Nešto je trulo na Bridgeu

Prognoza: Antonio Conte neće dočekati Božić u Chelseaju

Zadnja izmjena: 14. kolovoza 2017. Profimedia

I ova subota i katastrofalni početak obrane titule prvaka i poraz od jalovog Burnleya samo su potvrdili ono o čemu se već dugo šapće.

Kada je prije točno 400 dana Antonio Conte prvi put kao Chelseajev menadžer ušetao u Cobham odlučio je promijeniti mnogo toga. Prvo je postrojio momčad, koju je mahom skupio Jose Mourinho, i poručio joj da će se svakodnevne rutine potpuno izmijeniti. Sa sobom je u London doveo odani tim od 13 ljudi, među kojima su i njegova braća. Dobro, jedan je tu bio neslužbeno, čisto da ‘pomogne’. Tako su svi to opisivali, s navodnicima.

U kuhinji su do tada već dobili novi jelovnik, promijenio se način ishrane, ali i vrijeme obroka. Zbunjenim je igračima na tada još uvijek slabom ali dovoljno razumljivom engleskom uljudno objasnio kako je vrijeme odmaranja prošlo. Napucao je loptu preko aut linije i kazao kako će je u pripremama ionako viđati mnogo rjeđe nego ranije. I kako će često odrađivati dva treninga dnevno te da slobodnih dana nema. Osim u slučaju da za vikend ostvare pobjedu. Isključivo pobjedu. Nakon nekoliko dana radnici su iz svih prostorija u Cobhamu odnijeli i stare aparate za kavu – Conte je insistirao da u svakoj prostoriji bude instaliran automat za vrhunski talijanski espresso.

Bilo je to samo lupanje šakom od stol – nisam ja samo menadžer, ja sam ovdje gazda.

Gazda, capisce?

Manje od tri mjeseca kasnije Conte je napravio ono što je morao da bi takav stav i opravdao. Potvrdio ga je ondje gdje je bilo najvažnije. Chelsea je na startu sezone igrao solidno, ali i ispustio bodove kod Swanseaja i izgubio od Liverpoola i Arsenala. Nitko i ne dvoji da je to bio ključni trenutak sezone – na poluvremenu utakmice na Emiratesu promijenio je sustav, okrenuo se trojici u zadnjoj liniji i promijenio tijek prvenstva. Blues je nakon toga zvučao gotovo pa savršeno i relativno lako je kroz ciljnu ravninu prošao bez osvrtanja, iako s vrhunskom pratnjom iza leđa. U Italiji čangrizavi i nervozni Conte u Engleskoj je bio nasmijana i vesela sušta suprotnost i naprosto su ga obožavali – i još uvijek ga obožavaju. Odgovarao je na baš sva pitanja oduševljenih novinara, Roman Abramovič je iz lože pljeskao, Bridge mu je pjevao glasno i često, supruga Elisabetta Muscarello s tribina je odlazila u suzama. Talijan je zaista vjerovao da u potpunosti drži kontrolu, da je gazda.

Krug odanih

Ali stvari nikada nisu samo onakve kakvima se na prvi pogled čine. Nikada nisu samo crne i bijele, previše je nijansi između. Navijači, novinari i kompletna javnost možda jesu obožavali i još uvijek obožavaju Contea, ali igrači nisu. Ili bar ne baš svi. Iz Chelseaja informacije izlaze brže i lakše nego bilo gdje drugdje, a kod više izvora provjerena je ona da je Diego Costa prvi ušetao u ured šefa struke i ‘objasnio’ kako govori u ime svih igrača koji smatraju da se trenira previše.

Sutradan je odrađen još teži trening.

A Costa se uskoro našao u situaciji da je prvi htio izlaz i bijeg u Kinu. Javna je tajna i to da je Conte je sam dugo bio razočaran činjenicom koliko i na koji način igrači treniraju u Engleskoj – smatrao je da se radi premalo i nedovoljno ozbiljno. Ali, rezultat je bio tu i svaki sukob bio bi suvišan, svi su bili zadovoljni ili su barem šutjeli.

Onda je stiglo ljeto i stvari su se počele mijenjati.

