Hoffenheim je, posebno za njemačke prilike, prilično čudan klub. Dietmar Hopp, osnivač najveće europske softverske kompanije, SAP-a, odlučio je uložiti u lokalni klub. Ništa čudno ne bi bilo da je, kao Dietrich Mateschitz s RB Leipzigom, pronašao klub s velikim marketinškim potencijalom i širokom bazom navijača, ali Hopp je uložio u amaterski klub sa sela. Doslovno sa sela koje ima zanemarivih 3.000 stanovnika u regiji gdje je najveća priča uvijek bio – rukomet.
Do ulaska spomenutog RB Leipziga Hoffenheim je bio najmanje voljen klub Bundeslige. Toliko da su navijači sami mahali zastavicama na kojima je pisalo “Hoćemo nazad titulu najomraženijeg njemačkog kluba”. Riječ je o sasvim drugom mentalitetu koji ne trpi da nogomet bude igračka nekog bogataša, makar taj bogataš stvorio respektabilni bundesligaški klub na selu pokazavši emociju i uloživši u svoj klub iz djetinjstva. Umjetno stvoreni klubovi/privatni projekti na pogon nečijeg novca nisu dobrodošli, ma kako plemenite namjere bile.
Ipak, ne mareći za javnost, igrajući na stadionu koji je gazda sasvim neskromno nazvao po sebi (Dietmar Hopp Stadion izgrađen je 1999. godine s kapacitetom od 1.620 sjedećih i ukupno 5.000 mjesta) od 2000. do 2008. Hoffenheim je prošao put od petog ranga njemačkog nogometa do Bundeslige. A onda je u obližnjem Sinsheimu izgradio još veći stadion, Rhein-Neckar-Arenu. Još jedna dodirna točka Hoppovog i Mateschitzovog projekta je angažman Ralfa Rangnicka, masterminda iza ulaska Hoffenheima i RB Leipziga u Bundesligu. Rangnick je u oba kluba selektirao mlade nerazvikane igrače i oblikovao ih u momčad koja igra dopadljiv i napadački nogomet, usput organizirajući omladinske pogone.
Rangnick je zbilja čovjek kojemu želite povjeriti izgradnju svoje momčadi. Studiozan, posvećen, jasno shvaća prave temelje i ne poseže za prečicama. U oba projekta mogao je od gazda tražiti dodatni financijski poticaj i dovesti pokojeg prekaljenog internacionalca u lovu na koji euro više ili preplatiti nekog dobrog igrača dajući mu plaću iz ranga odličnih. Nije to napravio, jer izvrsno čita potencijal i oslanja se na nešto što je i Hoffenheim i RB Leipzig učinilo mnogo manje umjetnima – razvoj i stvaranje kadra.
Upravo je Rangnick izmislio Juliana Nagelsmanna. Odnosno, oblikovao ga je u ono što je danas, pružajući mu šansu da ispuni svoj potencijal.
Potpuna kontrola
Priča o Nagelsmannu počinje u Bavarskoj, gdje je rođen i odgojen. Gdje je, uostalom, igrao nogomet kao stoper sve dok ga u 20. godini ozljede koljena i zapravo manjak ozbiljnog talenta nisu spriječili da napravi profesionalnu karijeru. Ipak, Thomas Tuchel, koji je tada vodio Augsburg u čijoj B momčadi je Nagelsmann zapeo, nije mu dopustio da se potpuno izolira od nogometa. Zaposlio ga je kao analitičara, zaduženog za skautiranje suparnika.
Uslijedio je povratak u 1860 München, drugi klub u kojemu je nastupao, i to kao asistent trenera U-17 kategorije. Bio mu je to uvod u trenerski posao, mjesto na kojemu se zaljubio u poziv i zbog kojega je odlučio ponovo posvetiti život nogometu. Tu ga je otkrio Ralf Rangnick, prebacivši ga na istu poziciju u stabilnom prvoligašu.
U Hoffenheimu je rastao i mijenjao pozicije – bio je trener U-16 momčadi, zatim asistent u prvoj momčadi, da bi dobio U-19 generaciju s kojom je postao prvak svoje grupe i osvajač Njemačkog kupa. I to bez primljenog gola. Druga sezona je bila čak i bolja. Uništavao je suparnike, dominirao utakmicama potpunom kontrolom svih aspekata igre. Talent je prštao, bio je toliko očit da je Hopp stalno nagrađivao mladića povišicama. Jednostavno nije sebi mogao priuštiti da ostane bez tako talentiranog trenera, potencijalne zvijezde. Umjetni je klub gradio svoju kulturu stvarajući vlastiti kadar i tu je Nagelsmann imao jake dionice, a Hopp je znao koliko mladi mogu imati dobre ideje. Nebitno pričamo li o softverskom inženjeringu ili treniranju nogometa.
Ipak, Rangnickovim je odlaskom Hoffenheim počeo malo lutati. Rezultati su postajali sve lošiji, a klub je od 2011. do prošle sezone promijenio čak pet trenera. U prošlu je sezonu krenuo Markus Gisdol, koji je u prvih 10 kola upisao samo jednu pobjedu. Na njegovo mjesto doveden je iskusni Huub Stevens, da spasi što se spasiti da, s obzirom da se znalo kako će bez obzira na sve ovu sezonu započeti novi trener.
Šok i nevjerica
Znate ono kad s naslovnice portala vrišti: “šok i nevjerica”? Kad je Julian Nagelsmann postavljen za glavnog trenera Hoffenheima, to je snažno zazvonilo čak i u Njemačkoj, gdje te nitko ne pita ništa osim znaš li posao.
