Teniski svijet se prije nekoliko tjedana oprostio od velike Martine Hingis.

Da, neki od vas možda to nisu ni znali, no ‘Swiss Miss‘ je od svojeg drugog povratka tenisu, 2013., nastupala u ženskim i mješovitim parovima. Ponajprije zato što je shvatila da, iako renomeom manje, kraljevstvo parova može pripadati upravo njoj.

„Navikla sam biti uvijek posebna i bilo što drugo bilo bi jako teško za mene“, izjavila je jednom prilikom pa odlučila osvojiti sve što se osvojiti može – završila je na posljednjem US Openu, osvojivši naslov u obje konkurencije. I konačno je, u svojem trećem pokušaju, otišla onako kako je ona htjela, kao svjetski broj 1 u ženskim parovima.

Jer kada je 2003. zbog ozljeda objavila kraj karijere, Hingis je uvidjela da njezin taktički superioran, ali fizički previše izranjavan i inferioran tenis u samom svjetskom vrhu više nema što tražiti. Razmažena i naviknuta na trofeje još kao tinejdžerica, suočena sa spoznajom da ne može zadovoljiti niti svoj minimum minimuma – a to je razina top 10 – odlučila se na radikalni rez. Naposljetku će tužiti svojeg proizvođača opreme Sergio Tacchini te za ozljede okriviti neispravnu obuću, ali tužba će u medijskoj tišini završiti nagodbom.

U vakuumu poslije Seleš i Graf

Njezinoj borbi zasigurno nije pomogao poraz koji je doživjela samo godinu dana prije tog prvog povlačenja, u svojem šestom uzastopnom finalu Australian Opena. Samo tri mjeseca ranije završila je na prvoj operaciji desnog gležnja, ali sada se na australskom tlu našla oči u oči s tenisačicom koja joj je, pokazat će se, zauvijek oduzela svjetski broj 1.

Amerikanka Jennifer Capriati, jedna od predstavnica agresivnog i udaračkog tenisa, gubila je 1-0 u setovima te 4-0 u drugom. Hingis je nekako došla do četiri meč lopte, ali njezina crna mačka, koju nikada nije pobijedila dok je Capriati bila top 10 igračica, pobijedit će je drugi uzastopni put u finalu Australije. Bila je to točka na ‘i’ gubitničke serije u finalima, koju je Hingis započela 1999. na Roland Garrosu, Grand Slamu koji je u juniorskoj konkurenciji osvojila s 12 godina, ali u seniorskoj nikad.

„Ona je u prošlosti imala nekakve rezultate, ali tenis je danas puno brži… Prestara je, njezino je vrijeme prošlo“, dotakla se Švicarka netom prije Garrosa ’99. teniske ikone Steffi Graf. ‘Nekakvi rezultati u prošlosti’, odnosili su se na 22 Grand Slama, koliko ih je Njemica osvojila, pa je već taj dio upadao u oči kao izraz nepoštovanja prema tadašnjoj svjetskoj rekorderki u Open eri. O ostalom izrečenom već se dalo diskutirati – Graf je kao posljednji Slam osvojila US Open 1996., a na kraju 1999., unatoč tome što joj je bilo 30, odlučila se povući.

Hingis je svojim ponekad razuzdanim ponašanjem na terenu nerijetko plijenila pozornost, u čemu je zapravo uživala. Nikada nije osjećala gotovo nikakav pritisak i to je bio jedan od razloga njena ranog i strelovitog uspona. Vakuum stvoren polaganim padom Monike Seleš, ali ponajprije Graf, najbolje je i najbrže iskoristila upravo Švicarka. Nije imala niti jedan osobiti udarac, ali njezina anticipacija igre te pametno građenje poena bili su besprijekorni.

„Još kao mala često sam igrala protiv turista ili starijih amatera“, prisjetila se jednom. „I iako mi je tada bilo šest ili sedam godina, a njima po 30, 35, uvijek bi pronašla njihovu slabost. To je bila moja strategija – nemoj pokušati nekoga pobijediti njihovim oružjem – i toga bih se uvijek držala.“

Raspad u Parizu

Švicarka će se neko vrijeme jako dobro nositi s dolaskom fizički puno snažnijih sestara Williams – protiv Venus će biti na omjeru 11-12, a protiv Serene 6-7. No, kako će i sama nerijetko priznati, na fizičkoj snazi gotovo da nije radila, a to će pokušati kompenzirati igranjem jako velikog broja turnira, pa čak i bavljenjem drugim sportovima za vrijeme sezone – poput skijanja, plivanja, košarke ,pa čak i nogometa. Nježna Martina na kraju će ustupiti mjesto fizički dominantnom tenisu, a jedina tenisačica koja će u idućim godinama imati značajnije uspjehe s koliko-toliko sličnim stilom igre bila je Belgijka Justine Henin.

Na putu do spomenutog finala u Roland Garrosu Švicarka će izbaciti domaću Amelie Mauresmo, za koju je svojevremeno izjavila kako je „napola muškarac“. Granicu dobrog ukusa svojim će ponašanjem prijeći i u tom kultnom finalu, a zdravi sportski bezobrazluk pretvorit će se u čin dječje bahatosti i arogancije. I nikome nije bilo bitno što se radilo o 18-godišnjoj djevojci koja gotovo da nije naučila gubiti – ulazak u sportsku arenu, na ovoj razini, podrazumijevao je takozvano fer i korektno ponašanje. A francuska publika oduvijek je imala malo slobodniju formu izražavanja. Stati joj na žulj, u trenutku kad je ionako bili naklonjena legendarnoj Njemici, bila je najlošija odluka u karijeri Martine Hingis.

