Nije bilo do njega, u suštini je bio žrtva nesretnih okolnosti, ali nije uspio.

Ipak, radio je toliko dobro da mu se otvorilo mjesto na Ajaxovoj klupi. Ondje nije imao gazdu s dosjeom u državnim službama, ali je za šefa imao tvrdoglavca i egomanijaka koji je znao koliko je stvarno dobar. A s takvim ljudima zbilja nije lako raditi. Koeman je prvu priliku u trenerskom poslu dobio u Barceloni, gdje je bio pomoćnik Louisu van Gaalu, a u Ajaxu mu je Van Gaal bio sportski direktor.

Problem je bio, nekako tipično za Van Gaala, što se nije mogao pomiriti da stvari nisu po njegovom. Miješao se treneru u posao, nametao svoje mišljenje i nekako nije shvaćao da Koeman nije više njegov pomoćnik kojem može narediti da složi čunjeve za trening i vodi zagrijavanje. Sukob je bujao, a klub nije mogao funkcionirati kad su sportski direktor i trener u takvom odnosu.

Nije bilo do njega, barem ne u potpunosti, i možda je opet bio žrtva nesretnih okolnosti, ali ponovno nije uspio.

I tako sve do Goodisona…

U Benficu je došao u vremenu nakon što je Porto osvojio Ligu prvaka. Nije ondje više bilo Joséa Mourinha, ali je Co Adriaanse složio momčad koja se otresla šoka što ga je Mourinho ostavio svojim odlaskom i ponovno je Porto dominirao domaćim natjecanjem.

Nije bilo do Koemana, Porto je jednostavno bio premoćan, ali ponovo nije uspio.

U Valenciju je došao u vrijeme kad je trebalo osvježiti klub. Rafael Benítez je postavio nestvarne standarde, a njih nisu mogli pratiti ni Claudio Ranieri, ni Antonio López, ni Quique Sánchez Flores. Bilo je Koemanu jasno da neće moći ni on, stoga je odlučio provjetriti svlačionicu. Vjerojatno je imao dobru ideju, jer je Davida Albeldu i Santiaga Cañizaresa već tada pregazilo vrijeme, ali prevelika su to imena da bi dobio rat s njima. Kapetan i vratarska ikona kluba su bili veći od ikoga; da je trebalo, građani bi na referendumu promijenili ime grada njima u čast, tako da Koeman nije ni dobio pravu šansu pokazati što može i kakva mu je ideja.

Nije bilo do njega, barem ne u potpunosti, i možda je opet bio žrtva nesretnih okolnosti, ali ponovo nije uspio.

Nakon nekog vremena, putevi su mu se ponovo presjekli s Van Gaalovim. Nakon što je s AZ-om uzeo naslov nizozemskog prvaka, Bayern je uzeo karizmatičnog Van Gaala, a AZ je odlučio zaposliti Koemana. I umjesto da krene u lov na prvenstvo, AZ Alkmar se raspao. DSB Bank, glavni sponzor kluba, je propala u bankrotu, a s njom su propale i sve ambicije kluba.

Nije bilo do njega, u suštini je opet bio žrtva nesretnih okolnosti, ali nije uspio.

Nije uspio ni u Evertonu, ali ovaj put je kriv isključivo on sam.

Na Goodison Park je s Emiratesa stigao Farhad Moshiri, dugogodišnji partner jednog od Arsenalovih vlasnika Alishera Usmanova. On je prodao svoj udio u londonskom klubu i uložio ga u Everton, jer tu je vidio priliku da se s klubom široke navijačke baze priključi vrhu. Imali su u Evertonu dosta sastojaka za uspjeh, a Moshiri je kao glavnog kuhara vidio baš Koemana.

Iako Everton ima sirovog talenta koji će još rasti, ova momčad naprosto nema nikakvog smisla

Kao što je u igračkoj karijeri bio ledeno hladan, tako je i u Southamptonu miksao postave i držao sve pod kontrolom za izvrsne rezultate i uvijek smislenu igru. Preuzeo je klupu Svetaca nakon što je Tottenham uzeo Mauricija Pochettina, a horda igrača otišla za Liverpool, Manchester i London. Nije izgledalo bajno bez kralježnice momčadi, ali razvojem igrača i drugim najmanjim brojem primljenih pogodaka nakon Chelseaja nakon samo jedne sezone izgledalo je kako je Everton napokon našao pravog trenera, nekoga da oplodi kapital koji je novi gazda bio spreman uložiti.

Ispalo je kako je to bila samo iluzija.

