Borislav Vučević bio je respektabilan košarkaš. Igrao je profesionalnu košarku za klubove iz Jugoslavije, Švicarske i Belgije dok se 2002. konačno nije umirovio s 44 na leđima. Podvizi po kojima će ga košarka pamtiti su osvojena naslov europskog prvaka sa sarajevskom Bosnom 1979., nastup na Eurobasketu u Zapadnoj Njemačkoj 1985., ali i rođenje sina Nikole 1990.u švicarskom gradu Morgesu.
Nikola Vučević danas je stožerni centar Orlando Magica i reprezentacije Crne Gore, a često će istaknuti da ga je otac naučio svemu što zna o košarci; poslije je svoje vještine samo usavršavao. Boro ga nije tjerao na košarku, ali se Nikola, prateći ga po utakmicama u Belgiji, jednostavno navukao – uzeo bi košarkašku loptu, loptao se po kući i radio nered, do ludila dovodio majku Ljiljanu, također bivšu košarkašicu.
Kad se Borislav umirovio, poveo je obitelj u rodni Bar, gdje je Nikola započeo s ozbiljnijim razvojem. Odrađivao je treninge pod paskom oca, pristupio Mornaru, a kao pionir umalo okončao svoju karijeru i život – 23. siječnja 2006. u društvu oca putovao je vlakom prema Podgorici. Vlak je na više mjesta nepredviđeno stao na duže vremena i bio jedva pokrenut, mada bi bilo nemjerljivo bolje da nije.
Trebao je stati na planini Bioč, ali to se nije dogodilo. Neplanirano je ubrzao, a putnicima je osoblje javilo da su otkazale kočnice te da se približava provalija. Prestravljenom Nikoli i ostalim nesretnicima preostalo je samo iščekivati udar. Vlak je velikom brzinom ušao u tunel te u njemu iskočio iz tračnica – dva su se vagona polupala o zidove tunela, a druga dva su prošla i netom kasnije se survala u kanjon rijeke Morače.
„Najgore je bilo što znate da ćete se srušiti u provaliju, a ne možete ništa poduzeti. Samo čekate hoćete li umrijeti ili preživjeti.“, godinama poslije opisao je Nikola američkim novinarima. Gledao je smrti u oči, ali preživio s lakšim ozljedama. Boro je iz skršenog vagona izvukao sina, a potom i desetak drugih putnika. Tog strašnog dana poginulo je 47 osoba, a među njima i Milosav Žugić, Nikolin 15-godišnji suigrač iz Mornara.
Skinuo Shaqov rekord
Godinu potom Vučević je kao maturant ostavio iza sebe crnogorske dane prebacivši se u srednju školu Stoneridge Preparatory u Kaliforniji. Po dolasku je znao jedva nešto engleskog, ali je govorio izvrsno francuski, koji su znali mnogi suigrači. Postao je kapetan ekipe i nakon uspješne sezone upisao University of Southern California. S Trojansima je odradio tri vrlo dobre sezone nakon kojih se prijavio na NBA draft, gdje su ga 16. pickom izabrani Philadelphia 76ers.
Nakon solidne rookie sezone u Philadelphiji, u velikoj razmjeni (sudjelovali Dwight Howard, Andrew Bynum, Andre Iguodala i drugi) završava u Orlandu. U sljedećim se sezonama isprofilirao u jednog od boljih centara lige – sjajne centarske tehnike, vrlo dobrog šuta, pokretan, fantastičnog osjećaja za skok.
Već je u prvoj sezoni u Magicu bio drugi najbolji skakač lige s 11,9 skokova u prosjeku, a neke predstave bile su zapanjujuće – poput one na Silvestrovo 2012. U susretu protiv Miami Heata ubacio je 20 poena uz nevjerojatnih 29 skokova, čime je oborio rekord franšize koji je držao Shaquille O’Neal. Impresionirao je i LeBrona Jamesa, koji mu je poslije završne sirene došao stisnuti ruku.
Do kraja iduće sezone ubilježio je čak šest 20+20 predstava, od kojih je jedna bila i 30+20. Čovjek je sposoban i po pet puta skočiti u istom napadu, dok god ne ugura nekako loptu u koš. Sjajno koristi kršnu građu i kada raskrili ramena s rasponom ruku od 224 cm, lopte mu padaju u naručje, nitko drugi im ne može ni primirisati.
Radi odlične blokove te se još bolje rotira, a asistencije razigravača obožava kapitalizirati takozvanom ‘udicom’. Sa šutom nema problema, ne drhti mu ruka ni u završnicama, od kojih je najpamtljivija ona protiv Lakersa kada je pogodio pobjednički fadeaway sa sirenom.
