Za 20 ili 30 godina neće se lijepim riječima pričati o finalu Eura 2016. godine. Zapravo, neće se uopće pričati o jednoj prosječnoj utakmici koja je Portugalu donijela prvi naslov europskog prvaka u njihovoj povijesti. Prisjećat ćemo ga se rijetko, tek tu i tamo, ovisno o prigodi. Ipak, ne postoji sportski događaj (bolje reći – sportski trenutak), koji me ove godine više oduševio od finala Eura. Razlog nije slavlje Portugala ili lijep gol Edera kojim je dvoboj zapečaćen – ne, ni blizu.

Razlog je on, gospodin koji je odlučio preuzeti šou. Moljac. Moljac na licu Cristiana Ronalda.

Istini za volju nisam neki fan portugalskog čarobnjaka s loptom, ide mi na jetra iz milijardu razloga koji nemaju veze sa sportom, ali bilo mi je žao gledati čovjeka kojemu je očito tako prokleto stalo do te glupe reprezentacije kako pati zbog ozljede. Dok je jadni Ronaldo tako sjedio na travnjaku Stade de Francea, na njegovo je lice sletio moljac. Kao mali kolibrić napio se suza iz Ronaldove jabuke oka i odlepršao dalje. Veliki sam fan upadanja životinja na sportske terene, bez obzira radilo se o vjevericama na baseballu, šišmiša na basketu, lisica na golfu ili supersretnih psića na nogometu, no ovaj momak je stvar podigao na jednu novu razinu.

Moljac je učinio čitav turnir smislenim.

Među toliko igrača kojima se na dnevnoj bazi divi nogometni puk koji broji milijarde ljudi jedan anonimni pripadnik vrste Autographa gamma preoteo je šou. Moljac je uskoro postao meme na netu, u njegovo su ime otvarani Twitter računi, crtane su karikature, pravile se fotomontaže, fotomontaže i fotomontaže. Danima kasnije, nakon što su analize odrađene i snimke pregledane, i dalje se pričalo o moljcu.

Na stotine tisuća ih je lepršalo stadionom tog dana jer su radnici zabrljali i prijašnje noći ostavili upaljene reflektore zbog čega su životinje pohrlile na borilište, ali samo je jedan od njih imao hrabrosti prići najskupljem igraču na terenu, koji je uz to prolazio teške trenutke, i lagano mu namignuti. Moljče iz Pariza, hvala ti. Razveselio si me kao malo što ove teške godine.

Najgori

Teško se oprostiti od prijatelja, a posljednjih je godina oproštajki bilo i previše. Neki su se vratili roditeljima u rodne gradove jer financijski nisu mogli izdržati ritam života u sve skupljem gradu, drugi su pak otišli u inozemstvo, što dalje od političkog, monetarnog i društvenog dna po kojem trenutno gacamo.

Oproštajka Bennyja The Bulla nije bila tako tužna kao rastanci s ljudima koje dubinski volim, ali svejedno mi nije lako pala. Maskota Chicago Bullsa je u svojoj trenutnoj inkarnaciji 12 godina zabavljala gledatelje u United Centeru, a 12 godina je prokleto puno vremena. Barry Anderson, čovjek pod maskom crvenog bika, pokupio je niz nagrada tijekom svoje proslavljene karijere. Forbes ga je 2013. godine prozvao najpopularnijom maskotom u svijetu sporta, a masu je puta proglašen najboljom maskotom NBA lige. Odlučio je napustiti svjetla reflektora i šuplju glavu (Bennyjevu, ne svoju) prepustiti nekome drugome. Nedostajat će mi.

Nedostajat će mi njegovo plesanje, njegovi okršaji sa sucima i protivničkim trenerima, njegovo udaranje u bubanj i spuštanje sa stropa dvorane, trice zabijene s centra i zakucavanja s trampolina, nevjerojatni plesni potezi i protrčavanje kroz redove sjedala s gigantskom vrećom kokica koja se prosipa po gledateljima.

Maskote obično znaju raditi dobro raditi jednu ili dvije stvari: ili su akrobati, ili su plesači, ili su zajebanti. Benny je radio sve. Plesao je sambu, asistirao zakucavačima s krova dvorane, snimao blentave video uratke, zajebavao Justina Biebera i Jay-Z-ja. Najbolja maskota NBA lige, maskota mojih Chicago Bullsa, otišla je u penziju. Ne peče baš kao kad su Jordan, Kukoč ili Noah napuštali Chicago, ali bogme nije ni daleko.