Mit i istina o ruskim huliganima

Čeka li gostujuće navijače na SP-u doista pakao?

Zadnja izmjena: studeni 22, 2017 Profimedia

Prvo što sam čuo bila je ogromna buka i skandiranje. Skandirali su uglas kao što su se kretali ukorak – izgledalo je to kao vojna operacija.

Tako glasi tek jedan od mnogih opisa engleskih navijača vezanih uz događaje koji su obilježili lanjski Euro u Francuskoj, a koje su tabloidi pohitali ocijeniti „najkrvavijom huliganskom renesansom još od 1980-ih“. Organizirani napadi ruskih huligana, ponajprije na Engleze, bili su predmet naslovnica praktički punih 15 dana dok je trajalo natjecanje u grupnoj fazi, koje je uparilo ono što bi se dalo okarakterizirati kao ‘prošlost’ i ‘budućnost’ navijačkog nasilja: Englesku i Rusiju.

Englezi, tradicionalno okrunjeni kao ‘kraljevi’ huliganizma, ostali su šokirani ne samo količinom nasilja, već i profilom ruskih huligana koji su u „Bitci za Marseille“, kako su mediji opisali cjelodnevne tučnjave između dvije zaraćene frakcije, odnijeli uvjerljivu i brutalnu pobjedu. Dobro uhodane grupe naočigled spremnih huligana brisale su pod s dezorijentiranim engleskim siledžijama, sve uz taktove Kaćuše.

Ironično, radi se o u osnovi ljubavnoj pjesmi, koja govori o djevojci što traži svoju nestalu ljubav; dok bismo se mogli igrati mislima i reći kako su ruski huligani tih dana po Francuskoj također tražili svoju ljubav – nasilje – poruka iza skandiranja te pjesme, popularizirane u Drugom svjetskom ratu kao patriotske, jasna je: te čete su tu da evociraju i brane duh Ruskog Imperija.

Padom Sovjetskog  Saveza 1992. godine Rusija je ušla u period tranzicije pod Borisom Jeljcinom i njegovom grupom savjetnika, koje su zbog svoje fascinacije liberalnim ekonomskim politikama Friedricha Hayeka i ponajprije ‘čikaškom školom’ Miltona Friedmana prozvali „Jeljcinovim Čikaškim momcima“. Nakon što je stekao povjerenje parlamenta spriječivši pokušaj vojnog puča od strane starijih komunističkih kadrova u ljeto 1991., Jeljcin i Čikaški momci dobili su jednogodišnje neograničene ovlasti od Parlamenta da dekretima donose niz zakona koji bi olakšali tranziciju u „zdravo, kapitalističko društvo“.

Posljedica te doktrine šoka po rusko društvo bila je katastrofalna.

Huligani kao celebrityji

Liberalizacijom cijena i rezovima u financiranju više od 220.000 državnih poduzeća milijuni radnika ostali su bez svojih plaća, a posljedičnom devalvacijom dodatni milijuni Rusa iz srednje klase bez životnih ušteđevina. Ogromna populacija dotadašnje socijalističke srednje klase – po mnogim procjenama čak trećina stanovništva – preko noći se našla ispod granice siromaštva i ljudi su bili prisiljeni da na ulicama prodaju imovinu kako bi preživjeli. Mnogi su se u tom raspadu okrenuli piću; više ne iz tradicionalnih pobuda, već iz pukog očaja. Svijetom je zavladala slika stereotipnog Rusa kao iznemoglog zombi-pijanca koji tetura ulicama s iskapljenim bocama jeftine votke; stvar je u tome da to zaista jest, čak i dan-danas, realnost za mnoge žrtve te mučne tranzicije.

Ruska djeca odgojena u 1990-ima produkt su razorenog i raslojenog društva, s nikad većim jazom između bogatih pobjednika privatizacije i milijuna osiromašenih građana.

U takvim uvjetima, logično, dolazi do porasta i etno-nacionalizma, gdje se uvođenjem jeftine radne snage iz perifernih bivših sovjetskih saveznih republika javlja veliki strah od imigranata i porast ksenofobije. Klinci su tako bijeg od siromaštva i bijede pronašli u narativu koji im je romantičarski serviran, o „ponosnom ruskom narodu koji treba čuvati čast Imperija“. Nije stoga ni čudo da je pojava huliganskih grupacija, organiziranih po popularnom  ‘istočnjačkom modelu’ dogovorenih tučnjava izvan gradova konkretnije stigla na prijelazu milenija, kada su ti klinci stasali.

