“Nigdje nema gaženja kao kod nas”

Intervju: Andrej Kramarić, Hoffenheimov igrač sezone

Zadnja izmjena: lipanj 4, 2017 Borko Vukosav

Na drvenim klupama, koje su usprkos svojoj neudobnosti davale draž zapadnoj tribini stadiona u Kranjčevićevoj, sjedio sam i gledao utakmicu Zagreba i Dinama. Bilo je to prije otprilike sedam, najviše osam godina.

Utakmica uživo u svojoj sam se navijačkoj karijeri nagledao puno, ali ipak sam je, iako nije bila po mnogočemu bitna, uspio pronaći u svom arhivu. Jedan mi se isječak s nje cijelo vrijeme vrtio u glavi. Radi se o lažnjaku klinca koji je u igru ušao 20-ak minuta prije kraja, a pomalo euforični uzdah publike pritom čini zvučnu kulisu. Obično takav prepoznatljivi uzdah publike čujete kada jedan od brojnih nogometnih velemajstora, na neki od mnogobrojnih načina, zaljulja suparnika.

Sada u kafiću u zagrebačkoj Šubićevoj ulici sjedim s tim klincem, Andrejom Kramarićem, i pokušavam shvatiti koliko je ustvari njegov nogometni put težak. Upravo iz te ulice desetak je godina Andrej odlazio na trening samouvjeren i sa smiješkom. Ipak, željezna zavjesa u Maksimiru se spustila u kolovozu 2010. s dolaskom Vahida Halilhodžića, pa je nesuđena plava devetka nakon godinu i pol dana u sjeni pravu nogometnu karijeru, kako sam kaže, započela u Lokomotivi. Iako je životopis po povratku s posudbe izgledao puno sadržajnije, nije to puno značilo najdugovječnijem treneru u eri Zdravka Mamića, njegovom bratu Zoranu. Još jedno Dinamovo dijete moralo je put pod noge.

„Bilo je to jako teško razdoblje za mene na koje se ne volim vraćati“, kaže Andrej. „Ali, znao sam i osjećao da vrijedim više i da sam onime što sam pokazivao na treningu zaslužio bolju priliku.“

Da vrijedi više, Andrej je svjetlosnom brzinom pokazao u Rijeci te se otisnuo u „najbolju ligu na svijetu“, kako sam ističe. Podsjećam ga što je promašio na Emiratesu protiv Arsenala kada je i postigao svoj prvi gol za Leicester te smanjio rezultat na 1-2.

„Ono kad sam išao jedan na jedan pa sam probao lobat Ospinu. Joooj… A zabio sam taj prvi gol i malo sam preopušteno ušao u tu priliku. Ali teško da bi taj gol preokrenuo stvari. Jednostavno su drugi dečki iskoristili priliku.“

I to na kakav suludi način. Za Andreja je to, međutim, značilo da karijeru mora oživljavati i po treći put.

„A što da kažem. Preko trnja do zvijezda… Kad pogledam kako su neki igrači lagano otišli van, a nisu imali rezultate niti približne mojima, onda definitivno mogu reći da sam prošao puno teži put od drugih.“

„Nema tu nikakve improvizacije“

No, nagrada je stigla. Navijači Hoffenheima proglasili su ga najboljim igračem sezone, a ni statistika nije loša. S 15 pogodaka Kramarić je šesti strijelac Bundeslige, ali ono što ga je oduvijek činilo još boljim napadačem jest njegovih osam asistencija, po čemu je također šesti u cijeloj ligi. Nije loše za igrača koji je dobar dio sezone muku mučio sa sitnim, ali kroničnim ozljedama, te je nerijetko preskakao treninge. Naposljetku je nastupio u svim ligaškim utakmicama i zato je u dogovoru s izbornikom, dobrano načet, odlučio preskočiti utakmicu Hrvatske s Islandom. Domaći su navijači njegov projektil Bayernu proglasili najljepšim zgoditkom.

„Šta ću ti reć osim da sam zadovoljan i sretan. Posebno jer klub nikada nije igrao Europu i zato smo svi ponosni. Ali, iskreno, već nekako razmišljam kako da ovo probam ponoviti i iduće sezone.“

Svojstven je to način razmišljanja ovom, čini mi se, radoholičaru.

„A nije da imam problema s radom“, smije se. „Je, da, radio sam jako puno. Pogotovo kao klinac s ocem. Čim bismo uhvatili vremena, znali bismo svugdje, pa čak i po šumama radit na stvarima koje je trebao popraviti“, otkriva Andrej koliko mu u karijeri znači otac, koji ga je i odveo na prvi trening Dinama kada mu je bilo šest godina.

Neizostavno se dotičemo ‘čuda od djeteta’ u trenerskom svijetu, Hoffenheimova 29-godišnjeg trenera Juliana Nagelsmanna. Lani je momčad spasio od ispadanja, a ove je uveo u kvalifikacije za Ligu prvaka.

