Neisušena kaljuža

Zašto je rješavanje problema HNL-travnjaka apsolutno kritično

Zadnja izmjena: 26. rujna 2017. Igor Kralj/PIXSELL

Neke stvari u hrvatskom nogometu imaju nepopravljivu moć ponavljanja. Šteta što se to ne odnosi tako često na igru naših bekova, koliko na pojave kudikamo izlizanije i iritantnije prirode – kao što su, primjerice, infrastrukturni nedostaci o kojima treba drviti uvijek iznova. Obično do točke kada se dozlaboga isponavljano izvlačenje istih tema počinje činiti sasvim besmislenim.

Hrvatska nogometna infrastrukturo – evo nas, nažalost, opet.

Uz uvjet da kiša bez prekida ne pada baš godinama kao u romanima magijskog realista Gabriela Garcije Marqueza, može se konstatirati da u aktualnom trenutku travnjaci na Rujevici, Poljudu i Maksimiru zadovoljavaju – kako se to pravnom terminologijom kaže – minimalne tehničke uvjete. Kad su klimatske prilike poput ovorujanskih, svima ostalima preostaje gaziti u blatu. Mekani tereni, dokazano je, pogubno djeluju na specifične mišićne strukture. Osobito stradavaju list, zadnja loža i trbušni zid. Kad se pak isti ti travnjaci posve osuše, onda pretjerano otvrdnu. Takvi su pak naročito štetni po stanje tetiva.

Da je HNS ozbiljna organizacija, do današnjih bi dana propisala uvjete koji bi igranje nogometa učinili relativno neovisnim o vremenskim uvjetima. To znači da bi odavna počela postrožavati infrastrukturne kriterije za dodjelu prvoligaških licenci. Da je HNS, pak, solidarna i odgovorna organizacija s kakvom-takvom vizijom, odavno bi već potaknula proces investiranja u prvoligaške nogometne travnjake, između ostalog i vlastitim sredstvima.

HNS to, međutim, dosad nije bio, a tek ćemo vidjeti hoće li to doskora barem po nečemu postati.

Teška prilagodba na savršen travnjak

Podaci pokazuju da prosječni nogometaš dnevno, čak i u Hrvatskoj, pretrči pet do 10 kilometara. Čini li to po travnjacima koji su ili pretvrdi ili premekani, on ugrožava i svoje zdravlje, i svoju radnu sposobnost. Klub za koji nastupa kao njegov poslodavac, odnosno HNS kao krovna cehovska organizacija, ne omogućuju mu osnovne uvjete rad, kao ni zaštitu na radnom mjestu. Prosječno inteligentan čovjek mogao bi temeljem informacija čak pomisliti da se nogomet u nas igra – nezakonito.

“Želimo li brži, bolji i atraktivniji nogomet, morat ćemo ulagati u infrastrukturu. Sve dok imamo travnjake na kojima bi krave trebale bandažirati noge, i po kojima lopta poskakuje kao da je u njoj žaba, imamo i nogomet kakav imamo.”

Napisao je to u svojoj kolumni za jedan internetski portal prije tri i po godine Mario Jurić, spiritus movens Hrvatske udruge Nogometni sindikat (HUNS), koji se svim silama bori za prava u velikoj većini slučajeva obespravljenih nogometnih profesionalaca.

Reći da HNS mora prvenstveno na svojim leđima izgurati projekt bilo bi pretenciozno. Vidimo da HNS ne mora ništa, ili gotovo ništa. No, HNS bi to ipak trebao

Osim na zdravstveni aspekt problema, upozorio je Jurić tada i na tehnički odnosno dinamički aspekt, prisjetivši se zgode koju je kao Dinamov nogometaš doživio sredinom studenog 2002. u Londonu, večer uoči uzvratne utakmice drugog kola Kupa UEFA protiv Fulhama na QPR-ovu stadionu Loftus Road.

“U Hrvatskoj su tereni u to vrijeme već bili očajni. Izašli smo na trening večer prije utakmice i krenuli se zagrijavati dodavanjem u parovima. Mi se 15 minuta nismo mogli točno dodati zato jer je travnjak bio savršen, zbog toga i izvanredno brz. Samo bih dotaknuo loptu i ona bi išla nevjerojatnom brzinom. Bila je to vrlo teška prilagodba. Ćiro, koji je bio trener, kreštao je na nas ne shvaćajući u čemu je problem.”

Tereni koji vrište upomoć

U HNL-u se na većini terena trava šiša visoko da bi se na taj način ujednačile neravnine i omogućilo pravilno kretanje lopte. To, međutim, drastično usporava put lopte pri prizemnim dodavanjima, pa time ionako niskoproduktivna igra dodatno gubi na dinamici. Čak i u uvjetima postojanja relativno izravnatog terena, kao što je onaj maksimirskog stadiona, koji omogućuje ekstra nisko šišanje trave, lopta se kreće osjetno sporije nego, primjerice, na Rujevici.

Problem stoga nije navezan isključivo na klimatske prilike poput trenutačnih, kada nas fotografije blatom uprljanih nogometaša iz Pule ili Zaprešića uvijek iznova uspijevaju iživcirati. On je općenit i priziva rješavanje. On ne da zove, već vrišti upomoć!