Nakon nereda u Francuskoj Vladimir Putin je otvoreno likovao nad činjenicom da je „150 ruskih huligana pretuklo tisuće Engleza“

„Gotovo je s vremenom u kojem se Rus definira kao pijanac koji frflja narodne pjesme i nosi krznene opanke“, maskirani huligan govorio je fasciniranom BBC-jevu novinaru jednom od mnogih ‘insajderskih’ dokumentaraca snimljenih nakon Eura. Trebali su to biti uvodi u demistifikaciju ‘pakla’ koji nas tobože očekuje idućeg ljeta na Svjetskom prvenstvu u gradovima diljem Rusije. Otočki mediji brže-bolje su u svom senzacionalističkom stilu zajahali val rusofobije, predstavljajući nadolazeći mundijal kao igralište huligana, gdje su turisti tek divljač u sezoni lova.

Ovi su, naravno, taj imidž objeručke prihvatili, spremno pozirajući pred kamerama u podrumima ostataka planske gradnje pretvorene u privatne teretane, pokušavajući servirati što strašnije izjave. Vasilij Stepanov zvan ‘Ubojica’, huligan iz redova moskovskog Spartaka, postao je maskota engleskih tabloida, pojavljujući se nakon Eura na njihovim naslovnicama frekventnije i od inače im omiljenih tema: imigranata i Brexita. On je sam pripadnik ‘renesansne generacije’ rođene sredinom 1980-ih, koja je odbacila poročne vrijednosti i preuzela imidž isklesanih ratnika, „paramilitarije“, ogađene drogom i alkoholom.

Časni ruski momci

Navijači generalno ne šmekaju pretjeranu medijsku izloženost, ali ni poslovično organizirani ruski huligani ne žele propustiti pomno razrađeno PR bildanje preko leđa naivnih novinara, mahom šokiranih Zapadnjaka koji, eto, tek sada otkrivaju ideju organiziranog huliganizma i to tek nakon što su ponizili njihove ‘konje za utrku’.

Realnost je da se narativ o „Putinovim huliganima“ u dijelu mainstreama razvio tijekom Eura u Poljskoj i Ukrajini 2012., koji je također bio obilježen divljanjem ruskih huligana. Osnovna razlika je tada bila u tome što je u „Bitci za Varšavu“ došlo do okršaja između poljskih i ruskih navijača; iako je sukob imao snažne političke konotacije (Rusi su nakon održanog marša po ulicama grada na stadionu, pri intoniranju himni, razvili ogroman provokativni transparent „Ovo je Rusija“), većina je medija odbila dublje ući u detaljne analize izvorišta nereda.

Bio je to samo još jedan sukob pijanih Slavena.

Vlada na čelu s Vladimirom Putinom je tada, baš kao i u Francuskoj, preuzela stav o „časnim ruskim momcima“, koji su „branili čast svoje zemlje“. Štoviše, aktivno su se u oba slučaja uključili u diplomatske akcije izvlačenja privedenih navijača, kao što su u oba slučaja odgovornost prebacivali na mjere osiguranja. Primjerice, nakon izgreda u Varšavi Putin je osobno nazvao svog poljskog kolegu da izrazi „zabrinutost zbog napada na ruske navijače“, dok je nakon nereda u Francuskoj otvoreno likovao nad činjenicom da je „150 ruskih huligana pretuklo tisuće Engleza“. Naravno, u drugom se slučaju profilirala određena teorija zavjere kako su ti nabildani momci u ribarskim kapicama i kratkim trening-hlačicama na ulicama Marseillea bila zapravo „plaćena vojska Kremlja“, spremna da pokaže „liberalnoj Europi odgovor jedinstvenog Putinovog imperija“.