Ljetos je Conte poželio još jednom poručiti da je gazda i SMS porukom – za koju je morao znati da će završiti u medijima – guzicom zatvorio vrata Diegu Costi. Očekivao je da će trijumfalnu momčad nadograditi vrhunskim pojačanjima, ali ne samo da se to nije dogodilo; njegov pobjednički Chelsea preko noći je postao puka improvizacija. Izgubio je utrku za Romeluom Lukakuom i to od Manchester Uniteda, onda ostao bez Nemanje Matića, opet zbog Uniteda, a onda priznao i da nema načina da zaustavi Edena Hazarda ako dođe dobra ponuda za njega. Prošlog je tjedna čak i novi kapetan Gary Cahill zbunjeno govorio o tome koliko je loše što je njihova momčad doslovno manja od Arsenalove; ovog je ljeta čak 33 igrača službeno na ovaj ili onaj način otišlo iz Chelseaja.

Ostane li status quo, samo je pitanje kome će prvom puknuti film

Prošle je sezone momčad izgledala jako dobro, ali je igrala sezonu bez opterećenja europskih kupova. To je značilo da je Conte mogao sebi priuštiti da od 23 igrača koja su nastupila njih čak 12 ima 34 i više premierligaških utakmica, dok su devetorica bila na manje od 10 nastupa. Međutim, upravo na tom primjeru vidimo da je player power, čak i kada nije demonstriran kao kod Mourinha prije dvije godine, i dalje ono što utječe na razvoj sezone i sudbinu trenera.

U ovom slučaju Conte nije imao klasičnu pobunu, ali je jednostavno ostao bez nezadovoljnih igrača potencijalno važnih za rotaciju. Pustio je Johna Terrya, Nathana Akea, Kurta Zoumu, Asmira Begovića, Rubena Loftus-Cheeka, Nathaniela Chalobaha – redom igrače koji su u utakmicama protiv Arsenala ili Burnleya mogli imati doprinos s klupe koja je ovaj put bila ispunjena nejakom djecom i u koju je nemoćno buljio. Osim toga, to što je šutnuo Diega Costu ali i izgubio Nemanju Matića – koji je očigledno silno želio otići – potvrdilo je i to da krug njemu odanih i vjernih nije toliko veliki (i nije toliko vjeran) koliko je on sam mislio.

Kome će prvom puknuti film?

Najviše od svega Contea je poljuljalo to što je izgubio – ili shvatio da je nikada nije ni imao – potpunu kontrolu. Abramovič, Michael Emenalo i Marina Granovskaja nisu tu da ispunjavaju menadžerove puke želje. Oni valjda misle da znaju bolje i Conte je to naučio na najgori mogući način. Potrošeno je 126,7 milijuna funti i to Antonija Rüdigera, trenutno ozlijeđenog Tiémouéa Bakayoka, te Alvara Moratu, drugu opciju kada je napadač u pitanju. U okrnjenoj rotaciji su dostojno zamijenili tek vratara, prodali su igrača kojeg nikako nije želio pustiti (Matić) i Contea doveli u situaciju da nemoćno gleda u vlastiti prorijeđeni roster i moli za milost do kraja prijelaznog roka. Iz njegove perspektive to zacijelo pomalo izgleda kao sabotaža.

Samo jednom u prošloj sezoni Antonio Conte nije utakmicu vodio u jednom od svojih skupocjenih talijanskih odijela. Bilo je to protiv Bilićeva West Hama u Liga kupu, utakmici koja mu nije značila gotovo ništa. Male su to stvari, ali nemaju veze s praznovjerjem; jedan je to od načina da pokažeš da je kontrola u tvojim rukama, da si smiren i da sam odlučuješ o svom stilu rada, ma kakav on bio. U subotu je protiv Burnleya izašao u klupskoj trenirci, isto kao i prethodno u dvoboju s Arsenalom za Community Shield, kao da želi poručiti da nije više taj koji je vođa, da nije taj koji odlučuje nego samo još jedan u gomili klupskih radnika. Kao da ga više nije briga što će biti.

Conte jest djelomično kriv za nju, ali definitivno to nije situacija u kojoj želi biti i u kojoj uopće zna funkcionirati. Do kraja rujna Chelsea mora igrati protiv Tottenhama, Evertona, Leicestera, Arsenala, Stokea i Manchester Cityja, dvije utakmice u skupini Lige prvaka te jednu u trećem kolu Liga kupa. Gotovo je nemoguće vidjeti da će momčad koju trenutno ima na raspolaganju – pogotovo krenu li stvari s ozljedama i suspenzijama u smjeru u kojem sada idu – bez kvalitetnih i brojnih pojačanja biti u stanju nositi s tim.

Zato je, ostane li status quo, samo pitanje kome će prvom puknuti film. Tko će i kada prvi izgovoriti zbogom.

Kako god, teško da će Antonio Conte dočekati Božić na Stamford Bridgeu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.