u doigravanju za Europsko prvenstvo ispala od Portugala, radio na crno te ‘za kikiriki’.

„Vidio sam da je Sušić čovjek koji ima svoj stav i karakter“, priča. „To je smiješno, ali istinito. Dobio sam sve što su mi obećali, ali u jednom Eilenburgu sam dobivao više nego u tom prvom mandatus BiH“, priča o njemačkom šestoligašu za kojeg je zaigrao tri godine nakon prekida karijere te tamo odradio svoju posljednju vratarsku epizodu.

Piplica i danas održava dobru formu i čini se da te 2009. nije htio u mirovinu. „Stvarno sam se dobro osjećao i bilo mi je žao prekinuti“, priča te gutljaj kave uzima s trunkom gorčine.

Od samog početka našeg razgovora primjetna je jedna stvar – Piplica je autsajder u nogometnom svijetu. Zbog toga, međutim, nije osobito ogorčen te uglavnom priča odmjereno i prilično elokventno. Zašto takva Cottbusova legenda danas nije u klubu, već je trener vratara u četvrtoligaškom Nordhausenu?

„Pa ljudi ne vole kad si direktan i iskren. Kad kažeš svoje mišljenje. Ispada da je bolje da ga nemaš“, priča pa miješajući svoju kavu zastaje i razmišlja. „Moja riječ je puno vrijedila kod navijača i kod medija. Ali, koliko god ti ljudi u klubu viču ‘ikono’ i to, i ti imaš neki status, toliko si i opasan za njih jer ne mogu s tobom manipulirati“, govori o nečemu što je možda nekarakteristično za ovdašnje nogometne legende, koje se nerijetko povijaju kako vjetar puše. I Energie je ispao do četvrte lige, a Piplici, koji je imao više funkcija u klubu, suradnja nakon isteka ugovora nije produžena.

No, u narodu je i dalje omiljen, dijelom i zbog svojeg britkog jezika i pristupačnosti.

„Mislim da je bitna stvar da se ljudi ne promijene. Naročito kad nešto postignu, brzo zaborave otkud su krenuli“, priča. „Puno nogometaša ne shvaća koliko su privilegirani jer uz to što uživamo, neki od nas dobro zarađuju. Ima puno ljudi koji ne uživaju u svom poslu“, smatra Piplica. U opuštenom tonu lagano završavamo pa ga pitam je li imao kakve rituale kojima je liječio uvijek prisutan pritisak u profesionalizmu.

„Stvarno sam pazio na ishranu. Nisam nikada imao apetita prije utakmice“, odgovara pomalo nejasno i spominje jednog od najboljih bosanskohercegovačkih vratara svih vremena „Uvijek sam se sjećao šta je govorio legendarni Čobo Janjuš: vuk je najopasniji kad je gladan. Pa tako i ja.“

Ne propusti top članke