Mi smo ovdje samo zbog para

Tužna priča o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Istre 1961

Zadnja izmjena: listopad 3, 2017 Dusko Marusic/PIXSELL

NK Istra 1961 jedan je od uobičajenih hrvatskih nogometnih klubova u kojima se, nažalost, događa malo toga dobrog. Klub je to bez identiteta, koji ne stvara sportske vrijednosti i nema jasno definiranu sportsku svrhu. Klub je to kroz koji na godišnjoj bazi redovito prolazi 15-ak novopristiglih nogometaša koji dođu i odu i kojih se ubrzo nitko više ni ne sjeća. Klub je to i s najlošijim, odnosno na vlagu najosjetljivijim travnjakom u HNL-u. Ono što je kroz 15-ak proteklih sezona u pulskom prvoligašu jedino postojano, to je da ga rukovodeće strukture, ma kako se one zvale, koriste kao alat za svoje privatne interese ili pokušaje ostvarivanja vlastitih poslovnih ciljeva.

Pravnog slijednika NK Uljanika, koji je 2003. mladi trener Elvis Scoria kao drugoligaša, i još pod tim imenom, doveo do finala Hrvatskoga nogometnog kupa, ne treba miješati s NK Istrom iz Pule, klubom koji je 1992. započeo natjecanje u HNL-u, te posljednju sezonu u prvoligaškom društvu odradio zaključno s 2000., a danas se natječe u 1. ŽNL, odnosno najnižem rangu natjecanja. Postoji i treći klub iz Pule, novi NK Uljanik, formiran nakon što je stari 2004. promijenio ime u NK Pula 1856, što je u idućem trogodišnjem razdoblju činio još dvaput (NK Pula Staro Češko i NK Pula) prije no što je postao Istra 1961. Uljanik se danas natječe u 4. HNL, Središte Rijeka, s naglašenim ambicijama pokušaja promocije u viši razred natjecanja.

Identitet je aktualni prvoligaš prije 10 godina, kada je dobio ime koje sada nosi, pokušao posuditi od NK Istre iz Pule, što je bio uvjet navijačke skupine Demoni da pristanu na njegovu stranu, a nakon što su po tko zna koji put propali pregovori o fuziji NK Istre i tadašnje NK Pule. Baštinio je tadašnji drugoligaš od NK Istre, tada u trećeligaškom razredu, i klupske boje, pa je dotadašnju plavu zamijenila Istrina žuto-zelena kombinacija.

Beznačajna akademija

Zajedničko pulskim klubovima koji su obilježili 25-godišnju povijest 1. HNL-a jest da nikad nisu stvarali igrače. Stiven Rivić jedini je potekao i stasao u jednome od njih (onom starom), a da se uspio probiti do juniorske i mlade hrvatske reprezentacije. Bilo je još povremenih reprezentativaca poput Manuela Pamića, Silvija Cavrića i Kristijana Ipše, pa do onih seniorskih u Hrvoju Miliću i Antoniju Ježini, ali to su sve igrači koji su veći dio razvojnog puta prolazili u drugim klubovima, tako da se istarskim prvoligašima ne može dati kredit za njihovo formiranje.

Kolega s portala Istrasport Elvis Uravić objavio je nedavno zapisnike s dviju utakmica Istrinih juniora iz sezone 2013./2014. – poljudskog remija (0-0) s Hajdukom, te maksimirske pobjede (4-2) nad Dinamom. Za Hajduk su, među ostalima, nastupili Franjo Prce, Lorenco Šimić, Andrija Balić i Nikola Vlašić, a za Dinamo Petar Mamić, Ivan Šunjić, Robert Murić i Ivan Fiolić. Osim vratara Ivana Brkića, igrača iz tadašnje Istrine momčadi nema u 1. HNL-u, a većini se gubi svaki trag. Je li doista moguće da niti najbolji iz te generacije, poput Roberta Dadića ili Antonija Mancea, nisu mogli postati dovoljno dobri seniorski igrači za Istru 1961?

U klubu su svoju akademiju oduvijek i bez razlike držali beznačajnom, pa je onda logično da i doprinos kluba hrvatskoj nogometnoj sceni ne može biti drugačiji negoli beznačajan. Ne treba čuditi što su onda Igor Pamić i Elvis Scoria, produkti nekog drugog vremena i sustava, ostali najbolji nogometaši koje je novija povijest pulskog nogometa dala.

Aktualni trenutak Istre 1961 toliko je kritičan da je teško odabrati odakle uopće početi.

Seniorska momčad koja nije baš sasvim neozbiljna, posebno ne s kasnim ovoljetnim transferima, tavori na dnu prvoligaške ljestvice. Financijski, klub nije solventan jer ne može podmirivati obveze. Igrači opet mjesecima čekaju na plaću, ima indicija čak od ožujka ove godine. Što je najgore, sredinom tekućeg mjeseca na naplatu dolazi prva tranša jednog od dvaju kredita koji je većinski vlasnik RMI (Round Midnight Investment), na čelu s njegovim predstavnikom i izvršnim direktorom kluba Michaelom Gloverom, podigao u jednoj komercijalnoj banci po preuzimanju kluba prije dvije godine da bi podmirio dio nagomilanih obveza.

