Najvećem podlacu u košarci pod stare dane su dosadili nepotrebni ratovi

Rudy Fernandez, demon na parketu

Znate li onog tipa iz svlačionice koji kao da je na životnoj misiji da svakom na koga naleti uništi dan? Onog zbog kojeg ne možete u miru uživati u igri, već morate podnositi razne prljavštine, na verbalnoj i fizičkoj osnovi? Onog tko u vama, ma koliko god miroljubivi bili, budi ono najgore – nezadrživu želju da ga udarite posred nosa što jače možete?

Rudy Fernandez je taj tip. On je prototip svih takvih tipova.

Rodolfo Fernández y Farrés dijete je Joventuta, kluba iz Badalone. Bivši prvak Europe u prošlom je desetljeću slovio za rasadnik talenata, od kojih su najzvučniji bili (anti)junak ove priče i Ricky Rubio, ubojit tandem. Fernandez je od malih nogu dobio sve ovlasti u momčadi, nitko od starijih nije imao autoritet nad njim. Imao je poseban status kao klupski projekt i on ga je uvelike zlouporabljivao, ali njegove izvedbe na parketu micale su fokus s njegovih ispada.

Kao moderni eksplozivni bek sposoban rešetati sa svih strana oduševljavao je navijače, ali i skaute.  Bio je novo čudo od djeteta. MVP nagrade stizale su sa svih strana – dvaput MVP španjolskog kupa (prvi put sa samo 19 godina), zatim MVP Final Foura FIBA Eurochallengea te MVP finala Eurokupa. U debitantskoj sezoni u Euroligi dobio je priznanje za zvijezdu u usponu. Ali nije imao namjeru dalje se uspinjati u Euroligi – Amerika ga je čekala, s 23 godine osjećao se potpuno spremnim za najveći izazov.

Phoenix Suns izabrali su ga 2007. kao 24. pick, ali su potom prava na njega prodali Portlandu. U Oregonu se kao debitant snašao sjajno (10,4 poena u prosjeku, zaslužio mjesto u drugoj rookie petorci), ali sljedećih sezona nije pokazao nikakav napredak. Stagnirao je, nije uspio izboriti mjesto u petorci i to ga je izluđivalo. Nakon što je strpao SAD-u 22 poena u epskom finalu Igara u Pekingu, utuvio je sebi u glavu da će se prošetati do statusa superzvijezde, a kad je spoznao svoje limite, počele su se ispoljavati stare navike.

Međutim, NBA se pokazao kao opasno mjesto za njegove prljave trikove. Ako bi krenuo u neki interni rat sa suparničkim čuvarom, vrlo brzo bi dobio po kostima tvrđe nego što je mogao vratiti. Tako mu je jednom Trevor Ariza pokazao koliko bolan može biti sudar s parketom.

Potpuni izostanak poštovanja

Takvo okruženje držalo je Rudyja pod kakvom-takvom kontrolom, ali kada se odlučio vratiti u Europu, njegovi ekscesi su dosegli vrhunac.

Za vrijeme štrajka u NBA ligi 2011. privremeno je prešao u Real Madrid, a tih nekoliko tjedana ondje toliko mu se dopalo da je na kraju sezone odlučio okončati svoju karijeru u najboljoj ligi na svijetu – potpisao je za Real, koji mu je platio tada rekordnih 2,7 milijuna eura po sezoni. Rudy je konačno dobio ono za čim je žudio od odlaska iz Joventuta – kraljevski status u kraljevskom klubu. Igrao je sjajno on, igrala je sjajno momčad i to je bio okidač da otpusti sve kočnice. S 27 na leđima reklo bi se da je konačno došlo vrijeme za sazreti i smiriti se, mladenačke mušice uzrokovane hormonima trebale su ostati dio daleke prošlosti. Međutim, postalo je očito da uzrok iščašenom ponašanju nisu hormoni.

Uzrok je bilo čitavo njegovo biće, on se jednostavno razvio u prilično pokvarenog čovjeka – jer, nemojmo se lagati, i takvi hodaju među nama, i takvi igraju košarku. Kako drukčije objasniti sve te prljave udarce s leđa dok sudac ne gleda, verbalne uvrede i psovke, glumatanja, potpuni izostanak poštovanja prema ikome tko mu stane na put?

Omiljeni trik mu je zahvatiti suparnika po licu prilikom kontranapada, da bi se potom tobože čudio i pred sucem glumio izostanak namjere, kao sve se dogodilo zbog prevelike brzine. Možda bi se to i moglo protumačiti kao slučajnost kad se ne bi ponavljalo svake tri-četiri utakmice, a kada bi iznervirani suparnik krenuo u obračun, Rudy bi se sakrio iza svojih centara  (Felipe Reyes mu je jedan od najvjernijih ortaka) ili odglumio da je udaren. U glumi je gotovo jednako talentiran kao u košarci, poslije karijere čeka ga zapažena uloga u nekoj od telenovela.