Najveća zamjerka mu je igra u obrani. S obzirom na fizičke predispozicije, iznenađujuće je slab bloker. Osim toga, u igri jedan-na-jedan prima koševe u visokom postotku. Sve je to, uz Orlandove loše rezultate, znalo bacati u sjenu njegov napadački učinak te se često čulo šuškanje o novoj razmjeni, pogotovo nakon što mu je protekle sezone ponešto opala minutaža.
Ipak, nema sumnje da je pokazao izuzetnu vrijednost. U doba kada klasični centri imaju sve manju važnost, on se i dalje uspijeva izboriti za svoje lopte koje odlično koristi. Da bi napravio korak više, morat će se naći u momčadi koja pobjeđuje. Vučević se uspio nametnuti gotovo svugdje gdje je igrao – u srednjoj školi, na sveučilištu, u NBA, pa i u Budućnosti za vrijeme lockouta 2011.
Izbornik ga nije volio
Jedina momčad s kojom nikako nije mogao na zelenu granu jest reprezentacija Crne Gore.
Na Eurobasketu 2011. bio je u statusu rezerve tada neprikosnovenom Nikoli Pekoviću, ali je svojih 15-ak minuta odlično koristio. Činilo se da će u sličnoj situaciji biti i 2013., budući da je Pekmen imao fantastičnu NBA sezonu; no, početkom kolovoza se izbornik Luka Pavićević odlučio zahvaliti Pekoviću, jer nije imao strpljenja čekati ga da potpiše novi ugovor s Minnesotom.
Jedina logična pretpostavka bila je da će Vučević postati prvi igrač momčad, ali Pavićević je imao drugo mišljenje. Vučević se kao NBA igrač mogao tek nešto kasnije priključiti pripremama, a na takve je stvari Pavićević očito jako alergičan. Do kraja priprema tretirao je Nikolu kao da je riječ o nezrelom junioru, a ne o drugom najboljem skakaču u NBA ligi.
Na prvenstvu se nije ništa promijenilo, Vučević je igrao čak i manje nego prije dvije godine, po 13-14 minuta – Pavićević je davao prednost godinu dana mlađem Bojanu Dubljeviću i iskusnijem Milku Bjelici. Nikola je dobio veću šansu tek kada je sve bilo gotovo – u revijalnom susretu protiv Srbije dokopao se 20 minuta.
Na neki je način umjetnost igraču koji ubilježi 29 skokova protiv NBA prvaka toliko ubiti samopouzdanje da nekoliko mjeseci poslije uhvati pišljive dvije lopte protiv Makedonije. Pothvat izvan granica ljudskog razumijevanja! Pavićević je nekim čudom preživio ispadanje u prvoj fazi Eurobasketa te ostao na kormilu reprezentacije, stoga je na proljeće uslijedilo Vučevićevo priopćenje da neće nastupati za Crnu Goru dok god se ne promijeni izbornik.
Može li ga itko kriviti? Ponudio je izborniku svoje sposobnosti na raspolaganje, a kad je uvidio da ih ovaj ne zna iskoristiti, odlučio je prekinuti taj pogrešni spoj i provesti ljeto ne živcirajući se. Da je momčad pobjeđivala, imalo bi nekog smisla istrpjeti nedolični tretman, ali ovako se sve pretvorilo u nepodnošljivi apsurd. Pavićević je potom u patetičnom protupriopćenju optužio Vučevića da ne otkazuje njemu nego suigračima, narodu i državi. Istina, Vučević nije otkazao njemu, nego zbog njega.
Status koji zaslužuje
Crnogorski savez stao je na stranu trenera – trenera koji je te sezone ispao s Roanneom iz francuske lige (u koju se još nije vratio). Uskoro je Pavićević poveo i Crnogorce na sličan put – u kvalifikacijskoj skupini s Izraelom, Nizozemskom i Bugarskom završili su kao treći, što je značilo propuštanje Eurobasketa i raspuštanje reprezentacije na dvije godine, kada su bile na rasporedu iduće kvalifikacije.
Pavićević je konačno popio otkaz, a Vučević smjesta najavio povratak. Izbornik je postao stari lisac Bogdan Tanjević, koji mu je trenirao oca u vrijeme pohoda Bosne na Euroligu. Nikola je konačno dobio status kakav zaslužuje i s 15,5 poena i 10,8 skokova odveo Crnu Goru preko kvalifikacija na predstojeći Eurobasket.
Situacija je prilično jasna – Crna Gora će na prvenstvu dogurati dokle je Vučević na svojim leđima donese. Momčad karakterizira nesrazmjer u pojedinačnoj kvaliteti igrača, ali on je njena A klasa, jamac da nikome neće biti lako s njima, pa čak ni braniteljima naslova s kojima otvaraju turnir.
Svatko tko igra sa Španjolskom strahuje od Paua Gasola, koji i u poznim godinama terorizira protivničke centre, ali mislim da je ovo jedna od rijetkih prilika kada se Gasol pribojava svog suparnika.