Sulude kupovine

Brojeve treba znati tumačiti. Međutim, kad ih se potrudite zaista pročitati, onda brojevi zaista govore sve.

Ronald Koeman je vodio Everton u 47 premierligaških utakmica, a u njima je Everton zabio 69 golova, što je učinak u skladu s očekivanjima koje postavlja klupska financijska statura. Za početak projekta, to je sasvim solidan broj koji daje osnovu za daljnji napredak. Međutim, kad se zagrebe ispod površine, onda dolazimo do podatka da je Romelu Lukaku zabio 25 komada, a nitko drugi više od pet. I to govori sve. I to bi trebalo zabrinuti sve u Evertonu.

Koeman je bio miran kao i obično, a to je bilo loše.

Nastavno na svoj odličan obrambeni rad u Southamptonu gdje su mu posao iznijeli Dušan Tadić, Sadio Mané i Graziano Pellè, kao i na formaciju 5-3-2 u Feyenoordu na kojoj je kasnije Van Gaal izgradio uspjeh na Svjetskom prvenstvu, smatrao je kako mu treba samo malo kreacije u sredini i on će sve ostalo već pohvatati. Izgubiti Romela Lukakua i Gerarda Deulofeua bilo je razumljivo i očekivano s obzirom na okolnosti, ali spiskati lovu na Gylfija Sigurdssona, Davyja Klaassena i Jordana Pickforda, te se osloniti na Waynea Rooneya u ovoj fazi karijere… To je jednostavno bio loš plan.

Poanta je u tome da momčad u sredini terena ima osnovicu – nju čine Idrissa Gueye, koji je svojim trkačkim sposobnostima nenadoknadiv igrač, te Morgan Schneiderlin, koji je pozicijski inteligentan i nevjerojatno važan za distribuciju lopte. Ako znamo da njih dvojica čine temelj momčadi u oba smjera, a mladi Tom Davies je opcija koja glasno kuca na vrata, onda ostaje pitanje kako raspodijeliti minute za koje konkuriraju Sigurdsson, Klaassen, Ross Barkley i Rooney. Svi oni su zapravo kreatori, svi u idealnim situacijama zauzimaju poziciju desetke, ali ne mogu nadopunjavati jedan drugoga.

Suludo je onda potrošiti 80 milijuna eura na dvojicu igrača koji ne mogu efektivno funkcionirati ako su zajedno na terenu. Dodamo li Rooneyja, kojemu je dana bogovska plaća, te ozlijeđenog Barkleyja, Everton ima četvoricu igrača kojima je glavna snaga kreacija za druge i dizajniranje igre. Problem koji je Koeman previdio je što nema mjesta za više od jednog i što nemaju za koga kreirati.

Sporo i jadno

Ne samo što puno govori činjenica da nitko osim Lukakua nema niti pet golova u 47 utakmica, nego Koeman nije koristio ni krilne igrače koji mogu stvoriti višak driblingom. Nikola Vlašić, kao igrač koji je doveden ispod radara i kojem je planiran period prilagodbe, ima 2,5 uspješnih driblinga po utakmici. Tek još Mason Holgate, stoper ili priučeni bek, ima više od jednog. Uz sve kreatore koje je Koeman pokupovao, doveo se u situaciju da oni nemaju kome dodati niti da zabije gol, niti da driblingom stvori višak koji će se materijalizirati.

Iako Everton ima sirovog talenta koji će još rasti kad se vrate Barkley i Seamus Coleman, ova momčad naprosto nema nikakvog smisla. Za razliku od nekih ranijih epizoda, Koeman tu nije žrtva nesretnih okolnosti nego groznog planiranja kadra. Everton je sada spora i jalova momčad, prilično predvidljiva i vrlo skupa, tako da trenerska smjena nije nikakvo iznenađenje.

Pitanje je hoće li išta ovaj otkaz riješiti, jer teško da će zbog promjene taktike igrači postati opasni dribleri ili napadači od 25 golova u sezoni. Uostalom, taktičko vođenje utakmica rijetko je bilo sporno. Sporno – a pod time mislim na tužno – je to što Everton izgleda sporo i jadno, bez ideje i okomitosti, bez načina da ugrozi protivnika kroz organiziranu igru. A to je veliki Koemanov poraz, jer spiskao je ogromnu lovu da napravi momčad po svom užitku. Možda prvi put je došao na pravo mjesto u pravo vrijeme i opet nije uspio. Everton je žrtva njegovog groznog planiranja i vječni podsjetnik na to da svi posrtaji koje je imao možda i nisu bili slučajni.