Ono zbog čega Đoković nikako ne uspjeva zaustaviti ovaj vagon i išamarati sve koji su tako lako uskočili na njega jesu ništa drugo do suhe i za njega nimalo lijepe činjenice. Svaki novi pokušaj da ih poništi, da ih prepravi i pretvori u pozitivu, na kraju dana se pretvara u poraz i istovara kao sol na njegovu živu ranu.

I zato, je li vrijeme da i sami uskočimo – mi, koji ne želimo trčati pred rudo i donositi preuranjene zaključke – na taj vagon i naglas izgovorimo rečenicu s početka?

Činjenica je da je do Roland Garrosa prošlog lipnja Đoković bio dominantna sila na Touru. Kada se nakon trijumfa nad Andyjem Murrayem ekstatično srušio na zemlju terena nazvanog po Phillippeu Chatrieru, Novak je postao prvi čovjek još od Roda Lavera i 1969. koji je spojio četiri Grand Slama zaredom. Pet godina nakon što je prvi put postao broj jedan, Đoković je do nogu potukao sve svoje direktne rivale i činilo se da polako, ali sigurno asfaltira put do statusa najboljeg tenisača svih vremena. Pitanje tko je u godinama koje dolaze uopće sposoban zaustaviti Đokovića u slaganju naslova pod pojas na najvažnijim turnirima gotovo da nije ni postojalo i postavljalo se tek retorički, više iz pristojnosti prema ostalima.

Četiri tjedna kasnije, neočekivano smo saznali odgovor. Jedini čovjek koji je mogao zaustaviti Novaka Đokovića iz prve polovice godine bio je onaj na kojeg, jebiga, nitko nije ozbiljno računao.

Novak Đoković.

Ostao je trijumfom u Parizu najbolji tenisač svijeta bez pravog izazivača, ostao bez nekog cilja koji već nije ostvario i sam poručio kako je volja za tenisom postala malo drugačija nego što je bila ranije. I kako će se malo više posvetiti drugim stvarima. A kako to izgleda vidjeli smo u vremenu koje je uslijedilo – Sam Querrey ga je zaustavio u 3. kolu Wimbledona, prvi put da nije došao do četvrtfinala velikog turnira od 2009. Kiksao je u Riju, izgubio Šangaj, Pariz i London, izgubio i US Open. Bodovi su se topili i istopili, prepustio je Murrayu broj jedan i natjerao sve koji bar površno prate tenis da godinu završe s velikim upitnikom nad glavom. Što se, pobogu, dogodilo najboljem svjetskom tenisaču?

Nole heretik

O eventualnim razlozima nema smisla opet pisati; ne postoji nitko tko nije čuo ili pročitao desetke različitih verzija. Privatni problemi koje je Đoković sam spomenuo u tabloidima lako su pretvoreni u (izvan)bračne, u Srbiji su ga slični ‘magazini’ proglasili heretikom jer jedno vrijeme oko vrata nije nosio križ (pa je zato gubio?), a otkaz Borisu Beckeru shvaćen je kao dokaz da baš tu nije štimalo. Član momčadi je zato ostao spiritualni guru Pepe Imaz, čije metode su u najmanju ruku upitne, Novak je s novom dijetom gubio na težini (i snazi), nije bio dovoljno posvećen tenisu i, kažu, nije dovoljno radio. Jasno, istina je vjerojatno bila negdje između utjecaja čitave gomile ovih i drugih faktora i činjenice da se Novak zasitio, ali i s 30 na ramenima, poput većine teniskih velikana, počeo lakše umarati i teže oporavljati od sitnih ozljeda i krupnih napora.

Novak je danas sve ono što Novak nikada nije bio; igrač koji ne uzima sudbinu u svoje ruke, nego se pušta niz vodu i ovisi o drugima

Međutim, slika koju je Đoković ostavljao bila je daleko od nekakvog slobodnog pada. Pisali smo već o tome; Novak možda jest ostavljao dojam nekoga tko ima problema – s treningom, suprugom, prehranom, motivacijom, nedostatkom konkurencije ili tko zna još čime – ali je i dalje djelovao kao igrač koji je tek malo skrenuo s puta i koji ustvari uzde drži u svojim rukama. Izgledalo je kao da je samo pitanje kada će odlučiti povući ih, vratiti se stabilno u sedlo i nastaviti ako ne u ritmu kojeg je držao prije Pariza (do svibnja 2016. izgubio je tek tri meča od odigranih 46), onda barem u dovoljno dobro da pokaže zube i Murraya natjera da svako jutro gleda preko ramena i čeka kada će Đoković krenuti u napad.

Ali ništa od toga nije se dogodilo.

I opet, nije stvar samo u rezultatima i Đokovićevim performansama. One su, naravno, daleko od onoga što se očekuje od igrača njegove kvalitete, ali su nakon teške završnice prošle sezone manje-više i očekivane. Usponi i padovi su realnost nakon svega što se dogodilo. Prije svega, Đoković danas igra pod drugačijim okolnostima; pritisak je mnogo veći u smislu da ima mnogo više toga za izgubiti i da mu se svaka promašena lopta secira kao nikada prije.