Od samog početka meča Švicarka je gotovo svaki drugi poen koji bi izgubila popratila sa sarkastičnim smiješkom. Poruka suparnici bila je jasna – „tvoji poeni nisu plod tvoje dobre igre, već loše moje“. Takvo ponašanje nije toliko nerazumljivo u situacijama kada gubite, ali Hingis je vodila 6-4 i 2-0 u drugom setu. Tada je krenula u pravcu autodestrukcije. Ušavši zbog jednog pozvanog auta u sasvim nepotrebnu raspravu sa sutkinjom te zaustavivši igru na nekih pet minuta, počela je masirati živce osjetljive francuske publike.

Nije to bio nekakav munjeviti raspad, već je sve poprimilo razmjere sporog i bolnog propadanja. Iako će servirati za meč te biti na tri poena od pobjede, Graf joj je naposljetku oduzela drugi set sa 7-5. Za otprilike 40 minuta naći će se u situaciji da servira na Steffinu meč loptu. Odservirat će legitimni servis iz forhenda, ali sada već nogometna publika masovno će je izviždati, a gem i meč će nakon nekoliko iscrpljujućih izmjena i poena izgubiti. Maska koju je tog popodneva nosila konačno je pala kad je Martina briznula u katarzični plač. Svu uplakanu njezina će je majka i trenerica Melanie Molitor iznijeti s terena te potom nekako dovući natrag na ceremoniju.

Kokainska mrlja

Kad se Martina Hingis 2006. vratila profesionalnom tenisu. bilo je to zato što ni sama nije znala što bi sa sobom i svojim ožiljcima.

Završivši školovanje s 14 godina života, kada ulazi u seniorski svijet tenisa, vrijeme u penziji najčešće je provodila igrajući teniske ekshibicije, ali i nastupajući na nekim amaterskim konjičkim natjecanjima, što je oduvijek voljela. Upravo je jašući doživjela svoju prvu težu ozljedu, kada je 1997. pala, ozlijedila koljeno te završila na operacijskom stolu. Nekoliko tjedana kasnije igrala je svoje prvo finale Roland Garrosa, gdje je nakon 37 uzastopnih pobjeda te sezone doživjela prvi i glatki poraz od Ive Majoli. I te 2006. godine Hingis je uspjela osvojiti dva značajna WTA turnira te dogurati do šestog mjesta rang ljestvice.

Iste godine dobila je nagradu Laureus za najbolju povratnicu na sportske terene, nešto što je u godini osvajanja Wimbledona zaslužio Goran Ivanišević. U sljedećoj će sezoni osvojiti svoj 43., ali i posljednji turnir u pojedinačnoj konkurenciji. Ozljede će je ponovno početi pratiti, a posljednji čavao u lijes njezine karijere u singlu bit će nalaz o tragovima kokaina u njezinu urinu.

Količina kokaina pronađena kod Hingis bila je toliko mala da bi, primjerice, prošla neprijavljena u testovima američke vojske. Dan-danas ona tvrdi kako drogu nikad nije uzimala – a nakon što je dobila dvogodišnju suspenziju od Međunarodnog teniskog saveza, isto je tijelo ustanovilo kako će ubuduće kazne trajati ovisno o slučaju (do njezinog je slučaja standardna bila dvogodišnja suspenzija). U skupu, medijski nepotrebnu i dugačku borbu s antidopinškim tijelima nije htjela ulaziti, a kako to biva u nekim dopinškim slučajevima, mnoge su okolnosti ostale nerazjašnjene.

Usprkos ovoj suspenziji i mrlji Martina Hingis je 2013. ušla u tenisku Kuću slavnih. Tomu je svakako pridonijela i njezina manje poznata, ali uspješna karijera u ženskim parovima još u tinejdžerskoj dobi. Primjerice, 1998. je osvojila sva četiri Grand Slama, a jedan od njih devet iz toga perioda uzela je s Mirjanom Lučić. U lipnju iste godine zauzela je svjetski broj 1 u parovima i u tom trenutku postala treća tenisačica u povijesti koja je jedinicu držala i u singlu i u dublu. Uključujući mješovite parove (sedam GS-a) stala je na brojci od 25 Grand Slamova, a 2016. će se sa sunarodnjakinjom Timeom Bacsinszky okititi olimpijskim srebrom.

Sloboda koja dolazi s novcem

Ako je upitate tko je najzaslužniji za njezine uspjehe, Hingisova će uvijek spomenuti vlastitu majku.

„Još dok sam bila u trbuhu, mama je znala da ću biti velika tenisačica“, rekla je jednom o Melaniji, bivšoj prilično opskurnoj tenisačici. „Nije razmišljala o tome da možda neću biti nadarena. U početku je to više htjela ona nego ja sama.“

Rođena u Košicama – današnjoj Slovačkoj, a tadašnjoj komunističkoj Čehoslovačkoj – Martini je majka pošto-poto htjela pružiti šansu za bolji život. Godine 1988. ostavile su oca i tada već bivšeg muža Karola Hingisa te otišle u Švicarsku, gdje se majka udala za bogatog švicarskog poslovnjaka.

„Ona ima slobodu koja dolazi s novcem“, rekla je jednom Melanija. Teško da je mogla zamisliti kako će pet godina zaredom njezina kćer biti najbolje plaćena sportašica na svijetu. No, teniskim će romanticima od toga biti važnija simbolika kojoj su svjedočili u studenom 1994. Tada je s teniske pozornice u pojedinačnoj konkurenciji sišla legendarna Martina Navratilova, po kojoj je Švicarka nazvana. Samo dva tjedna ranije, 14-godišnja Hingis u seniorskoj će konkurenciji debitirati pobjedom na svojem prvom WTA turniru te početi krčiti vlastiti put u tenisku besmrtnost.