Zmago Sagadin uvijek je bio poznat po prekarnoj obrani. Hrvatski su novinari krajem 1980-ih njegovu Smelt Olimpiju, pomalo i s podsmijehom, prozvali momčadi “krvavih koljena”. Bilo je to nepravedno prema sastavu sjajnih košarkaša koji su, među ostalima, činili Peter Vilfan, Dušan Hauptman, Slavko Kotnik, Boban Petrović i Radisav Ćurčić, i koji je, istina je to, igrao žestoku košarku. Jer Olimpija je te 1988. bila najbolja jugoslavenska momčad nakon triju ponajboljih europskih: Jugoplastike, Partizana i Cibone.
Njezin najbolji igrač, obrambeno i uopće, bio je Jurij Zdovc.
Mogli ste se zvati Saša Đorđević, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, pa čak i Dražen Petrović, ali Zdovca niste htjeli vidjeti na suprotnoj strani. Bio je 1,98 metara visoki bek, iznimne pokretljivosti i ruku do koljena. Kao takav mogao je čuvati sve tri vanjske pozicije, što ga je Sagadin i naučio. Iako 10-ak centimetara niži, vadio je dušu Kukoču tijekom euroligaškog finala između Zdovčeva Limogesa i Kukočeva Benettona 1993. u pirejskoj Dvorani mira i prijateljstva, dovevši iznenađujući naum Božidara Maljkovića o branjenju najboljega suparničkog igrača do čistog savršenstva. Ako je Ružičasta pantera te travanjske večeri ostala bez duše, nama, koji smo je obožavali, Zdovc je iščupao srce. Nakon te utakmice Kukoč više nikad neće biti igrač kakav je bio do nje.
Onako djetinjeg izgleda, sa šiškama koje bi se nehajno lijepile za čelo ili bi vijorile pri njegovim eksplozivnim prodorima, Zdovc si nikad nije dopuštao odustajanje. Vrhunski napadači ne pružaju previše prilika obrambenom igraču da reagira. Za svaku od tih malo prilika Zdovc je izgarao, nastojeći uvijek izbiti loptu, usmjeriti rivala na njemu težu, bolje branjenu stranu, zasmetati svaki šut, dodavanje i primanje. Nikad nas nisu učili cijeniti te fantastične osobine, za koje treba podjednako snage, dara i volje. Najvelikodušnija pohvala koju je Slavko Cvitković uspio smisliti za Zdovca, bila je “vrijedna radilica”.
Nije da se tome treba čuditi. U jugoslavenskom sastavu koji je prštao talentom Zdovc niti je mogao niti je želio nositi napadačku odgovornost. Ali to ne znači da za nju nije bio sposoban. Usporedimo li ga, primjerice, s Rickyjem Rubijom, koji je svojedobno bio na dobrom putu postati zvijezdom NBA lige, Zdovc je imao više centimetara, duže a jednako brze ruke, jednako dobro donošenje odluka i pregled igre, te daleko bolji šut.
Uz njega je Dražen najbolje igrao
Čini mi se da bi se upravo Zdovc, da se početkom 1990-ih kojim slučajem našao u NBA ligi, od svih zvijezda iz svoje generacije NBA košarci prilagodio najlakše. Košarku je razumio, a obranu igrao daleko bolje od Dražena, Kukoča ili Vlade Divca. Dobre odluke i pribjegavanje jednostavnim rješenjima definitivno bi se pokazale vrlinama u vrijeme kad se Europljanima nije vjerovalo, a sposobnost pogađanja otvorenih šutova samo pripomogla aklamaciji. O mentalnoj snazi da i ne govorimo. Vjerojatno Zdovc, da se ikad odlučio na odlazak preko oceana, ne bi ostavio dublji trag od spomenutog trojca i Dina Rađe, ali bi se vrlo vjerojatno uklopio prije njih. Ponuda je imao: 1992. je bio nadomak potpisa za LA Lakerse, koji su bili itekako zainteresirani spojiti ga u momčadi s Divcem. Zdovc je ipak, kao i Dejan Bodiroga nakon njega, izabrao ostati u Europi.
Ja sam zahtjevan i ambiciozan trener, ponekad čak i previše. Ciljevi moraju biti postavljeni visoko jer samo visoki ciljevi vrše pritisak na momčad
Jurij Zdovc nije od pamtivijeka bio tako dobar i samouvjeren košarkaš. Patio se nakon što je 1983. prešao iz rodnih Slovenskih Konjica u Smelt Olimpiju. Tek kad je Vinko Jelovac, klupska legenda i jedan od najboljih košarkaša u povijesti lige bivše države, nakratko preuzeo kormilo, Zdovc je došao sebi.