U utakmici protiv Žalgirisa u siječnju 2013. vidjelo se da su stvari počele ozbiljno izmicati kontroli. Prvo je prilikom izvođenja slobodnih bacanja hotimice pogodio loptom u glavu Kšištofa Lavrinoviča, a nešto poslije pljunuo na Pauliusa Jankunasa i izazvao opći metež na terenu.

Pretjerao u naslađivanju, pa dobio po nosu

Nakon ovih incidenata Euroliga nije reagirala. Rudy se na parketu ponašao kao kakav raskalašeni sin mafijaša u noćnom klubu. Znao je da može razbiti čaša koliko hoće, da se može zakačiti s kim hoće i da neće biti izbačen; dapače, vjerojatno će mu donijeti još jednu bocu u separe na račun kuće. Rudy može raditi što želi jer ima zaštitu. Euroligi (i ostalima) nije palo napamet da suspendira jednu od najvećih zvijezda, pa čak ni da ga udari po džepu.

Kraj sve brojnijih i težih incidenata prolazilo se žmirećki i Rudyja je to poticalo na daljnje akcije – na parketu se osjećao kao šerif kojem nitko ne može staviti soli na rep. Sve dok jednog dana nije izašao izvan svoje jurisdikcije.

Arena u Kaunasu dočekala je Real prepuna ponosa, gnjeva i želje za osvetom zbog zbivanja u Madridu. Pri svakom Rudyjevu kontaktu s loptom zrakom su se orili zvižduci, psovke i prijetnje. Na tribinama je prostrt transparent: „Glumac, glupan, kukavica, podlac“, a s njim se obračunavalo čak i preko službenog razglasa i videozida. Zrakom se kovitlala čista mržnja.

Rudy Fernandez učinio je dotad mnogo podlosti u karijeri, ali nikada nije bio neposredno izvrgnut javnoj osudi. Osjećao se kao prikovan na stup srama dok se bijesna rulja sprdala na njegov račun. Nakon prvotnog iznenađenja i nelagode, želje da se sakrije, počeo se javljati osjetljivi, teško uvrijeđeni ego. Mržnja je zamijenila strah i Rudy je ponovo bio svoj.

Real je u produžetku izvojevao pobjedu i Fernandez se mogao u svom stilu nasladiti razočaranju 15.000 Litavaca, ali je u naslađivanju malo pretjerao. Kad su gosti odlazili iz svlačionice prema klupskom autobusu, došli su u susret s nekolicinom domaćih navijača koji su čekali svoje miljenike. Rudy je u prolazu navodno dobacio uvredu na račun Litve, dovodeći je u vezu s komunizmom, na što je jedan od ultrasa prišao i udarcem šakom ga oborio na pod. Tog puta zaista nije glumio, što je potvrdio i policijski izvještaj.

Nakon toga svaki Rudyjev potez bio je pod posebnim povećalom. Njegovi potezi postupno su sve više i više zaoštravali atmosferu i na kraju doveli do izljeva nasilja netipičnog za košarku. Rudy je poslije svega dao pomirljivo priopćenje – što nije bilo neobično, u odnosima s javnošću uvijek je pazio kakvim se prikazuje.

Na presicama anđeo, na parketu demon.

Još ponekad plane mračna iskra

Treba napomenuti da je Rudy unatoč svemu imao sjajan status kod svojih navijača – pogotovo kad je riječ o reprezentaciji, za koju je odigrao 12 velikih natjecanja u nizu, sve do prošlog Eurobasketa. Njegovu bahatost oči navijača vidjele su kao pozitivnu drskost, a prljave udarce izjednačavali su s ponosnim prkosom.

Ipak, kako je vrijeme išlo njegovi su ekscesi postajali sve rjeđi i rjeđi. Ušao je u veteranske godine (32), počele su ga mučiti i ozljede i čini se da je konačno pronašao kakav-takav mir, način da bude prihvatljivi član šire zajednice. Danas je pao u status rezerve u Realu, brojke su mu naglo dvostruko opale, a reprezentativna karijera možda je i gotova. Dojam je da su mu konačno dosadili svi ti nepotrebni ratovi s protivnicima i suparničkim navijačima, izgleda da je umoran od svega. Premda se ponekad još uvijek zna zapaliti ona mračna iskra.

Rudy Fernandez si je sam natovario breme igrača kojeg je tako lako mrziti, a gotovo nemoguće zavoljeti, i s tim je morao naučiti živjeti.  Nema dvojbe, ostvario je sjajnu karijeru, osvojio gomilu nagrada, medalja i trofeja, ali će – barem izvan Španjolske – ostati upamćen prvenstveno kao podmukli antijunak, jedan od najprljavijih košarkaša u povijesti.

Ne propusti top članke