Namjesnikove dvije godine

Ante Čačić potiho je obilježio godišnjicu preuzimanja izborničke klupe

Zadnja izmjena: rujan 23, 2017 Igor Kralj/PIXSELL

Štošta se stigne promijeniti u dvije godine. Dijete prohoda i progovori, postane sve samostalnije i razigranije; čovjek da otkaz na jednom poslu, prihvati drugi i pokrene treći; na političkoj sceni dvaput se održe izbori, poneki opskurni likovi pojave se iz anonimnosti, jedno vrijeme budu svakodnevno u vijestima, a onda odu u zaborav, zamijenjeni novima.

I u hrvatskom nogometu bilo je promjena, a svakako najznačajnije među njima su gubitak Dinamove domaće dominacije i europske jeseni te, paralelno s time, sve ono što se događalo s njegovim stvarnim Gazdom i oko njega. Gotovo u sjeni tih događanja odvija se život hrvatske nogometne reprezentacije i njen put prema Svjetskom prvenstvu u Rusiji, tek tijekom sporadičnih okupljanja djelomično istiskujući druge teme iz fokusa javnosti.

Ne čudi stoga previše da je ovotjedna godišnjica Ante Čačića prošla gotovo nezapaženo. Naime, 21. rujna 2015. Hrvatski je nogometni savez za novog izbornika službeno postavio dotadašnjeg Lokomotivina stratega.

Bio je to Čačićev drugi transfer iz jednog entiteta pod kontrolom Gazde u drugi i u oba je slučaja vrlo kratko trajao ‘na Kajzerici’ prije nego što je gurnut u lift i podignut nekoliko katova više. Potkraj 2011., u svojim kasnim 50-ima i nezaposlen u nogometnoj struci više od četiri godine, vodio je miran ugostiteljski život, a osrednja trenerska karijera postajala je sve bljeđa uspomena, ali onda je stigao Gazdin poziv. Samo četiri utakmice vodio je Čačić Dinamovu farmu prije nego što je, uoči Božića te godine, predstavljen kao novi strateg matice. Iduće je godine doživio otpust koji se činio nečasnim čak i po Dinamovim standardima, nakon što je bez postignutog gola izgubio sve svoje utakmice u Ligi prvaka, pritom gotovo uništivši razvoj najsjajnijih mladih talenata poput Matea Kovačića, Marcela Brozovića, Šime Vrsaljka i Andreja Kramarića svojim neumornim eksperimentima, selekcijom igrača i pozicijskom rotacijom – do te mjere da su ga sportski direktor i drugi klupski čelnici već počeli javno kritizirati i odricati se njegovih ideja.

U ljeto 2015. opet je na mala vrata pušten natrag u sustav, istovremeno s širenjem napetosti između izbornika Nike Kovača i struktura nogometnih vlasti. Kad se Kovač u rujnu s gostovanja u Azerbajdžanu i Norveškoj vratio samo s jednim bodom, ekspresno je maknut a na njegovo je mjesto postavljen Čačić, nakon jedva dva mjeseca u procesu rehabilitacije kroz Lokomotivu.

Vulgarni iskaz moći

Da, neko se vrijeme HNS trudio ostaviti dojam da ima i druge kandidate te stručne i neovisne kriterije po kojima će odabrati jednog od njih, ali ‘Hrvatska traži izbornika’ bio je, bez ikakve, sumnje, najjadniji i najmanje uzbudljivi reality show u kompletnoj jadnoj i neuzbudljivoj domaćoj produkciji. Pobjednik se znao unaprijed i teško je bilo ikoga uvjeriti u nešto drugo. Vidjevši da narod nije popušio priču, iz HNS-a su naposljetku i priznali da je Čačić bio Gazdin izbor.