U klubu uskoro očekuju uplatu iz UEFA-ina fonda solidarnosti, koju je lanjskim nastupom u Ligi prvaka omogućio Dinamo, kao i dio iznosa transfera Mate Miloša u Benficu koji lisabonski klub tek treba doznačiti. Bit će to, nažalost, likvidnost kratkog daha, jer s obzirom na novogenerirana dugovanja te neisplaćena potraživanja na koja ima pravo bivši trener Igor Pamić, Istra će nekako zatvoriti financijsku konstrukciju do kraja godine, a za poslije…

Goodbye Mr. Glover?

Financijska izvješća, koji je klub kao trgovačko društvo dužan podastirati nadležnim organima, pokazuju da je u 2015. američki investicijski fond RMI kao povezana strana klubu na račun doznačio jednokratnu pozajmicu u iznosu od 16 milijuna kuna da bi poboljšao likvidnost, odnosno omogućio pokrivanje tekućih obveza. Upućeni tvrde da je Michael Glover isto ponovio i prošle godine, tako da je samo na ime pozajmica RMI-ja u obvezi od 32 milijuna kuna. Prema postojećoj bilanci klub je u minusu preko 37 milijuna kuna, s time da novonastala dugovanja u njoj nisu iskazana.

Svakog jutra kad se probudim u Puli, pitam se što još uvijek radim ovdje

Noviji događaji naznačuju da Michael Glover, odnosno većinski suvlasnik kojeg predstavlja (RMI ima vlasnički udio u iznosu 52,4 posto, a grad Pula preostalih 47,6 posto), nastoji prodati suvlasnički udio koji je od prethodnika Mihaila Ščeglova 2015. stekao za oko tri milijuna dolara. Zainteresirana je neslužbeno bila poslovna grupacija iz Kine, ali poslovne knjige – premda iz kluba službeno negiraju da ih je itko od njih na uvid zatražio – odbile su Kineze od investicije. Rasplet koji slijedi, barem onaj u poslovnom smislu, nije tako teško predvidjeti: Istru 1961 čeka duga agonija.

Osnovno pitanje koje se nameće jest – što kani poduzeti Glover? I još, tko je taj čovjek i što njegova tvrtka zapravo predstavlja? Radi li se o profiteru diletantsko-bleferskog tipa, kakvim ga, primjerice, predstavlja Nenad Marjanović Fric, novinar i član legendarne puležanske punk-rock skupine KUD Idijoti, koji protiv američkog biznismena preko svog portala Regional Expressa vodi pravu malu križarsku bojnu? Ili je riječ samo o profiteru s jasnim planom i vizijom, kakvi vlasnici nogometnih klubova diljem svijeta najčešće jesu?

Objektivni uvid u slučaj s primjerene distance sugerira da je Glover u Pulu došao s jasnom poduzetničkom vizijom i predočio poslovnu ideju koja nije mogla biti transparentnija. Želio je zemljište u Marsovu polju. Ondje bi gradio elitni sportsko-turistički kompleks koji bi jednim manjim dijelom bio na usluzi klubu, a čija bi komercijalna namjena bila ugošćivanje sportskih momčadi, odnosno programa iz Sjedinjenih Država koji bi u Istru dolazili na predsezonske pripreme. Tražio je dvotrećinsku dobit za svoju kompaniju, dok bi ostatak išao lokalnoj zajednici, a što bi samoodrživost omogućilo i nogometnom klubu. Skoro pa identično javno-privatno partnerstvo nudio je Glover i Splitu 2013., želeći ući u vlasničku struktru Hajduka.

U Gradu, međutim, kroz protekle dvije godine Amerikanci nisu našli ozbiljnog partnera, tako da plan nikad nije bio niti blizu konkretizacije. Kad je vidio što se događa, Glover je jednostavno digao ruke od kluba i gleda samo kako minimalizirati štetu.

“Svakog jutra kad se probudim u Puli, pitam se što još uvijek radim ovdje”, izjavio je nedavno.

Pravno legalno, etički upitno

Iako je u početku imao namjeru trajno preseliti u Pulu, Glover je s vremenom sve više počeo izbivati iz grada i iz kluba, prepuštajući upravljanje u ruke nemuštom suradniku Seadu Karaselimoviću, koji je na interes javnosti reagirao hermetičkim zatvaranjem kluba, pa novinari koji ga prate nisu uspijevali doći niti do najnotornijih informacija.

