Njena majka Marija nije bila osobito zadovoljna time. Marača, kako su je u ono doba zvali, samo je brojala dane i čekala utorak ili četvrtak. Tim je danima vlakom putovala iz Duge Rese za Zagreb, gdje je na Trešnjevci trenirala nogomet u Ženskom nogometnom klubu Loto. Bila je jako mlada, bilo joj je 12 i pol godina, pa je prvih nekoliko puta s njom putovao jedan od njezino troje starije braće.

Uostalom, Zagreb je za nju tada bio poput New Yorka.

Ubrzo se počela sama snalaziti, tramvajske linije lako je popamtila, a uz sebe je imala i crtež u slučaju da se zagubi. Već je onda bila najbolja igračica. Ipak, samo ponekad bi joj u Lotu udijelili koji dinar ili platili put. Uglavnom je zato njena majka bila nezadovoljna. Imala je još i dvije sestre koje je trebalo nahraniti. Marača će, poput njih, u Pamučnoj industriji Duga Resa, ubrzo početi privređivati za veliku obitelj u kojoj je rano ostala bez oca. Nogometa se, međutim, neće nikad ostaviti, a s vremenom će u Italiji odigrati fenomenalan turnir te postati znatno popularnija pod nadimkom po kojem je svi znaju.

Mariji Matuzić, legendarnoj Maci Maradoni, danas je 57.

Prije otprilike dva tjedna stigla je u klub sat i pol prije utakmice, kako to radi već 40-ak godina. Njezina je ŽNK Pregrada, prvoligaš iz Hrvatskog Zagorja, u 4. kolu 1. ŽHNL igrala protiv suparnica iz Trnave. Prvo je u 12. minuti hladnokrvno realizirala penal za vodstvo, a nekoliko minuta poslije zabila eurogol, felšanu loptu gotovo iz samog kornera. U pobjedi od 2-1 odigrala je svih 90 minuta, a njezin podvig prenijeli su i neki engleski, njemački, francuski, pa čak i rumunjski sportski portali.

Nakon utakmice oteklo je njezino koljeno, koje je prije nekoliko godina operacijom ‘zašarafila’, ali tako je ionako svaki put. Ona je i dalje najbolja igračica, ali i puno više od toga na terenu. Ona je šef i njezina je riječ svetinja. Alfa i omega. Najglasnija i najopasnija. Uostalom, od svih igračica Pregrade, jedino ona ima otisnuto ime iznad broja na dresu – ponad svoje osmice, koju je nosila od prvoga dana.

„Da mi je to koljeno zdravo k’o ovo drugo, onda bih išla k’o avion“

„Onda mi ne bi niko niš mog’o. Onda bih ulazila u te duele i ne bih toliko pazila“, priča mi Maca u Nacionalnom teniskom centru na Velesajmu, gdje već 20 godina radi kao domar(ica). Gotovo svaki put kada pričate s njom, bilo to danas ili prije 10 godina, ona će vam reći da se osjeća kao 20-godišnjakinja.

Jutros je u tzv. Alplan stigla u pola šest ujutro, a radit će do 12, ponedjeljkom do šest popodne. Počistit će ama baš svaki od 5.000 kvadrata teniskih terena i reći će da to voli raditi ili barem da joj to nije teško. Poslijepodne neće otići na trening u Pregradu, i to prije svega zbog prijevoza, koji je preskup. No, ako ostane lijepo vrijeme, obući će svoju trenirku, šuškavac i kapu te se dobro preznojiti trčeći po Sopotu. Trčanje naprosto obožava. Ako će se vrijeme pogoršati, doma će na svojim spravama odvoziti bicikl, otrčati i raditi trbušnjake. Mentalitet je to svojstven šampionima, onaj koji nama običnim smrtnicima ponekad djeluje mazohistički.

„Ja sam jedna od sto tisuća…“, kaže. „Ima cura koje igraju nogomet, koje su prave, al ovakva k’o ja, takva ne postoji!“

Samouvjerena, direktna i temperamenta, takva je Maca van terena. Pravi vulkan ili erupcija emocija, što se na terenu prelijevaju u sportski bezobrazluk. Kako i ne bi bila samouvjerena? Osvajala je jugoslavenska i hrvatska prvenstva i kupove i nitko više ni ne zna koliko je golova zabila. Iako je najčešće igrala na poziciji centralnog veznog, spominje se brojka od nevjerojatnih 1.600, 1.700 zgoditaka. Najbolji strijelac prvenstava i najbolja igračica. Kapetanica jugoslavenske i hrvatske vrste te Zagreba, Slobode, Dinama Maksimira… S potonjim je klubom 1982. osvojila prvenstvo Jugoslavije te u 11 nastupa upisala 18 pogodaka.

„Meni su rekli – šteta što ti nisi muško jer bi bila zvijer… Ali na kraju se uvijek zapitaš bi li to onda bilo to“

Ona je u duši prava profesionalka, ali naposljetku je ostala vječni amater.

A nudili su joj, uvijek ističe, „dve i pol milje u Laziju, i makinu, i vilu“. Milijune su joj nudili i u Sevilli, ali Maca nije mogla napustiti ostarjelu majku. Godinu je dana na kraju provela u Udineseu i Bologni te sa suigračicom Ivankom Perić svaki vikend putovala na utakmice. Ondje je ušićarila neku sitnu lovu, ali i to je ubrzo postalo prenaporno. Jedino je ondje na leđima nosila broj 10, a s osmicom je u Lotu počela kao krilni igrač.

I danas nema više brzinu kao nekad, ali ona joj ionako nikada nije bila osobiti forte. Dovoljno je da na sredini terena, zbog svoje besprijekorne tehnike, savršeno primi loptu, a već sljedeći potez zapisan je u njezinoj nogometnoj memoriji. Jer ona ima oči na leđima. Odlično dribla i loptu dobro kontrolira s obje noge, a slobodnjak s 20 metara obično je pola gola. No, ne radi se o tipičnom šmekeru koji puno toga postiže uz malo kretnje. Ako treba, i dan-danas će pretrčati više nego što neke puno mlađe djevojke zajedno pretrče.

Maca možda nije zaigrala za Lazio ili dosegnula slavu nekih muških kolega, ali jedna je od prvih pokazala da i „babe“, kako kaže, znaju igrati nogomet. I samo zbog toga, ona je u potpunosti atipična, iako to uopće ne shvaća.

Brojne rinčice i tetovaže koje nosi na sebi uspomena su na preminule članove njezine obitelji. Život je bio okrutan, napustili su je i braća, i sestre, i majka Marija. No, ona je i dalje nepopravljivi optimist i uvijek joj se potkrade osmijeh na licu. Nekako se čini da će tako biti sve dok bude mogla na teren. A koliko će još dugo harati, to ni sama ne zna. U svom stilu, uvjerena je u samo jednu stvar: „I s tim što imam, mene još uvijek nema nitko… A kad imam loptu, da mi je ti sad uzmeš… Ma, zaboravi!“