Nije Hajduk bio pretjerano blizu iznenađenju. Opasnost od tog kobnog gola u gostima visjela mu je nad glavom od početnog zvižduka i nisu se stvari toliko dramatično promijenile ni kad je Josip Radošević ispalio onaj svoj projektil u mrežu Jordana Pickforda; i u tom je trenutku prolazak još uvijek bio praktično nemoguća misija, ali neprocjenjiva je radost koju je uzrokovao.

A onda, kad je taj Damoklov mač pao u vidu nevjerojatnog pogotka Gylfija Sigurðssona, postignutog tamo negdje iz 20. reda istočne tribine, reakcija hajdukovaca rekla je sve o ovoj momčadi. Krenuli su momci još jače i još žešće jurišati na svoje vjetrenjače, zbili su redove i igrali kao da im je to posljednja utakmica u životu. Gorjeli su od silne želje, što je uzrokovalo i onu svađu oko izvođenja penala, ali nisu izgorjeli – nisu se raspali i posustali. Nisu se predali.

Svaka utakmica i svaka situacija zavrjeđuju analizu, svako pitanje zaslužuje barem biti postavljeno, čak i ako ne znamo odgovor na njega, jer iz svega se može nešto naučiti. Ali pustimo sad analize i statistike, bavit ćemo se njima u danima koji dolaze – jer utakmice poput ove ogole nogomet na ono što duboko u svojoj biti jest i što ga čini najpopularnijom igrom na svijetu: čista emocija. Borba, padanje i ustajanje. Nada, euforija, srdžba, trud, patnja.

Život, jebiga.

I ponekad, a sinoć je bila jedna od tih rijetkih prilika, možemo ga proživljavati zajedno s igračima. Možemo vidjeti kako bez imalo glume i pretvaranja prolaze kroz sve te uspone i padove. I to je također neprocjenjivo. I to je razlog zašto će generacije pamtiti ovaj Everton, iako Hajduk nije bio pretjerano blizu prolasku.

Nešto se dogodilo. I ranije se Hajduk borio žestoko i najbolje što može u tim zadnjim europskim pretkolima, ali uvijek je to bilo u nekom grču i strahu. Ova je momčad, međutim, pokazala strašan mentalitet, kojim je podsjetila na Hajduk kakvog se samo još starije generacije sjećaju. Oni nisu vrhunski igrači; nisu bolji, brži, vještiji, precizniji od svojih suparnika, nemaju ni tu privilegiju da iz tjedna u tjedan igraju na savršenim travnatim tepisima, na punim stadionima, da zarađuju opscene sume novca poput njih. Ali su nastupili bez straha i na terenu ih nadigrali u tri od četiri poluvremena.

Nije bilo dovoljno, ali zaslužili su veliki naklon i zahvalu za ono što su nam pružili. Teško se sjetiti kad je Hajduk bio ne bolji, nego jači od ovoga. S ovakvim mentalitetom i pojam ‘nemogućeg’ zaslužuje redefiniciju.

Pogledao sam kasnije i Osijek u Austriji.

Ono što sam vidio nije bilo drastično drugačije. I momčad Zorana Zekića postavila se neustrašivo i napala ipak jačeg suparnika, došavši prilično blizu preokreta. Ne bi bilo nezasluženo da je prošla. I ona, čini se, jača, raste i puni se samopouzdanjem koje i od prosječnih igrača izvlači nešto blizu maksimuma.

Nije to beznačajno. Još praktički donedavno činilo se da je hrvatski klupski nogomet, nakon godina neimaštine, pukog preživljavanja i Dinamova iživljavanja nad ostatkom lige zaglibio u gubitničkom, nazadnom i ciničnom mentalitetu, bez ideje i snage za napredak. Ali nešto je preživjelo. Najprije je došla Rijeka, sad definitivno dolazi Hajduk, ali i Osijek, noseći sa sobom neku novu energiju s potencijalom da vrati ljudima vjeru u nogomet. Tu je energiju još teško definirati i sasvim objasniti, ali ona je tu i ne može je zadržati ni svo blato domaće močvare. Prvi put nakon dugo godina veselim se nastavku prvenstva.

A Dinamo, ovakav Dinamo, koji svih ovih godina dominacije nije imao takvu energiju niti mentalitet, višestruko je zaslužio sve što mu se događa. I što će mu se tek dogoditi. Ovo više nije njegov nogomet. Jednog dana kad ovaj rat se završi, možda opet bude i njegov.