U nedjelju, 23. srpnja, Julian Nagelsmann proslavio je svoj 30. rođendan. Istog je dana primio nagradu za najboljeg trenera u Bundesligi protekle sezone, koju dodjeljuje 855 članova Udruge njemačkih sportskih novinara. Nagelsmann je, naravno, najmlađi dobitnik ove nagrade; ali i ne samo to, on je još uvijek najmlađi glavni trener u povijesti Bundeslige.
Dva tjedna ranije, na treningu svog kluba čije je puno ime Turn- und Sportgemeinschaft 1899 Hoffenheim e. V., predstavio je inovaciju koja je instantno privukla pozornost njemačkih i stranih medija, kao i drugih klubova: Videowall. Riječ je o ekranu dimenzija 6×3 metara postavljenom uz travnjak glavnog klupskog terena za trening, na kojem se prikazuje ono što snimaju četiri kamere – dvije s visokog tornja uz igralište te po jedna iza svakog gola. Kamere kontroliraju treneri, koji mogu zaustavljati i vraćati snimke kako bi igračima smjesta pokazali neku od situacija koje su se upravo dogodile i objasnili im je iz četiri različita kuta.
Nagelsmann koristi iPad kojim putem wi-fi veze upravlja kamerama. Kad zaustavi neku situaciju, u aplikaciji na istom iPadu može nacrtati sheme i prijedloge kretanja igrača ili lopte, sve to praktično u realnom vremenu. Kao i više puta ranije – primjerice, u slučaju famoznog Footbonauta koji je lansirala Borussia Dortmund – Bundesliga prednjači u uvođenju cutting-edge tehnologije u nogomet.
A ovaj put to čini preko Hoffenheima, uz RB Leipzig najmanje tradicionalnog kluba među njemačkom elitom. Kluba koji se, baš poput čuda s istoka upogonjenog novcem proizvođača energetskih pića, priprema za svoju prvu europsku sezonu. Idući mjesec igrat će dvije utakmice pretkola Lige prvaka.
„Nemamo slavnu tradiciju, ali imamo budućnost“, ponosno kaže klupski mecena Dietmar Hopp. „Da nije bilo ljudi i kompanija s novim idejama i strategijama, mnoge stvari u svijetu nikad ne bi mogle biti ostvarene.“
„Vidim samo krave i kukuruz…“
Hoffenheim je selo od nekih 3.300 duša u pokrajini Baden-Württemberg, smješteno 20-ak kilometara od Heidelberga, poznatog po glasovitom sveučilištu. Prije nego što je klub ušao u Bundesligu, glavne atrakcije mjesta bile su željeznička i benzinska postaja, dućan, mesnica, dvije pekare i štand s kebabom. Danas su njegove glavne atrakcije željeznička i benzinska postaja, dućan, mesnica, dvije pekare i štand s kebabom; stadion Rhein-Neckar-Arena smješten je u nedalekom Steinsfurtu, koji je – kao i Hoffenheim – nominalno predgrađe Sinsheima, gradića u kojem živi 35.000 ljudi.
Kad je nigerijski napadač Chinedu Obasi prije 10 godina stigao ovamo u transferu vrijednom pet milijuna eura, u klub koji je sezonu ranije osigurao promociju iz Regionallige Süd u 2. Bundesligu, ništa mu nije bilo jasno. „Treneru, gdje su ljudi?“, pitao je. „Vidim samo krave i kukuruz.“
„Ovdje“, odgovorio mu je Ralf Rangnick, pokazujući mu računalnu projekciju prepunog budućeg stadiona koja je visjela na zidu pored svlačionice. „Ovdje će biti ljudi – uskoro.“ Danas sportski direktor RB Leipziga, Rangnick je u Hoffenheimu proveo pet godina od 2006. do 2011.; preuzeo ga je, dakle, u regionalnoj ligi i stvorio od njega stabilnog bundesligaša.
Naravno, ne može samo tako nekakav ‘Kamen Ingrad‘ dospjeti među nacionalnu elitu, a uskoro možda i europsku. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez novca – ogromne količine novca – i ova priča zapravo počinje još godinama ranije, kad je bivši napadač seoske momčadi odlučio ulagati u klub. Dietmar Hopp igrao je za Hoffenheim još 1950-ih i rado spominje kako ga je lokalni mesar premirao kobasicama kad god bi postigao neki važan gol. Hoffenheim je bio propao sve do osme lige, a on ga je – najprije još od 1990-ih malim iznosima, kasnije nešto većim, a od 2006. i puno većim – počeo financijski potpomagati.
Danas 77-godišnjeg softverskog magnata, čije se bogatstvo procjenjuje na više od šest milijardi dolara, najviše ljuti kad ga zovu „njemačkim Abramovičem“. Iako je u klub tijekom godina uložio barem 200 milijuna eura, on sve do prije dvije godine nije bio njegov vlasnik, nije bio čak niti u upravi. Hoffenheim je, kao i gotovo svi njemački klubovi, bio u vlasništvu svojih članova; Hopp je bio ‘samo’ njegov dugogodišnji mecena, čovjek toliko zaljubljen u njega da i danas gotovo redovito gleda utakmice mlađih uzrasta. A onda je 2015. stekao uvjete prema njemačkom zakonu da, nakon 20 godina neprekinutog ulaganja, stekne većinsko vlasništvo. Osim toga je i ogromni dio svog bogatstva (neki izvori kažu čak 70 posto) velikodušno prenio na dobrotvornu zakladu iz koje se financiraju obrazovni i sportski programi u regiji, grade bolnice i domovi za starije i nemoćne.