A onda je prošlog srpnja, posljednjom prilikom kad je napokon osvanuo u Puli, Glover javno priznao skandaloznu praksu koju klub prakticira. “Pravno legalnim manevrom”, kako je naglasio, klub primjenjuje selektivni kriterij isplate plaća zaposlenicima, konkretno igračima. Pa tako oni koji jesu od određenog interesa za klupsku perspektivu – a takvi su malobrojniji – jesu plaćeni prihvatljivom dinamikom. Oni koji to nisu, jednostavno nisu plaćeni. Klub im daje do znanja da za njihove usluge nije zainteresiran i otvoreno ih navodi na obraćanje Arbitražnoj komisiji, koja svakom igraču koji tri mjeseca nije primio plaću omogućuje proceduru jednostranog raskida ugovora s klubom, time i slobodu da si traži drugi.

Tu je osobito zanimljiv bio primjer Šime Gržana, čiji je ugovor istjecao u ponedjeljak, 24. srpnja ove godine. U četvrtak, 20. srpnja, direktor Karaselimović dao je novinarima izjavu da je Gržan Istri nepotreban i da si može potražiti novu sredinu. Svejedno, prije što je u nedjelju navečer, 23. srpnja, spakirao kofere i zauvijek napustio klub, istog je poslijepodneva dobro došao treneru Darku Raić-Sudaru na travnjaku kao jedan od najboljih igrača u domaćem remiju 1-1 protiv Osijeka.

“Pravno legalna”, premda, priznat će Glover sam, “etički upitna specifična financijska politika”.

Zanimljiva je ta konstrukcija pravnika školovanog u demokratskom društvu liberalne kapitalistčke provenijencije, očito vrlo prilagodljivom na naše prilike. Slično kao kad je dao izjavu da su porezna opterećenja u Hrvatskoj prilično visoka, ali su zato radničke plaće male, pa ta sprega poduzetniku poput njega Hrvatsku svejedno čini podatnim područjem za poslovne investicije.

Uostalom, mi smo ovdje samo zbog para i ništa drugo nas ne zanima, kako su u jednom od svojih najvećih hitova proklamirali Kud Idijoti. Šteta pa to ne ide samo Glovera, nego i njegove bivše suradnike; baš kao i prethodnike, koji su klub koristili za mužnju para na raznovrsne kreativne načine, ali uvijek kroz sitne dealove s igračima. Bilo kroz njihove napumpane plaće, bilo kroz njihovo financiranje iz vanjskih izvora, često i vlastitog džepa, tražeći od njih da ne traže plaće od kluba nego da idu na Arbitražu, pa onda sa slobodnim papirima zahtijevaju više iznose u novim klubovima, s tim da taj dobiveni višak onda, naravski, vraćaju njima, privatnim sponzorima iz dana provedenih u pulskom prvoligašu.

Huje od ovega ne more bit!

Prije samo malo više od godinu dana situacija je u Istri 1961 donekle i obećavala.

U režiji tadašnjeg direktora, kasnije otpuštenog Igora Žikovića, sproveden je projekt ‘istrizacije Istre’, kojim su u klub vraćeni domaći igrači poput Matea Bertoše, Mate Miloša, Gorana Parackog, Gorana Roce, Valentina Stepčića i Dejana Polića. U sezonu se ušlo sa sasvim solidnim rezultatima i solidnom perspektivom, ponajviše zaslugom mladog trenera Gorana Tomića. Tomić je, međutim, ubrzo prihvatio ponudu iz Kine, pametno se i na vrijeme maknuvši od iluzije blagostanja koja se ionako rasplinula u rekordno kratkom roku.

Danas će većina onih malobrojnih kojima je do kluba još uvijek stalo reći da u Istri nikad nije bilo gore. Možda ih svejedno ne bi bilo zgorega podsjetiti na izjavu Igora Pamića iz svibnja 2015., kada je, najavljujući optimistično ulazak Gloverovih dolara u klub, tadašnji trener – koji je, barem ako je vjerovati pulskim pričama, pod sobom držao apsolutno sve, od vođenja momčadi i dovođenja pojačanja, do tiskanja ulaznica i nabavka sportske i opreme za trening – rekao: “Huje od ovega ne more bit!”

Tko zna kako će Michaela Glovera, koji je svoj plan za stjecanje dobiti uspio institucionalizirati ali ne i sprovesti, pamtiti povijest. Možda kao grobara Istre 1961, što bi bilo najtužnije. Moguće kao partnera i uposlenika u investicijskom fondu kojem inače predsjedava Darren Treasure, doktor sportske psihologije i velika zvjerka koji dugo radi s atletskim trenerom Albertom Salazarom i na čelu je kontroverznog Nike Oregon Projecta, koji je pak na meti američkih organa gonjenja zbog ozbiljnih sumnji u sustavno dopingiranje atletičara.

Ako ništa drugo, sjećat ćemo tatice koji je u svoj klub uvalio netalentiranog sina. Može i to proći kao razlog što se jutrima još uvijek budi u Puli.

Ne propusti top članke