Mala četvorka

Nemojte Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek zvati 'Velika četvorka'. Ozbiljno, nemojte

Zadnja izmjena: srpanj 17, 2017 Davor Javorovic/PIXSELL

Nekoć je to bilo nešto samo po sebi razumljivo; za Veliku četvorku znale su, ako je vjerovati popularnoj reklami iz sredine 1980-ih, čak i ptice na grani. Doduše, samo neke od njih: „Pit’o gavran na drvetu čvorka – što to znači Velika četvorka / Slatko, slatko kao optimizam – Hajduk, Zvezda, Dinamo, Partizan“, išao je slogan.

Možda su današnji čvorci nešto slabije upućeni od onih jugo-komunističkih, ali mogla je i do njih doći priča o novoj ‘Četvorci’ koja se sve učestalije spominje u domaćim medijima. Polovici nekadašnjeg ekskluzivnog društva tako se dodaju novi prvak Rijeka te NK Osijek.

Koliko to ima smisla? I ispadamo li smiješni kad tako zovemo vodeće hrvatske klubove?

Teško je danas doznati tko je i kada prvi počeo upotrebljavati sintagmu ‘Velika četvorka’ u bivšoj Jugoslaviji. No, ona se formirala sama po sebi kako je svaki od klubova u poraću zauzeo svoju sferu utjecaja; premda je njene tri četvrtine umjetno stvoreno, odnosno tvorili su je novoosnovani klubovi, oni su baštinili nogometnu tradiciju i privrženost određenih geografskih i društvenih skupova koji su postojali i ranije.

Prije Drugog svjetskog rata, samo su tri grada imala nacionalnog nogometnog šampiona. Zagreb, u kojemu je Jugoslavenski nogometni savez i osnovan te u njemu imao sjedište prvih 10-ak godina zajedničke države, imao je HAŠK (jednom prvak), Građanski (pet naslova) i Concordiju (dva naslova). Beograd se dičio BSK-om (pet) i Jugoslavijom (dva), a Split Hajdukom (dva). Svaki je od tih klubova imao prepoznatljiv identitet i navijače. U Zagrebu i Beogradu su 1945. ti identiteti promiješani, dodani su im neki novi elementi i počele su se formirati navijačke vojske Dinama, Zvezde i Partizana. Hajduk je – na račun svoje uloge u antifašističkom pokretu, nastavljene tradicije i općenito uloge Splita kao jednog od nogometnih centara koja je zadobivena još desetljećima ranije – također rastao.

Policentrični razvoj

I da sad ne odlazimo dalje u društveno-političke okolnosti i riskiramo besmislena prepucavanja tko je bio čiji i zašto, recimo samo da je svaki od tih četiriju klubova – neki manje eksplicitno, neki više – imao svoje veze i vezice s vladajućim režimom te preko njih pokušavao što je moguće više proširiti svoj utjecaj na saveznoj nogometnoj sceni. Drugačije se nije ni moglo u ono doba.

Velika je četvorka podijelila čak 40 naslova (Zvezda 18, Partizan 11, Hajduk sedam, Dinamo četiri) u razdoblju do 1991., a jedini izvan nje prvenstva su uzimali još Vojvodina (1966. i 1989.), Sarajevo (1967. i 1985.) te Željezničar (1972.). Bila je to liga kojom su u potpunosti dominirala četiri kluba – nije se svaki od njih baš svake sezone borio za naslov, ali smjenjivali su se kao predvodnici jugoslavenskog nogometa i naprosto su bili veći, moćniji od ostalih.

Svaki od njih imao je svoje simpatizere ne samo u svome gradu i regiji, pa ni samo u svojoj republici, nego diljem države. A pritom simpatizeri nisu bili samo ‘obični’ navijači, nego i oni s većom ulogom u društveno-političkom establišmentu. U nekoj internoj ligi što institucionalnih, što skrivenih utjecaja najčešće su pobjeđivali klubovi iz prijestolnice, ali daleko od toga da i Dinamo i Hajduk nisu desetljećima koristili sve raspoložive kanale da bi osigurali moć na terenu i izvan njega. Osobito kad se radilo o odnosu prema klubovima izvan ekskluzivnog društva Velike četvorke.