Povijesni izbor trenera za povijesni uspjeh
Stvar s Hoppom je, međutim, u tome što nije jedan od onih tajkuna koji su sebi umislili da su sveznajući i svemoćni samo zato što novcem mogu kupiti gotovo sve. On nije uključen u svakodnevno odlučivanje unutar kluba; on samo želi uspjeh i ne žali novca da bi ga ostvario, birajući pritom najstručnije ljude koji su mu na raspolaganju da zacrtaju dugoročnu stratešku viziju kako do tog uspjeha doći. I pritom ne preže od neortodoksnih rješenja.
Tako je 2006. primamio inovativnog i studioznog Ralfa Rangnicka, čiji je rad utjecao na mnoge današnje njemačke trenere, u treći razred ligaškog nogometa i dao mu ključeve kluba u ruke. Mastermind kakvim se pokazao i ranije, ali i kasnije s Leipzigom, Rangnick je uspostavio filozofiju i identitet kluba.
Formacije su irelevantne. Igrači ih drže samo kod početnog udarca i kasnije još možda osam puta tijekom utakmice
„Još u trećoj ligi odlučili smo da ćemo kupovati samo vrhunske talente“, rekao je. „Hoffenheim ima šanse opstati jedino ako se specijalizira u pronalaženju talenata i njihovom školovanju.“ Rangnick je reorganizirao omladinski pogon, selektirao mlade igrače koji su prolazili ispod radara najvećih i postavio temelje dopadljive, napadačke igre. On je izgradio ovaj klub i njegov je duh još uvijek sveprisutan.
A osim igrača, selektirao je i trenere. Baš je on, naime, ‘izmislio’ Nagelsmanna, dovevši ga u klub kao trenera mlađih kategorija i služeći kao mentor mladiću koji je još kao 21-godišnjak odustao od igračke karijere i posvetio se najprije onoj analitičara, a zatim trenerskoj. Spremnost prihvaćanja novih ideja, o kojoj je govorio Hopp, pokazala se i u izboru tada 28-godišnjaka za glavnog trenera u veljači 2016.
Dogodilo se to nakon što je otpušten Markus Gisdol, a njegov nasljednik, iskusni Nizozemac Huub Stevens zbog zdravstvenih problema morao iznenada napustiti klub. Nagelsmannn je već bio predodređen za klupu od sljedeće sezone, ali je gurnut u vatru nekoliko mjeseci ranije nego što je bilo planirano. Momčad je bila na 17. mjestu lige sa svega dvije pobjede i činilo se da nezaustavljivo tone u 2. ligu. Međutim, u preostalih 14 utakmica pod vodstvom mladog trenera ostvarila je sedam pobjeda uz dva remija i spasila se.
A onda je u prošloj sezoni zapanjila sve koji su sumnjali. Hoffenheim je posljednji od svih klubova europskih top 5 liga doživio prvenstveni poraz; cijeli jesenski dio sezone bio je nepobijeđen, a na Rhein-Neckar-Areni nije izgubio ni od koga sve do kraja. I tako je Nagelsmann izborio povijesni prvi plasman u Europu, kao i produženje ugovora za sebe. Njemački nogometni savez proglasio ga je trenerom godine (2016.), a sada je dobio i novinarsku nagradu kao najbolji u protekloj sezoni.
Samo olovka i bilježnica
„Moram reći da sam bio malo skeptičan u početku, ali je na kraju ispalo da je Baby Mourinho“, rekao je o njemu u intervjuu za Telesport Andrej Kramarić, jedan od ključnih igrača momčadi. „On ima viziju i prije izlaska na teren nama je sve jasno. Točno za svaki protivnikov sustav mi imamo svoj uigrani sustav koji primjenjujemo.“
Taj sustav najčešće izgleda kao 3-1-4-2, ali Nagelsmann odbacuje priče o formacijama.
„One su irelevantne“, nedavno je izjavio. „Igrači ih drže samo kod početnog udarca i kasnije još možda osam puta tijekom utakmice.“ Zato je zaintrigirao javnost kad je prošlog ljeta za Südddeutsche Zeitung rekao kako je „30 posto treniranja taktika, a 70 posto društvena kompetencija“. Medijska izvješća govore o tome kako u klubu nema vlastiti ured, nego ga dijeli s nekoliko pomoćnika kako bi naglasio timski rad i sudjelovanje u procesu odlučivanja; međutim, u pripremi utakmica se navodno zaključava u sobu samo s olovkom i bilježnicom…
Podsjetilo me to na jednu izjavu Nicka Cavea. Slavni glazbenik zadnjih godina živi u engleskom Brightonu, a u obližnjem Hoveu iznajmljuje ‘ured’ u kojem se bavi skladanjem. Kad su ga pitali zašto ne sklada kod kuće, Cave je rekao: „Zato što proces nastanka umjetnosti nije nimalo dostojanstven i nitko mu ne bi trebao prisustvovati osim umjetnika samog“.
Ne znamo kako to točno izgleda kad se Nagelsmann zaključa u sobu bez pomoći moderne tehnologije, u čijem korištenju inače prednjači među njemačkim trenerima, ali ono što je dosad napravio s Hoffenheimom mogli bismo već nazvati i umjetnošću. A najbolje tek slijedi.