Zaledio se protiv Kyrgiosa

Kad ga je lani u prvom kolu Monte Carla pobijedio Jiří Veselý, teško da je to bila senzacionalna vijest; takvi se porazi događaju svakome. No, sada je situacija potpuno drugačija, sada svi samo čekaju argument više za rečenicu s početka. Usto, svlačionica je nanjušila krv. Donedavno su protivnici na teren dolazili s hendikepom jednog seta ili, kako bi hrvatska predsjednica rekla, skinutih gaća, a danas je situacija potpuno drugačija – svatko s druge strane mreže vidi ranjivog velikana. A takav skalp na zidu vrijedi čak i kada je uzet dok je ovaj na podu.

Osvajanje Dohe olako je poništeno katastrofalnim rezultatom u Melbourneu (a to poraz od Denisa Istomina u drugom kolu svakako jest), pa su Indian Wells i Miami trebali biti ključni u stvaranju momentuma za nastavak sezone. Štoviše, Đoković je otišao korak dalje i prihvatio wild card iz Acapulca, očito pokušavajući svlačionici i tribinama, a možda najviše sebi, dokazati da se želi što prije vratiti na staru razinu i da će za to potegnuti koliko treba. I stvari su – i pored poraza od Nicka Kyrgiosa – izgledale sasvim dobro sve do posljednjeg gema tog četvrtfinalnog meča.

Todd Woodbridge – koji možda u singlu nije bio vrhunski, ali je zato u dublu osvojio baš sve što se može osvojiti, uključujući 22 Grand Slama – u svojoj je kolumni za australski Tennismash prije Acapulca u par rečenica odlično analizirao aktualni trenutak u Đokovićevoj karijeri. Rezultati u ovom trenutku nisu najvažniji, ali ovom trokutu turnira ključan je trebao biti način na koji Đoković reagira na terenu, koliko je unutra i li je dovoljno smiren da traži svoj najbolji tenis. Upravo je to njegov tim htio dobiti u Americi. Posljednjih nekoliko mjeseci za njega su bili frustrirajući i jasno je da je glavom bio negdje drugdje, da je olako gubio koncentraciju i da to nije bio igrač kakvog smo gledali do sredine prošle sezone.

Taj dio posla Đoković je u Meksiku odradio dosta dobro – sve do tog posljednjeg gema protiv Kyrgiosa u kojemu se potpuno zaledio – i isto tako je nastavio u Indian Wellsu, gdje je, pored svih uspona i padova, protiv Juana Martina Del Potra u trećem setu odigrao možda i najbolji tenis u posljednjih osam mjeseci. Međutim, onda je opet naišao na supertalentiranog i poluludog Australca. Najbolji reterner svijeta nije mogao pročitati Kyrgiosov servis, nije imao nijednu break loptu i frustracija je počela iz njega izbijati i koštati ga smirenosti, koncentracije, ponekog reketa i, na kraju krajeva, onog najvažnijeg. Poena.

Vrijeme mu nije saveznik

Dva poraza od mladog tenisača u usponu na gotovo identičan način i s potpuno različitim reakcijama za Đokovića su došli u najgorem mogućem trenutku – dok je bio u fazi rekonstrukcije i obnavljanja samopouzdanja, koje je umjesto boosta dobilo još jednu šamarčinu. Novak Đoković iz četvrtfinala sa Kyrgiosom igrač je koji ne vjeruje sebi, svojim odlukama i koji ne vjeruje svom tijelu. Sve ono što Novak nikada nije bio; igrač koji ne uzima sudbinu u svoje ruke, nego se pušta niz vodu i ovisi o drugima.

Znači li to da je Đoković gotov?

Naravno da ne znači; premali je to uzorak da bismo na osnovu njega donosili tako veliki i strašan zaključak za čovjeka koji je dva puta vraćao broj jedan i koji je u karijeri osvojio 67 turnira. Međutim, znači da je do jučer najbolji tenisač svijeta u mnogo većoj krizi nego je na prvi pogled izgledalo nama neutralcima sa strane. I možda mnogo većoj krizi nego što je izgledalo njemu samome, obzirom da sada djeluje kao da nema pojma kako se izvući iz te krize. Kao da se uporno zatrčava i udara u isti zid. Po svemu sudeći, iz Miamija će se povući zbog ozljede i tercet turnira koji su trebali značiti ako ne rezultatski, onda psihološki povratak u formu podvesti pod egidu neuspjeha.

Za Novaka Đokovića i njegov tim slijedi novi plan rekonstrukcije, ali vrijeme nije njihov saveznik. Nikada nije kada je najveći problem psiha, jer se pitanja samo gomilaju, zid postaje veći i kompliciraniji za preskočiti. A vagon je sve puniji i brzo ide prema svojoj destinaciji…