U specifičnim okolnostima današnjeg nogometa i tržišta na kojem se odvija, nogometni se dar razmjerno lako može pretvoriti i u prokletstvo.

Kada je i posljednji bastion nogometne mistike uklonjen posvemašnjim zamahom globalizacije, nogomet je kao sport postao unificiran i izrazito homogen. Osim toga, najbolji talenti profiliraju se svjetlosnom brzinom; rapidnim razvojem interneta nemoguće je pobjeći globalnom oku leća objektiva, čije se digitalne zabilješke nude čitavom svijetu na ravnanje putem tek nekoliko klikova. Obično onih koji onda rezultiraju video kompilacijama s bombastičnim naslovima tipa Skills and Tricks, uz nezaobilaznu iritantnu glazbenu pozadinu.

Padom Istočnog bloka pod skute slobodnog tržišta više ništa nije stajalo na putu (super)klubova sa zapada, koji su oduvijek stremili brzoj akviziciji talentiranih mladića iz bilo kojeg kutka svijeta. Europski nogometni (neo)kolonijalizam okupirao je sve potencijalne rudnike nogometnog zlata, gdje će skauti u par sati leta doći potvrditi ono što se već zna. Ponešto talenta, malo medijsko-tabloidnog hypea i zvijezda je rođena, a novca predviđenog za njihovo dovođenje, pogotovo u tim najkomercijalnijim i tržišno najaktivnijim sredinama, očito ima i previše.

Obećanje mladosti

Norveški grad Drammen drži svoj kutak svijeta, daleko čak i od svjetala obližnjeg glavnog grada Osla, udaljenog svega 50-ak kilometara. U nogometnom smislu Drammen nije ni približno epicentar značajnih događanja, ali lokalni klub Strømsgodset nije ni potpuno anoniman. Uostalom, u državi koja nije poznata po osobitim nogometnim uspjesima lako se izdignuti iz vela anonimnosti, a Strømsgodsetovi povremeni izleti u europska natjecanja poznati su i kod hrvatskih navijača, nakon što ga je Hajduk u ljeto 2015. godine eliminirao u pretkolu Europske lige.

Međutim, tek pola godine prije tih dvoboja sa Splićanima, Drammen, Strømsgodset i njegov Marienlyst Stadion bili su središte globalnog nogometnog hypea.

Lionelu Messiju bilo je tek 13 kad je stigao na radar Barcelone, koja ga je oduzela iz gnijezda zvanog Newell’s Old Boys i kao u nekoj priči o nekakvom bizarnom mutantskom projektu prvo podvrgnula otklanjanju fizičkih nedostataka, a onda u svom inkubatoru prionula i nogometnom formiranju najboljeg igrača na svijetu. Šapa zapadnih kolonizatora pronašla je tog nedoraslog klinca u Argentini, državi koja je ipak – dobrim dijelom i zbog svojih povijesnih veza – uvijek težila poslati svoje najbolje sinove na europska bojišta, statusu nogometne velesile unatoč. No, Rosario i Drammen ne mogu biti različitiji gradovi – ni u poleogeografskom smislu, a pogotovo ne u nogometnom.

Kada je sat u njegovoj bajci otkucao ponoć, Ødegaard se našao u limbu kroz koji su prošli mnogi njegovi prethodnici

Doduše, te zime 2015., na obalama hladnog fjorda umjesto na onim Južne Amerike, stasao je momčić ne previše stariji od Messija u doba njegova odlaska u Kataloniju. Martinu Ødegaardu bilo je 14 godina kada je počeo trenirati s prvom ekipom Strømsgodseta, a već s 15 zaigrao je u prvoj momčadi kluba iz elitne divizije norveškog nogometa, postavši najmlađi igrač u povijesti Tippeligaen. Par stotina dana nakon debija za Strømsgodset, Ødegaard je s 15 godina i 253 dana starosti također postao i najmlađi seniorski reprezentativac u povijesti Norveške, koja je zadnji put na Svjetskom prvenstvu igrala pola godine prije njegova rođenja u prosincu 1998.

Najljepši mladoženja

Različita je percepcija posjedovanja izrazitog talenta u državi koja za takve zna samo preko medija, gledajući ih kako se razvijaju negdje daleko. Naravno, talent je talent bio on u Španjolskoj, Burkini Faso ili Norveškoj, ali razlika je kada se on javi u zemlji koja vrhunske igrače izbacuje kao na traci i pruža im uhodani razvoj kroz elitni sustav i kasnije elitnu ligu, ili kada klinac za kojeg zanimanje pokazuju najveći svjetski klubovi padne ‘s neba’ u omanjem norveškom gradu.

Kamere TV kuća iz čitave Norveške, ali i Europe sjatile su se na utakmice Strømsgodseta koje obično prati u prosjeku tek nešto više od 6.000 gledatelja, sve kako bi popratile priču o klincu koji je spreman osvojiti svijet i donijeti svojoj Norveškoj dašak nogometne slave. Ovaj je strpljivo upijao popularnost, prekidajući intervjue zbog toga što se mora vratiti treningu ili potpisujući autograme hrpi isto takvih klinaca za koje je bivši igrač, a danas sukomentator Steffen Iversen u jednom prijenosu rekao kako pretpostavlja da su mu to – kolege iz razreda.

Bilo je vrlo brzo jasno da je plavokosi dječak prerastao okruženje norveškog nogometa, pa su se on i otac otisnuli pomalo nekonvencionalno na putovanje po Europi, kako bi iz prve ruke vidjeli što im svi zainteresirani velikani nude.