“Kad sam stigao u Ljubljanu, pao sam u krizu”, prepričavao je Zdovc prije četiri godine. “Došao sam u veliki grad i manjkalo je zrelosti. Onda se pojavio Vinko Jelovac. Prepoznao je moju energiju, volju i želju, te mi dao slobodne ruke. Nitko na mene nije utjecao kao Vinko.”
Da bi definitivno upao u reprezentaciju, za koju je debitirao 1987., Zdovc je morao čekati povlačenje Ace Petrovića, što se dogodilo nakon Eurobasketa te godine u Grčkoj. Na olimpijskom turniru u Seulu imao je sporednu ulogu. Sa zagrebačkim Eurobasketom 1989. postao je nezamjenjiv. Svoje najbolje utakmice u reprezentaciji Dražen Petrović odigrao je upravo u paru sa Zdovcem, čija je nenametljiva sposobnost da se podredi iz košarkaškog Mozarta izvlačila najbolje i tijekom Eurobasketa i tijekom Svjetskog prvenstva u Argentini godinu dana kasnije. Uostalom, priznao je to za života i sam Petrović.
Dražena više nije bilo u reprezentaciji tijekom rimskog Eurobasketa 1991. U posljednjim dvjema utakmicama nije bilo niti Zdovca. Krajem lipnja, kad su tenkovi Jugoslavenske narodne armije izašli na slovenske ceste, Zdovc je uoči polufinala napustio momčad Dušana Ivkovića. Legende kazuju da ga je na to prisilila Vlada Republike Slovenije, koja je taman tih dana proglasila neovisnost, te da se od izbornika i suigrača Zdovc opraštao u suzama. Vjerojatnijom se mogućnošću čini ona da se Zdovc jednostavno odlučio solidarizirati s vlastitom obitelji i vlastitom narodom, logično birajući prioritet.
Iako su Kukoč i Rađa u to vrijeme bili toliko dominantni da je Jugoslavija ekshibicijom uzela europski naslov, Zdovcu zasigurno nije bilo svejedno dići ruke od još jednog zlata. Ono što je zaslužio, nastupajući u trima utakmicama unutar skupine, Zdovc je napokon oko vrata dobio 2005.: uoči njegove oproštajne utakmice u Ljubljani, Dušan Ivković prišao mu je s paketom u kojem je bila zlatna medalja iz Rima.
“Došao sam zbog Eurolige”
Igračku je karijeru Zdovc okončao u Splitu, osvojivši rame uz rame s Rađom naslov prvaka 2003. Već tijekom iduće sezone u Split se vratio u svojstvu prvog trenera. Mladu i prilično prosječnu momčad, bez kompletne petorke startera iz prethodne, šampionske sezone, odmah je doveo do osvajanja nacionalnog kupa. Da se to i nije trebalo dogoditi, pokazala su kasnija postignuća te generacije igrača, od kojih je jedino Roko Leni Ukić ostvario solidnu karijeru.
S prvim je trenerskim iskustvom Slovenac pokazao ono što smo znali, da ima karizmu i da je fantastičan radnik. U proteklih je 14 godina promijenio mnogo sredina ne postigavši rezultate kakvi su se mogli očekivati. Četvrto mjesto sa slovenskom reprezentacijom na Eurobasketu u Poljskoj 2009. čini se najupečatljivijim.
Moguće je da bi napravio više da nije toliko rezolutan i beskompromisan, strastven i ambiciozan trener, spreman poginuti za vlastita košarkaška uvjerenja. Cedeviti, međutim, treba upravo takav, da razbuca komociju igrača naviklih na ugodan život, više nego solidna primanja i ne prevelika očekivanja. Netko tko će u momčad unijeti svoj nemir i svoju strast.
“Cedevita ABA ligu ne samo da može, nego mora osvojiti, baš kao i oba domaća naslova uz plasman u polufinale Eurokupa”, najavio je Zdovc na predstavljanju otkrivši da je plasman u Euroligu projekt koji je prevagnuo pri odluci da preuzme Cedevitu.
Pisali smo nedavno o nužnosti ambicioznije postavljenoga strateškog plana četverostrukih uzastopnih hrvatskih prvaka. Dovođenje Zdovca za trenera, s time što Slovenac predstavlja i što kristalno jasno najavljuje, prvi je korak koji bi mogao voditi pravom putu.
“Ja sam zahtjevan i ambiciozan trener, ponekad čak i previše, ali je tako”, opisao se Zdovc na predstavljanju. “Ciljevi moraju biti postavljeni visoko jer samo visoki ciljevi vrše pritisak na momčad.”