Dok je izbor Igora Štimca bio rezultat sramotnog pakta među interesnim skupinama, a dolazak Nike Kovača u tom trenutku jedino realno ad hoc rješenje da se pokuša spasiti ono što se spasiti dalo, postavljanje Čačića značilo je završni, vulgarni iskaz moći diktature. Simbolički je to predstavljalo trenutak u kojem se okupator prestaje makar pretvarati da je njegov namjesnik neovisan i demokratski izabran; trenutak u kojem se osjeti dovoljno jakim ili bez drugog izbora da simbolički prizna kako je upravo to – okupator, a njegov namjesnik tek nebitna marioneta.

Od početka je svima – osim možda Anti Čačiću, kojemu ego nije dopuštao da se riješi iluzija o vlastitoj relevantnosti – bilo jasno da je novi izbornik stavljen onamo samo zato što je Gazda tako poželio. Pritom su njegovo znanje, autoritet i postignuća – ili nedostatak istih – bili sasvim sporedni. Kao što ga je prethodno poželio izvući iz trenerske mirovine i instalirati u Lokomotivu i preko nje, nakon samo četiri utakmice na klupi, u Dinamo; kao što ga je u ljeto 2015. vratio na pričuvni položaj, u prizemlje iz kojeg vozi lift na više razine hrvatskog nogometa kako ga zamišlja i strukturira njegov vladar.

U dvije Čačićeve godine zapravo se puno toga promijenilo. HNS, međutim, zadržava istu fasadu, dok kuća progresivno propada, paralelno s propadanjem Kuće Mamić

U trenutku otpuštanja, Kovač je imao 14 bodova iz osam utakmica – četiri pobjede, tri neriješena i jedan poraz, uz gol razliku 16-5. Posljednje tri utakmice bile su mu domaći remi s Italijom (1-1), remi kod Azerbajdžana (0-0) i poraz kod Norveške (2-0). Pred njim je još bio domaći susret s Bugarskom i gostovanje na Malti, s time da je i drugo mjesto u skupini vodilo izravno na Euro, a Norveška, jedini konkurent za njega koji je u tom trenutku imao dva boda više, morao je u zadnjem kolu gostovati kod Italije.

Čačić sada ima 16 bodova iz osam utakmica – pet pobjeda, jedan neriješeni ishod i dva poraza, uz gol razliku 12-3. Posljednje tri utakmice bile su mu poraz na Islandu, domaća pobjeda nad Kosovom i poraz u Turskoj – sve po 1-0. Preostaju još domaća utakmica s Finskom i gostovanje u Ukrajini, s time da samo prvo mjesto vodi izravno na SP, a drugo u baraž. Island ima jednak broj bodova kao i Hrvatska, Turska i Ukrajina po dva manje.

Sve vodi prema neuspjehu

Realno gledajući, situacija je i opasnija nego što je bila prije dvije godine. Pa ipak, HNS se ovaj put nije pokolebao niti doveo u pitanje izbornikov status i posao. Što još više zabrinjava, sam izbornik ne priznaje da postoji problem u njemu, u momčadi, u strukturama vlasti, nego za sve krivi negativnu atmosferu koju generiraju mediji, huligani, antidomoljubi, nihilisti…

U ove dvije Čačićeve godine zapravo se puno toga promijenilo u domaćem nogometu, a još više oko njega. HNS, međutim, zadržava istu fasadu kao i ranije, dok kuća iza nje progresivno propada, paralelno s propadanjem Kuće Mamić. I normalno bi bilo da svi bez zadrške navijamo za reprezentaciju svoje zemlje i želimo joj samo najbolje, ali toliko je toga u međuvremenu isplivalo na površinu da zaista nitko nema pravo kriviti niti prozivati one koji to više ne mogu ili im više nije stalo.

Nekako sve kao da sudbinski vodi prema logičnoj posljedici trule okupacije – neuspjehu ove zvijezdama i talentom bremenite reprezentacije da se plasira na SP u Rusiju. Što bi, da ne relativiziramo, zaista bila katastrofa. S Čačićem ili bez njega.

A što ćemo onda, okupatori, kad uništite i to?

Ne propusti top članke