Kraj ove priče valjda su svi već odavno imali napisan.
Usain Bolt u London je došao kao najveći sprinter svih vremena. Jasno, uvijek možemo raspravljati o razlikama u vremenu u kojem živi u odnosu na njegove prethodnike, koliko su za njega uvjeti bili lakši ili teži. I sigurno možemo raspravljati o neefikasnom sustavu antidopinške kontrole i spekulirati i nagađati. Ali suhe činjenice, ono što sigurno znamo, njegove brojke i njegove rezultate, njegove rekorde, to su argumenti koje nitko ne može pobiti.
Svjetski rekorder na 100 i 200 metara. Čovjek koji je stotku pretrčao za 9.58 i koji je promijenio povijest atletike i sporta uopće. Čovjek koji je pomaknuo granice i čiji rekordi djeluju kao da će ostati desetljećima. Prvi, prvi, prvi, prvi, pogrešan start, prvi, prvi, prvi, prvi, prvi, prvi, prvi, prvi, prvi – tako su kronološki bili poredani nastupi Bolta na velikim natjecanjima od njegova prvog finala u Pekingu. Crno na bijelo, najveći svih vremena. London je trebao biti samo još jedna potvrda, taj odavno napisani hepiend najveće atletske priče, mala ali blistava crvena trešnjica na vrhu veličanstvene torte.
Ali vidjeli smo antiklimaks.
Justin Gatlin je bio nepozvani i neželjeni gost, netko tko je u ovoj priči i na ovom slavlju samo zato što tu mora biti. Zato što je dio problematične obitelji koja mu zbog svega onoga što skriva nije mogla ne poslati pozivnicu. Boltov antipod, atletičar dvaput kažnjavan zbog dopinga, sportaš koji s 35 i dalje trči samo zato što je “priznao i pošteno odslužio kaznu” i što ga se u crnim danima smatralo pokajnikom. Gatlin je kvalifikacije odradio odlično, polufinale vrhunski, ali je svaki put na tartan ušetao i s njega izašao uz zvižduke i negodovanje.
Nemojmo se lagati, Gatlin je samo žrtveno janje, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, samo jedan u nizu svih onih koji su se prije ili kasnije uboli u venu ili popili nešto što je spravio njihov privatni Čudomiks. Takvih je puno, takvih je previše. Ali igrom slučaja to je uloga koju mu je ova priča, prljava priča moderne atletike, namijenila i koju je morao prihvatiti. Na jednoj strani Usain Bolt, jedini čist – ili, ako ćemo iskreno, jedini koji nikada nije uhvaćen – heroj mase i čovjek koji je spasio atletiku, a na drugoj strani Gatlin. Predvodnik zlikovaca, najgori od sve djece.
Bolt nije mogao reći ne
Samo što Gatlina za sve to nije bilo briga. U subotu navečer je istrčao 9.92, utrčao pred slavljenika i desetine tisuća njegovih šokiranih uzvanika s osmjehom od uha do uha, srušio tortu i valjao se u šlagu. In your face, savršeni Usaine – poraz u posljednjoj utrci i to od 35-godišnjaka.
Pobjeda dvaput suspendiranog sprintera na zalasku karijere samo je podebljala upitnik na pitanje što je budućnost atletike nakon Bolta
Ustvari, samo su zato ova završna utrka i Boltov prvi poraz u finalu toliko šokantno. Da je novi dečko u kvartu Christian Coleman utrku završio kako ju je počeo, da je bio za par stotinki brži i da je pobijedio i Gatlina osim što je pobijedio Bolta, narativ bi vjerojatno bio drugačiji. Pričali bismo priču o smjeni generacija, o novoj velikoj trkačkoj zvijezdi, o blistavoj budućnosti sporta. Ovako, pobjeda dvaput suspendiranog sprintera na zalasku karijere samo je podebljala upitnik na pitanje što je budućnost atletike nakon Bolta. Jedinog čovjeka među onima koji su do jučer istrčali 30 najboljih vremena na 100 metara svih vremena, a da nikada nije bio testiran pozitivnim na doping.
Realno je i to da Boltov poraz sam po sebi nije bio ni neočekivan ni šokantan.