Bit jugoslavenskog sustava bila je u tome da je počivala na policentričnom razvoju. Zvezda, Partizan, Dinamo i Hajduk bili su njegovi temelji, a druga, nešto manja središta – poput Sarajeva, Mostara i glavnih gradova ostalih republika – njegovi potporni stupovi.

Tezom o novoj ‘Velikoj četvorci’ kopira se isključivo forma, ne i sadržaj

Premotamo li na današnje vrijeme, vidjet ćemo sasvim drugačiju situaciju. Uloge koje su Dinamo i Hajduk imali unutar nekadašnje Velike četvorke sada su drastično promijenjene, a sfera utjecaja više nije policentrična. U tragično centraliziranoj državi ni nogomet nije mogao izbjeći istu sudbinu, Dinamo je posve istisnuo Hajduk u tijelima saveza i njegov je institucionalni utjecaj neprikosnoven; Hajduk, s druge strane, djeluje praktično na rubu sustava, a često (i najčešće opravdano) i protiv njega te tako ostvaruje drugačiju vrstu utjecaja. Upravo mu je on dao novu snagu i navijačku masovnost u jednom od najtežih klupskih razdoblja – onoga od gubljenja institucionalnog utjecaja do danas, koje se događalo paralelno sa sušom trofeja te sporim i mukotrpnim financijskim oporavkom.

Iluzije o veličini

Rijeka i Osijek, kao nominirani za novu, hrvatsku ‘Veliku četvorku’, ostali su zapravo u istim okvirima koje su ispunjavali i ranije. Da, Rijeka i Osijek su i 1980-ih bili članovi Prve savezne lige uz Dinamo i Hajduk (bili su to u tom desetljeću povremeno i NK Zagreb te Cibalia, odnosno Dinamo Vinkovci) i da, ta četiri kluba nikad nisu ispala iz 1. HNL, ali to je sva argumentacija koja im ide u prilog. Rijeka je definitivno ne više ‘treći’ hrvatski klub, nego trenutno i predvodnik, perjanica domaćeg nogometa; možda jednom i Osijek postigne nešto slično, ali status ‘velikog’ u smislu ‘Velike četvorke’ bio je nešto što nadilazi aktualne sportske uspjehe. Rijeka i Osijek najveći klubovi svoje regije, ali to je sve. Po tradiciji, trofejima i navijačkoj bazi jednostavno ne spadaju u red nacionalnih i bilo bi smiješno tvrditi da je drugačije.

Kao i kod upotrebe termina ‘Vječiti derbi’ za utakmicu Dinama i Hajduka – koji do 1990-ih nitko nije tako zvao jer znalo se koji je derbi večiti – tako i ovdje fascinira lakoća kojom se nemaštovito prerađuje nešto iz socijalističkog doba.

Ali tezom o novoj ‘Velikoj četvorci’ kopira se isključivo forma, ne i sadržaj.

Niti je naš nogomet zasnovan na policentričnom razvoju kao onaj bivše države, niti postoji bilo kakav, barem približni paritet po pitanju tradicije, trofeja ili ekonomske snage. I stvarno ne bih želio da se ovo shvati kao podcjenjivački prema bilo kome; kao da Dinamo i Hajduk nisu dovoljno patili (i još uvijek pate) zbog iluzija o održavanju nekadašnje veličine, sada bismo još dva kluba bez realnog temelja proglasili ‘velikima’ i natovarili i njima novi teret na leđa.

Jer ova je četvorka ‘velika’ jedino kad se uzme u obzir jaz prema ostatku lige (izuzevši Lokomotivu, koju ne možemo ozbiljno uzimati kao samostalni klub), koji grca u neimaštini i dugovima i pleše na rubu profesionalnog statusa. Zapravo bi puno smisleniji nadimak za elitu hrvatskog klupskog nogometa bio – Mala četvorka.