Travnati tepih kakav ima Rijeka sastavljen od 70-postotnog udjela vlati organskog, odnosno 30-postotnog umjetnog porijekla, zove se Mixto Hybrid. Talijanska kompanija koja ga je na Rujevici postavila, identičnu je vrstu usluge posredstvom HNS-a ponudila ostalim prvoligašima, odnosno svim zainteresiranima koji na taj status u neposrednoj budućnosti pretendiraju. Cijena kompletnih izvedbenih radova po sistemu ‘ključ u ruke’, u što je uključena podloga sama, iznosila bi oko pet milijuna kuna po terenu. Talijani nude povoljne uvjete dugoročnije obročne otplate, a dio troškova navodno je na sebe spreman preuzeti HNS, bilo izravno, bilo putem apliciranja u UEFA-ine, a možda i EU-fondove. Zauzvrat Talijani traže bankovna jamstva vlasnika terena, što su u svim slučajevima jedinice lokalne samouprave.

Reći da HNS mora prvenstveno na svojim leđima izgurati projekt bilo bi pretenciozno. Vidimo da HNS ne mora ništa, ili gotovo ništa. Reći da bi HNS to ipak trebao – e, to bi već bilo politički korektnije. Odnos HNS-ova vodstva i baze od koje živi jednog će lijepog dana valjda postati dvosmjerna ulica. Jednoga lijepog dana kad u HNS-u napokon počnu cijeniti svoju bazu, ribogojilište koje ih hrani i stvara vrijednosti za njihov opstanak, i kad bazi napokon počnu nešto davati da bi mogli nastaviti uzimati.

Primjer iz Zeline

Treba isto tako reći da bi si u znatnoj mjeri mogli pomoći i klubovi sami. Da je takav projekt izvediv čak i bez pomoći sa strane, primjera ima. Za ovu priliku, prikazat ću onaj iz mjesta u kojem živim.

Sportski teren najnovije generacije stoji tako već više od tri godine u Svetom Ivanu Zelini. Kad su radovi u proljeće 2014. izvođeni, u svijetu su postojala samo dva takva – oba u Nizozemskoj, odakle i potječe know-how za konkretni sustav. Sama travnata podloga, 100 posto umjetna, stajala je 98.000 eura. Lokalni je klub financira kreditom Kreditne banke čiji je obveznik, u ime kluba, Grad. Riječ je o izdatku koji to zapravo i nije, jer jedinica lokalne samouprave iznos dotacije koju je godišnje namjenski doznačavala klubu, u iznosu od 150.000 kuna (cca 12.000 kuna mjesečno) sada doznačuje Kreditnoj banci na ime kredita.

Trošak postavljanja limenog spremnika za vodu kojim se teren natapa odozdo, sustava cjevovoda koji to natapanje ravnomjerno omogućuje, kao i drenažnog sustava koji, u slučaju obilnijih padalina, višak vode odvodi u obližnji vodotok, zelinski je klub koštao 150.000 eura. S izvođenjem svih građevinskih radova, a koje je izvodila tvrtka u vlasništvu predsjednika kluba, ukupni je projekt klub koštao 500-tinjak tisuća eura. S onih dodatnih 100.000 obveze koju je na sebe preuzeo grad, dolazimo do svote od 600.000 eura, koliko otprilike košta travnjak kakav ima Rijeka.

Klub hokeja na travi iz prigorskog gradića od niti 10.000 rezidenata, zahvaljujući lokalnom entuzijastu koji i dalje financira trošak projekta, svojim članovima omogućuje igru i trening na najmodernijoj podlozi, koja se tijekom kišnih razdoblja ne da poplaviti niti se zimi da smrznuti, sve zahvaljujući inteligentnom softveru regulacije vodnog pritiska ispod terena kojim iz svoje dnevne sobe u nizozemskom Zandvoortu upravlja inženjer Ronald Koning. Tereni poput onog kakav već pune tri godine ima Zelina, koja se brojem stanovnika, ekonomijom i bogatstvom ne može mjeriti sa Zaprešićem, a kamoli s Pulom ili Koprivnicom, ovog se trenutka grade u Južnoj Africi, Dominikanskoj Republici i zemljama Bliskog istoka.

Istina, hokejska podloga nije isto što i nogometna, ali je tehnologija izgradnje, zbog opisanog sustava natapanja površine na kojoj se vrhunski hokej igra, podjednako zahtjevna, ako ne i zahtjevnija od tehnologije izgradnje nogometnih terena. Uostalom, i cijena je otprilike ista.

Puno se toga može, ako se hoće

Istina je također da se nogometni travnjak, zbog udjela prirodnih vlati trave, troši, te da je preporuka mijenjati Mixto svake 3-4 godine, kako to radi Real Madrid. Na hrvatskim se travnjacima, međutim, ne igra tako često niti tako intenzivno, pa se vijek trajanja zasigurno da produljiti barem na dvostruko dulje razdoblje.

Za to je, razumije se, potrebno adekvatno održavanje. I ono košta, ali zasigurno ne onoliko koliko se posljednjih dana u hrvatskim medijima mistificira. Onako laički, pitam se ne bi li HNS mogao osnovati tvrtku za održavanje travnjaka, možda s regionalnim podružnicama, koja bi održavala travnjake bez da svaki pojedini klub kupuje strojeve i zapošljava stručnjake za svoj račun. I ne bi li se stručna asistencija za rad na održavanju travnjaka mogla ostvariti u suradnji s agronomskim, odnosno poljoprivrednim fakultetima, kakve u svom sastavu ima gotovo svako visoko učilište u Hrvatskoj, pa da na travnjacima rade i školuju se studenti?

Moglo bi se i može se zasigurno puno toga, samo treba kreirati kvalitetan plan i razraditi modalitete financijske konstrukcije. Za početak, treba učiniti nešto korisno. Nažalost, nije baš lako sjetiti kada je HNS posljednji put učinio nešto od nedvojbene koristi za cijeli hrvatski nogomet.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.