No, ako se iz tih hiperproduciranih i po cijelom svijetu emitiranih dokumentaraca nešto dalo iščitati, bio je to defetizam tih igrališnih huligana po pitanju mogućnosti vrhunca demonstracije sile na svom terenu idućeg ljeta. Ako je u pitanju stvarno grupa koja je pod protektoratom samog Putina, sklonog ideji mačističke demonstracije nadmoći ruskog muškarca putem huliganizma, čemu onda toliki strah od progona?

„Ništa osobito se neće dogoditi idućeg ljeta“, tvrdi jedan maskirani predstavnik huliganske frakcije moskovskog Spartaka pred Viceovim kamerama. „Vlasti su već počele provoditi mjere koje podrazumijevaju udar na vođe, ili barem striktnu kontrolu nad njihovim kretanjima“, dodaje.

Putinova čizma protiv ‘svojih’ brigada

I zaista, Putin je u travnju ove godine sam, tek nekoliko mjeseci nakon što je zajedno s najbližim suradnicima hvalio njihove ratne pohode, potpisao zakon koji predviđa drakonske kazne za organizirane huligane, uključujući i one zatvorske. Kod mnogih ekstremnih skupina nije ni čekao, već je iskoristio te akte da putem svog zloglasnog antiterorističkog Odjela E Ministarstva unutarnjih poslova preventivno udari na one kojima je prošlog ljeta plaćao letove i jamčevine.

Sve to tek je konačni čin demonstracije svoje vlastite moći nad onima koji su se usudili otrgnuti iz ralja njegove autoritarne kontrole.

„Uvijek sam bio patriot“, izjavio je 2010. za Guardian Jevgenij Valajev, jedan od organizatora rasističkih prosvjeda pred Kremljem i član Fratrije, također ekstremne frakcije navijača Spartaka. „Interesi rase i nacije trebaju biti iznad interesa vlasti, koja treba raditi u korist očuvanja nacije i njenog identiteta. Ovi prosvjedi su tek upozorenje vladajućima da se ovaj val može zaustaviti samo ako se posluša volja naroda.“

Putin je na prozivke kako podržava imigracijsku politiku useljenika s Kavkaza odgovorio slanjem policije na ekstremiste, što je rezultiralo pritvaranjem više od 1.000 ljudi diljem Moskve, ali i ostalih gradova na koje su se ti prosvjedi proširili. Bila je to velika poruka organiziranim nacionalistima, čiji veliki dio čine i navijači, u trenucima jednih od značajnih prosvjeda protiv njegove vlasti: važan ste instrument građenja nacionalne svijesti, ali samo dok se vaša ideja poklapa s Kremljovom.

Za sve laude ‘svojim’ vojnicima s tribina, Putinu je imidž iznad svega.

Kritike i ismijavanje koje su on i njegov kabinet uputili izvršnoj vlasti zemalja organizatora natjecanja na kojem su Rusi neometano „branili svoju čast“ ne može i ne smije doživjeti na svoj račun dogodine. Igor Lebedev, član Izvršnog odbora Ruskog nogometnog saveza spočitao je francuskoj policiji da se nije mogla obračunati s ruskim huliganima jer su u pitanju „pravi muškarci“, koje ne mogu kontrolirati oni koji su „prezauzeti osiguravanjem gay pridea“.

S obzirom na to da vlast u Rusiji svoj egzekutivni sistem ne zamara takvim stvarima, koje zabranjuje u startu, za očekivati je da će Kremlj napraviti sve da u ljeto iduće godine demonstrira besprijekornu organizaciju kod „država sa snažnim ustrojstvom“. Sprječavanjem huliganskih orgija u svom dvorištu Rusi rješavaju pitanje svoje unutarnje i vanjske politike u jednom, gdje je potonja uvelike definirana spomenutom rusofobijom. Pohvale na račun organizacije ovoljetnog probnog turnira Kupa Konfederacija također su korak u tom smjeru.

Stoga zaista ne treba potpasti pod histeriju vrištećih najava o krvoproliću na ulicama ruskih gradova idućeg ljeta. S druge strane, teško je očekivati da će huliganske brigade u potpunosti dignuti ruke, pritisnute čizmom velikog Vođe. U svojim očima oni i dalje brane čast Carstva, samo što je u ovom slučaju Poltava ili Staljingrad neki od gradova-domaćina Svjetskog prvenstva.