Forever Faster simpatičan je marketinški moto koji je Puma stavila na njegovu majicu, ali on jednostavno nije bio istinit. Bolt je išao sporije i teže i djelovao manje dominantno nego prije. On je ove sezone trčao sporije nego prije – do Londona je samo jednom uspio ići ispod 10 sekundi. Češće je bio u ordinaciji Hansa Mullera-Wohlfahrta u Münchenu nego na tartanu. Uostalom, ovog se tjedna u kvalifikacijama mučio sa startnim blokovima, u polufinalu je doživio tek osmi poraz u karijeri, prvi od 2013. i prvi na velikim natjecanjima još otkako ga je svijet kako treba upoznao u Pekingu.
“Eto, sada sam najveći svih vremena”, rekao je nakon što je u Riju odgledao snimku finalne utrke na stotinu metara, izgovarajući naglas svojim rezultatima potvrđeni fakat. Sinoć sam razmišljao o tome, siguran sam da su i mnogi od vas, a vjerojatno je to radio i on sam u hotelu, satima nakon svih onih osmijeha, selfieja i počasnog kruga. Zašto se nisi oprostio tada, zašto nisi završio kada si bio na vrhuncu, zašto si sebi uopće priuštio ovu nepotrebnu utrku u Londonu?
Priča, jasno, vodi do novca; Bolt jest najbolje plaćeni atletičar i jedini atletičar među 100 najbolje plaćenih sportaša današnjice, ali i dalje većinu svog novca zarađuje od reklama i sponzora, a ne na natjecanjima. Što je značilo da, kada je Puma rekla da joj treba još jednu godinu, da joj treba velika završnica u Londonu, Bolt nije mogao reći ne. A trebao je.
Kraj (karij)ere
Njegovu su karijeru obilježile velike i neobične utrke, priče koje ćemo pamtiti i o kojima ćemo pričati duže nego o jednom bespotrebnom porazu. Čak i ona kada je ostao na startu u Daeguu 2011.; priče o njegovom slabom startu i fantastičnoj završnici lajtmotiv su karijere. Ovaj put zadnjih 40 metara nije bilo kao ranije, ono što je bio njegov trademark izdalo ga je u posljednjem pokušaju, ali sve one slike u kojima leti pored ostalih u albumima će biti na prvom mjestu.
Dječak koji je na kriketu trčao toliko brzo da ga je trener poslao među atletičare, koji je sanjao da igra nogomet, ali počeo ozbiljno trenirati tek kad je shvatio da samo tako majci može priuštiti novu perilicu rublja. Onda onaj svjetski rekord u New Yorku, svjetski rekord koji je došao niotkuda, nakon samo četiri utrke na stotinu metara i to uz priču Glena Trenera Millsa da neće ni trčati stotku u Pekingu. Ludo finale na Ptičjem gnijezdu, finale u kojemu je svijet razbio s odvezanom vezicom, usporivši na kraju i oborivši svjetski rekord. I da, svjetski rekord, brutalnih, nevjerojatnih 9.58 u Berlinu. Finale u Pekingu u kojem je Gatlin mislio da ga ima, SP u Moskvi, zlatne medalje u Londonu i Riju. I sve to uz nevjerojatnu dominaciju na 200 metara, u njegovoj prirodnoj disciplini, onoj za koju se uvijek spremao i u kojoj mu nije bilo niti će tako brzo biti konkurencije.
Dočekali smo ono što smo mislili da se neće dogoditi. Boltov veliki poraz, kraj njegove dominacije, ali i kraj jedne velike karijere. Danas smo se probudili u novoj, post-Boltovoj, potpuno neizvjesnoj eri atletike i pitanje je što sutra ovom sportu nosi. Ali bez obzira na nesavršeni i neočekivani kraj priče, čast je bila biti dio generacije koja je svjedočila Boltu i njegovoj dominaciji. Jedan poraz, premda došao u najgorem mogućem trenutku i na samom kraju, ustvari baš ništa ne mijenja,
Usain Bolt odlazi kao najveći sprinter svih vremena. I tako će ostati još dugo.