Otkako je Nagelsmann preuzeo momčad u veljači 2016., samo su Bayern i Borussia skupili više bodova od Hoffenheima
Avangarda, ona istinska. Stvorio se val reakcija, jer Nagelsmann je imao 28 godina, klinac koji tehnički nije mogao preuzeti prvu momčad zbog toga što nije imao do kraja položenu UEFA Pro licencu. Neki su posumnjali kako Hopp zapravo izvodi neki marketinški eksperiment.
No, mislio je ozbiljno. Trener mlađi od nekolicine igrača, ali zato ludo talentiran, trebao je preuzeti prvu momčad. I činilo se kako će debitirati u 2. Bundesligi, budući da je Hoffenheim brodio prema sigurnom ispadanju. Međutim, kako je Huub Stevens otkrio srčane probleme, morao je iznenada napustiti poziciju trenera na kojoj mu ionako nije išlo. I umjesto još jedne kratkoročne popune Hoffenheim je u vatru gurnuo Nagelsmanna, koji je u međuvremenu položio i za Pro licencu.
Debelo u drugoj polovici sezone Hoffenheim je imao smo dvije pobjede, za svakog od iskusnih trenera po jednu, i nije izgledalo da se može spasiti. Dvojica prethodnika su u 20 kola uzeli pišljivih 14 bodova. Julian Nagelsmann je osvojio 23 u 14 kola. Sasvim dovoljno da sam sebi izbori nastavak rada u elitnom razredu. Sigurnost i autoritet koji je pokazivao jasno su upućivali na to da je ovdje riječ o rođenom pobjedniku. A takav karakter nadograđen zaista zanimljivim idejama igrači prepoznaju i prate. Bez obzira koliko ima godina.
Nakon što je prošao pripreme u kojima je imao vremena implementirati svoje zamisli, ova sezona teče divno. Hoffenheim je u zimskom i ljetnom transfer roku ostao bez Roberta Firmina i Anthonyja Modestea pa Kevina Vollanda i Tobiasa Strobla – znači, bez tri udarne napadačke igle i zadnjeg veznog – ali usprkos tome u ovoj sezoni još nema poraza. Pet pobjeda i četiri remija dovoljni su za četvrto mjesto na ljestvici, što je debelo iznad kvalitete rostera.*
*zanimljivo, sva 4 remija ostvarena su kad je početna postava nominalno bila sastavljena u formaciji 4-3-3 s Andrejem Kramarićem na krilu
Hoffenheim igra čisto
I ne samo to: otkako je preuzeo momčad u veljači 2016., samo su Bayern i Borussia skupili više bodova od Hoffenheima. Manjak klase u odnosu na konkurenciju Hoffenheim nadoknađuje Nagelsmannovim taktičkim genijalnostima.
U mladim kategorijama, osim na Tuchelov i Rangnickov utjecaj, dosta je naglasak stavljao na Pellegrinijev rad u Villarealu i Wengerov u Arsenalu – dakle, tehnički superiorne momčadi s jako fluidnom igrom i dosta preklapajućih zadataka u kontroli lopte. Nominalno, preferira formaciju 3-1-4-2, ali jako je prilagodljiv i često mijenja sukladno dostupnim profilima u momčadi u 4-3-3 ili 4-2-3-1. Kramarić igra dobro, posebno u razigravačkom dijelu igre, ali ključni igrač je Kevin Vogt.
Vogt je središnji stoper u formacijama s tri natrag, iako je čitav život bio veznjak. U 25. godini (tek nešto mlađi od trenera) zamišljen je kao reinkarnacija Kaisera Franza, moderna verzija libera. Nakon odrađenih obrambenih zadataka Vogt ulazi u vezni red i tu stvara višak zajedno sa Sebastianom Rudyjem, koji je konačno završio s (neuspješnim) glumatanjem beka, prešavši na ‘jedinicu’ u 3-1-4-2, odakle može koristiti svoj jako dobar pregled igre i dijagonalnu loptu.
Nagelsmann voli kontrolu. Da bi bolje kontrolirao posjed nakon okomitog pasa, lopta u pravilu ide na bočnu poziciju, gdje se može stabilizirati posjed. Hoffenheim igra “čisto”, s dosta resetiranja napada i čiste pozicijske igre u kojoj svaki igrač ima svoj sektor pod kontrolom. Nagelsmann je nedavno izjavio da ne voli igru s puno duela, jer dueli u igru unose stupanj nepredvidljivosti – zato se više voli braniti presijecanjem lopti nakon blokiranja opcija i linija dodavanja. Po tom izostanku pravog presinga sličan je još jednom od svojih uzora – Joseu Mourinhu.
Baš kao i Mourinho, jako vjeruje u odnos s igračima i mentalnu pripremu. U kolovozu, pri kraju priprema, izjavio je kako je 30% treniranja taktika, dok je preostalih 70% socijalna kompetentnost. Iz limitiranog kadra izvlači maksimum, ili barem blizu njega.
Današnji susret s Bayernom bit će pravi ispit zrelosti. Bayern se tradicionalno muči s momčadima koje imaju pet igrača u zadnjoj liniji, ali je individualno klasama iznad Hoffenheima, gdje je Kramarić zapravo najveći talent. No Nagelsmann zna što radi – taktički, ali i psihološki.
Rekao bih vam da se na njemačkom selu spremaju velike stvari koje ne smijete propustiti, da ondje ima što za vidjeti i voljeti. Međutim, ljubav se već dogodila i na početak ste već zakasnili, na vama je da nadoknadite propušteno. Julian Nagelsmann je avangarda – takvi poput njega stvaraju povijest. Ne dopustite da vam promakne.