„Moram reći da sam bio malo skeptičan na početku, ali na je kraju ispalo da je Baby Mourinho“, kaže Kramarić. Nagelsmann je jedan od onih koji ističu kako formacije zapravo nisu toliko bitne – koliko je na terenu stvar automatizma, a koliko improvizacije i čitanja igre protivnika u trenutku?

„Ne, nema tu nikakve improvizacije. On ima viziju i prije izlaska na teren nama je sve jasno. Točno za svaki protivnikov sustav mi imamo svoj uigrani sustav koji onda primjenjujemo najčešće kroz presing.“

Kekovo šamaranje

I sam govori kako se u Bundesligi „ganja“ od prve do zadnje minute. Koja je razlika u odnosu na englesku ligu?

„Gotovo sam siguran da su to dvije najbolje lige na svijetu. Džeko je, primjerice, igrao u obje, pa ističe veliku razliku u odnosu na Italiju. Od TV prava, sponzora, budžeta klubova… Pričao sam i s Halilovićem, Kovačićem i Čopom i španjolska liga tu zaostaje, iako kvalitetom igre ne puno, po meni.“

Čačić je bio jedini trener koji mi je direktno u lice rekao kakva je situacija, što se događa i što klub traži ili ne traži od mene. Cijenim ga zbog toga

U Premier ligi nema zimske pauze, ali igrači tijekom sezone imaju više slobodnih dana.

„Ono što je Pogba jednom izjavio, da je u Manchesteru na odmoru – moram reći da je to stvarno istina. Jako se slabo trenira i praktički sam moraš dodatno trenirati. Klopp se isto morao prilagoditi i nije mogao raditi tako jake i intenzivne treninge jer bi mu igrači bili mrtvi zbog velikog broja utakmica. U Njemačkoj su to ipak pošteni treninzi“, slušam pomalo u nevjerici i pretpostavljam da se forma održava kroz veliki broj utakmica uz dobro odrađene pripreme, ali slijedi novo iznenađenje. „Stvarno nigdje nisam doživio tako teške pripreme kao u Hrvatskoj. Ni u Engleskoj, ni u Njemačkoj nema gaženja kao kod nas. Okej, treninzi jesu zahtjevni i duži, i radi se s loptom, ali klasično, suho trčanje sam doživio samo u Lokomotivi, Dinamu i Rijeci“.

Kad smo već spomenuli Rijeku, podsjećam ga da je na početku sezone najavio da mogu do kraja.

„Da, ispada da sam dobar prognozer“ dodaje kroz smijeh. „Osjetio sam koliko je to organiziran klub i koliko Kek ima osjećaja za momčad. Možda najvažnije što on radi je da drži taj španung ekipe.“ To je Matjaž Kek radio i s njim, probudivši mu instinkt ‘killera’: „Bilo je dosta situacija kada sam bio među najboljima na utakmici, pa na treningu uđeš malo frajerski“, prisjeća se. „E, onda te on odmah, ajmo reć, zašamara – i to pred cijelom ekipom, ili ti s nekim sastankom objasni da se ne živi od jedne utakmice i da si zapravo nitko i ništa… Što je zapravo i istina.“

Fenomenalna riječka epizoda Kramariću je iznjedrila brdo ponuda, a ponekad se čak i medijska nagađanja i pogađanja oko transfera pokažu točnima. Chelsea i Juventus su se tada intenzivno spominjali.

„Da, stvarno su bili kandidati. U jednom sam se trenutku praktički odlučio za Chelsea, ali na kraju sam zaključio da to nije najbolje.“

Svi sve znaju…

I sam kaže da bi, da je kojim slučajem ostao u Dinamu, možebitno ostvario još veći transfer te krenuo stopama svog idola Dudua. Zašto nije postao novi Dinamov Dudu – to je pitanje na koje obojica znamo odgovor, a i njegov je otac više puta isticao da nisu htjeli pod okrilje Mamićeve agencije.

„Ma nema potrebe o tome pričati jer svi sve znaju“, potvrđuje. “Ja sam iz te priče izašao s osmijehom i napravio uspjeh za sebe. Jedino se tu mogu zahvaliti Čačiću koji je bio jedini trener koji mi je direktno u lice rekao kakva je situacija, što se događa i što klub traži ili ne traži od mene. Zato se njemu najviše zahvaljujem i cijenim ga zbog toga.“

Znam da tragam za nečim nepovratnim, od čega je njegov igrački put već odavno daleko odmaknuo, ali onaj uzdah publike u Kranjčevićevoj i dalje mi je u glavi, ne da mi mira; moram ga pitati kakav je osjećaj zagrebačkom dečku, nakon godina pripreme i treniranja, istrčati pred navijače kao prvotimac…

„Naravno da je to bio moj san“, pomalo tužno odgovara. „I uvijek će ostati gorak okus, osjećaj da sam mogao više…“

Nažalost, nije bilo do njega.

Ne propusti top članke