Dakako, postoje i oni koji su dovoljno obrazovani i inteligentni da svoje nogometno znanje pretvore u praktični rad i nakon što, da se poslužim izlizanom frazom, objese kopačke o klin. No, činjenica je i da su oni, i po savršenoj logici stvari, tek iznimka i da je mnogo više onih koji lutaju nogometnim svijetom nadajući se da će u tom mraku nabasati na nešto što bi im moglo osigurati malčice više od puke egzistencije.

I onda, u silnoj želji da održe svoj samoproglašeni brand, oni koje smo smatrali nogometnim legendama lako se pretvaraju u lutke na koncu kojima upravljaju drugi.

Neki završe kao mediokritetski treneri koji se nadaju da će na osnovu svog imena izbiti angažman u nekoj opskurnoj ligi, drugi opet na to svoje ime pokušavaju utopiti netalentirane poluamatere jednako nesposobnim vlasnicima klubova, dok treći sve ono što su napravili u životu lako prodaju ili barem iznajme bogatijima i moćnijima te rade ono što im se kaže. Ne skupljaju samo antikne novčiće i bodove na interkontinentalnim letovima i nije da se samo uvlače u pozadinu poznatim Švicarcima i Francuzima da bi na kraju završili u pozadini jednog Slovenca; takvi otvoreno pomažu prljavo bogatim nogometnim analfabetima koji su se nakotili u post-komunističkoj kriminalnoj tranziciji držeći im paravan i dajući im legitimitet svojim prodanim imenom.

Persona non grata

Gheorghe Hagi bio je gotovo savršen primjer lika za kojeg vas ne bi nimalo čudilo da krene tim dobrom utabanim putem.

Najbolji rumunjski igrač svih vremena bio je vrhunski majstor. Maradona s Karpata preko lokalnih klubova i velike Steaue iz Ceauşescuove Rumunjske probio se prvo do Real Madrida, pa preko Brescije do Barcelone i na kraju Galatasaraya, a reprezentaciju je na svojim leđima iznio do četvrtfinala Svjetskog prvenstva u SAD-u 1994. Hagi je bio jedna od najboljih desetki svog vremena – usprkos užasnim radnim navikama, nediscipliniranosti i teškom temperamentu zbog kojeg je ulazio u sukob sa suigračima, trenerima i sucima, ali zahvaljujući nevjerojatnom talentu i kreativnosti ovaj mađioničar s loptom bio je omiljen u nogometnom svijetu. Više od svega u svojoj Rumunjskoj.

No, kada je 2001. završio karijeru, najbolji i najveći živući Rumunj nastavio je jahati na valu svoje igračke slave. Jedva mjesec i pol nakon oproštajne utakmice odlučio je preuzeti izborničku palicu. Kada Kralj rumunjskog nogometa odluči nešto takvo, ostali se samo naklone. Međutim, u pet mjeseci nije napravio ništa, osim što je od Slovenaca ispao u baražu za Svjetsko prvenstvo 2002., tek drugo veliko natjecanje koje je Rumunjska dotada propustila od 1990.

Zvijezda je još uvijek bila dovoljno sjajna u Turskoj, dobio je posao u Bursi i izdržao šest utakmica. Otjerali su ga, a on je otišao onamo gdje je i dalje bio legenda, u Galatu, ali u godinu dana osvojio je tek nacionalni kup. Vratio se kući i preuzeo Politehnicu iz Temišvara, a u rodnoj Constanți su ga se u međuvremenu odrekli.

U pet godina Hagi je na ulazne transfere potrošio 85.000 eura, a prodao igrača u vrijednosti od oko 11 milijuna. I s takvom je ekipom dospio u predvorje Lige prvaka

Naime, na centru stadiona koji se doslovno zvao po njemu, Hagi je burno proslavio trijumf Politehnice, provocirajući domaće navijače. Grad je odlučio promijeniti ime stadiona, a Hagi postao persona non grata.

Ni u Temišvaru nije trajao dugo, a onda je još jednom prodao dušu vragu. Pristao je na ponudu svog kuma Gigija Becalija i preuzeo je Steauu, a ondje je ostao tek četiri mjeseca, otvoreno se sukobivši s gazdom. Ipak, povratka više nije bilo – Kralj se svrstao među omražene likove rumunjskog nogometa.

Izgradnja od temelja

U međuvremenu je 2009., poput mnogo njegovih kolega na istoku, na svoje ime pokušao pokrenuti i omladinsku akademiju. Na početku nije bilo pravog cilja osim zaraditi neki sitni novac, no Hagi – koji se dao i u hotelski biznis – je uskoro uvidio da bi upravo to mogao biti njegov novi početak.

Tako je nastao Viitorul Constanța, odnosno Budućnost iz Constanțe.