“On je kao prekrasna mlada”, slatkorječiv je bio Karl-Heinz Rummenigge kada su u Bayernu obavili razgovore s obitelji Ødegaard. “Mnogi mladoženje je čekaju na kućnom pragu, a možda smo baš mi onaj najljepši”.

Na kraju nisu bili. Miraz koji je ponudio Real Madrid učinio ga je najpoželjnijim udvaračem; lako moguće da je presudnu ulogu odigrala činjenica i da se njegovom ocu, također bivšem nogometašu Hansu-Eriku, ponudila i uloga trenera u omladinskom pogonu Madriđana. Relativno niska cijena od nešto manje od fiksna četiri milijuna eura u tolikom pogonu apsolutno je ništavna, a čak i taj padobranski angažman njegovog oca u klubu mali je ulog s obzirom na potencijalnu dobit.

Pogotovo kada ste, u maniri Galacticosa, upravo oteli najpoželjnijeg klinca svijeta, i to pred nosom podjednako bogatih konkurenata.

U limbu

Problem je kod takvog narativa što, kao i sve u eri globalizacije, hype oko mladih nogometaša nije trajna stvar. Često je utemeljen na nerealnom prikazu mladića koji, iako nedvojbeno talentirani, nisu spremni odmah odgovoriti na prohtjeve tako elitne razine u kojoj se nađu. Naslovima ljudi vjeruju, makar se oni krojili zbog klikova a ne zbog informiranja, pa se stekne dojam da je 16-godišnjak iz Drammena spreman diktirati vezni red prve momčadi Real Madrida, u kojoj je također debitirao s rekordnih 16 godina i 157 dana.

Simbolično, u tom je zadnjem kolu Primere ušao umjesto Cristiana Ronalda, koji je između ostalog i savršen primjer igrača s perfektno ispoliranim PR-om. Ødegaardov nagli debi nedvojbeno je bio i PR potez, mahanje pozivnicom za vjenčanje u kojem prekrasna mlada i službeno ulazi u kraljevsku obitelj.

Bilo je tu još naklapanja oko ustupaka koje je Real napravio da bi pridobio njegov potpis, poput garancije da će Ødegaard biti dio prve momčadi na pripremama ili da će imati zakaparenu minutažu u Castilli, Realovoj drugoj momčadi, ovisno koliko će ga tadašnji trener Carlo Ancelotti željeti. Na kraju se ispostavilo da ga je ovaj praktički iritirao svojom pojavom.

“Kada Florentino (Perez, op.a.) kupi norveškog igrača, morate to prihvatiti”, pričao je naknadno Ancelotti o Ødegaardu. “Mogao je biti i najbolji igrač na svijetu, ali mene nije bilo briga jer to nije igrač kojeg sam ja želio. Njegovo dovođenje uvelike je bilo dio klupskog PR-a”, brutalno je ogolio karte tada Carlito.

https://www.youtube.com/watch?v=qBNjfoNpx2s&

I baš kao što je Ben Parker svom nećaku Peteru, Spidermanu pričao o velikoj odgovornosti uslijed posjedovanja velike moći, tako je i Ødegaard trebao u tom trenutku shvatiti poantu o preuzimanju odgovornosti za svoju nogometnu karijeru. Kada je sat u njegovoj bajci otkucao ponoć, a hype se u Ancelottijevoj nemilosti okrenuo nekim novim klincima, Ødegaard se našao u limbu kroz koji su prošli mnogi njegovi prethodnici, jer u poplavi instant-talenata karavana vrlo brzo kreće dalje, prema nekim novim kutovima planeta.

Stasati bez etiekte

Izgleda da je Martin zaista na svoj način usvojio ta znanja.

U pratnji je kamera na kraju stigao do nizozemskog Heerenveena, gdje ga je Real Madrid nakon samo tri utakmice s prvom ekipom poslao na posudbu u trajanju od čak godinu i pol dana. Neki bi bili pokolebani, svjesni da su možda svoju prigodu na najvišoj razini propustili bez da su je zapravo i prigrlili. Mladi je Ødegaard prihvatio izazov i zapravo po prvi put u svojoj itekako kratkoj karijeri došao u realni svijet jednog mladog, talentiranog nogometaša. Uostalom, u Heerenveenu je prvi put iskusio čari samostalnog života; čak je položio i vozački ispit.

U nizozemskom prvoligašu uči kako stasati bez etikete čuda od djeteta, opterećen očekivanjima koja zapravo nikada nisu bila realna, bar ne u određenom trenutku. Ondje je dobio desetku, ali je i ispadao iz prve momčadi kada nije ponudio razinu igre koja se od njega očekivala; ne zato što je u pitanju još jedan wunderkind, već isključivo zato jer je zaista riječ o talentiranom mladom nogometašu koji se treba naučiti konceptu stabilnog razvoja.

Vratio se ikada u Real Madrid ili ne, on je zapravo dosadašnji dio posla uspješno savladao. Nije dopustio da ga taj kaotični svijet nogometne globalizacije prožvaka i ispljune, već je naučio rukovati svojim talentom i ostati u realnom okviru, koji se danas čini davno zaboravljen. Uostalom, kada ga je na pompoznom predstavljanju u Heerenveenu jedan novinar upitao kakav je osjećaj biti takvo ‘čudo od djeteta’, Ødegaard je odgovorio vrlo jednostavno:

“Kako me netko želi zvati ovisi o njemu samom. Što se mene tiče, ja sam samo obični dječak”.

Dječak o kojem se previše pričalo, ali koji na kraju ispada svjestan da pravu priču o svojoj nogometnoj moći mora ispričati – sam.