Hagi je navodno uložio sve što je imao – otprilike 10 milijuna eura – i započeo stvaranje potpuno novog kluba iz temelja. Obišao je velike europske akademije, iskopirao infrastrukturu i organizaciju. Klub je krenuo iz treće lige, u potpunosti se oslanjajući na domaći kadar, ali i najtalentiranije mlade rumunjske igrače. Hagi je obilazio zemlju skautirajući najmlađe i nudio im najbolje uvjete u Rumunjskoj, jačajući tako akademiju. Svi su uzrasti igrali u istom sustavu i organizaciji, nije bilo mjesta za improvizaciju – Hagi je želio samo najbolje.

Nije to, dakako, bio put bez trnja. U Constanți ga i dalje ne vole, pa su njegovi pokušaji fuzije s matičnim Farulom propadali u startu. Navijači su mu zamjerili način na koji se odnosio prema Farulu, čije je najtalentiranije mladiće privolio u svoju akademiju. Klub se na kraju službeno ugasio, ali Viitorul nikada nije uspio privući publiku; na utakmice petog ranga natjecanja koje je igrao Farul dolazilo je više ljudi nego na Viitorul.

Međutim, u čisto nogometnom smislu, Hagijev projekt je djelovao fantastično. Na jednom je mjestu okupio najbolje mlade igrače koje rumunjski nogomet ima i oko njih počeo praviti osnovu kluba. U sezoni 2012./13. Viitorul je prvi put zaigrao u društvu najboljih, a iste su sezone omladinske kategorije U19, U17 i U15 osvojile titule nacionalnog prvaka. Danas preko 300 dječaka starih između 6 i 18 godina trenira, školuje se i živi u supermodernom kompleksu izgrađenom u dojučerašnjem kukuruzištu.

Još u toj prvoj prvoligaškoj sezoni Viitorul je bio daleko najmlađa momčad prvenstva s prosjekom od 21,6 godina. U prve dvije sezone klinci su se borili za ostanak, a prvi veliki uspjeh napravili su lani kada su se plasirali u Ligu za prvaka i izborili nastup u Europi. Zarađen je i prvi veliki novac; Ianis Hagi, kojemu je tata Gheorghe već sa 16 dao i minute i kapetansku vrpcu preselio je u Fiorentinu.

Svoj čovjek

Ove je sezone Hagi – koji ima ulogu vlasnika, predsjednika i trenera – napravio korak dalje. Opet je imao najmlađu momčad lige (22,3 godine u prosjeku), a usto u rosteru tek jednog stranca (Kevin Boli). Hagi je iskoristio slabu kupovnu moć ostalih, koji su se morali osloniti na vlastiti siromašni kadar, odnosno drastičan pad kvalitete u prvenstvu i napravio čudo. Viitorul je u posljednjem kolu Lige za prvaka svladao CFR Cluj 1-0 i bodovno se na vrhu izjednačio sa FCSB-om – krnjom Steauom u Becalijevu vlasništvu – te osvojio prvu titulu prvaka Rumunjske u povijesti – i to samo osam godina nakon osnivanja kluba!

Doduše, u Bukureštu mu je osporavaju, tvrde da finalno razračunavanje nije bilo ispravno (u obzir se uzimao međusobni omjer, ali Savez je sračunao samo dvije utakmice play-offa umjesto četiri u sezoni), Becali se žalio i najavio rasplet na CAS-u, ali Hagi je podignuo pehar i ispio šampanjac.

I možda Hagi svojim katastrofalnim potezima nakon karijere jest postao omražena ličnost u svojoj Constanti i velikom dijelu Rumunjske, ali stvari se polako mijenjaju. Njegov klub danas igra na malom stadionu kapaciteta 4.500 gledatelja u mjestu Ovidiu nadomak Constante, a u prosjeku ih gleda tek 1.400 ljudi. Zdanje ima tri UEFA-ine zvjezdice i izgrađeno je prije dvije godine vlastitim sredstvima. Ipak, Kralj je ponovno postao spasitelj Rumunjske; kroz svoj projekt dao je priliku domaćim mladim igračima i promijenio percepciju nogometa u zemlji – ljudi ponovno vjeruju u vlastitu djecu.

U njegovoj momčadi praktično su svi ili iz vlastite akademije ili dovedeni bez plaćanja odštete. U pet godina, koliko se Viitorul natječe među rumunjskom elitom, Hagi je na ulazne transfere potrošio 85.000 eura, a prodao igrača u vrijednosti od oko 11 milijuna. I s takvom je ekipom, evo, dospio u predvorje Lige prvaka. Možete li uopće zamisliti kakav je to podvig?

Hagi je shvatio da od treniranja tuđih klubova i igrača, velikih i skupih zvijezda, klubova bez ideje i sustava za budućnost, timova koji momčadi mijenjaju svake sezone… nema nikakve zadovoljštine. Pokazao je i dokazao Maradona s Karpata da nije loš trener, samo da mu uvjeti trebaju biti onakvi kakve ih on želi i da, kao što ju je imao na terenu, mora imati apsolutnu slobodu. Hagi je izabrao drugačiji put, put koji je svojim novcem i svojim trudom izgradio iz temelja.

Odlučio je ne biti marioneta u tuđim rukama i paravan za igre koje drugi igraju. Odlučio je opet biti svoj čovjek.