Otiša’ na kvasinu

Matija Kvasina, desetorostruki hrvatski biciklistički prvak, pao je na dopingu. Što sad?

Zadnja izmjena: 12. srpnja 2017. Petar Glebov/PIXSELL

“Ovo je moj prijatelj Abu, sitni lopov kojeg sam upoznao u zatvoru”, kaže u svojstvu naratora naivni sultan Ahmad u Bagdadskom lopovu prije nego što gledatelja prosvijetli ciničnom primjedbom: “Samo sitni lopovi završe u zatvoru.”

Ne znamo i nećemo vjerojatno nikad saznati zrcali li ova filmska zgoda stvarni događaj iz života Matije Kvasine otprije tjedan dana. Postoje komentari koji idu u tom pravcu. Kada se, međutim, odvagnu svi argumenti za i svi protiv, ne nalazi se niti jedan logičan razlog zašto bi hrvatski biciklist varao.

Doping je, istina, još uvijek među nama. Poput sitnih i velikih lopova ili poput bolnih kurjih očiju koje se uvijek iznova javljaju na istim mjestima. Sportaši su ga koristili i koristit će ga dok je sporta i natjecanja, često bez svijesti da ga koriste. Štošta bi se moglo nagađati o koktelima koje je svaki, ali baš svaki sportaš jednostavno primoran uzimati na svakodnevnoj bazi jednom kad, nakon dugih godina silnog truda, odricanja i napora, zaradi čast zakoračiti u svijet vrhunskog sporta.

Nitko se od nas ne voli pretjerano baktati tom problematikom. Konačno, tanjur je to iz kojeg svi jedemo: sportaši, navijači, sportski subjekti i sportska industrija. Povremeno nam se ipak dogodi ispad, neugodan slučaj poput ovog s Kvasinom, koji nas podsjeti da je naša civilizacija, između svega ostalog lošeg, civilizacija laži i prevara.

Pa ipak, stanoviti oprez da se ne osuđuje isključivo prevarant, odnosno de iure počinitelj prevare, pritom se čini znakom izuzetne razboritosti. Jer ono što se u povijesti dopinga pokazuje pravilom – uz neke časne iznimke, pri čemu je biciklizam definitivno sport koji je otišao najdalje i to mu služi na čast – jest da ‘u zatvoru’ gotovo uvijek završe sitni lopovi. To nije slučajno, zato što su veliki lopovi zaštićeni moćnim logistikama – vrhunskim liječničkim osobljem i biokemijskim laboratorijima dostojnima nobelovske izvrsnosti. Ako zatreba, i vrhunskim korporativnim odvjetnicima. Korporativizam ne staje u svome trijumfalnom pohodu, pa tako ni na sportskom polju. Neki bi čak rekli, pogotovo ne na sportskom polju.

No, da se mi vratimo konkretnom slučaju.

Matija Kvasina, meni osobno najdraži odnosno najuzbudljiviji za gledanje među svim hrvatskim biciklistima, prošlog je tjedna vjerojatno završio karijeru uz nečasni otpust. Stigli su mu, naime, laboratorijski nalazi na dopinšku kontrolu tijekom višednevne biciklističke utrke održane u Luksemurgu krajem svibnja. Utrka je bila najnižega, četvrtog razreda (Tour of Croatia je, primjerice, trećeg) klasifikacije Međunarodnoga biciklističkog saveza (UCI); Kvasina ju je završio kao generalni pobjednik, a nalazi su (dva!) bili pozitivni.

Šteta je počinjena; u život poslije natjecateljskog biciklizma Kvasina će ući obilježen kao prevarant i s tom će se stigmom morati nositi dok je živ

Kvasina, koji vozi za austrijsku momčad Team Felbermayr – Simplon Wels, a koja je kontinentalne, odnosno trećerazredne kategorije po UCI-evoj gradaciji, je bio testiran nakon treće te posljednje, pete etape. Treću je završio trećeplasiran, stigavši u cilj iza pobjednika Riccarda Zoidla, klupskog kolege i biciklista s kojim mu se karijera u posljednjih godinu dana presijeca na čudan način, a s petom je trijumfirao u ukupnom poretku.

Izvještaji govore da je koristio eksperimentalnu supstancu Molidustat, lijek proizveden s namjenom da pomaže pacijentima kod zatajenja bubrega i kronične anemije. Oznaka patenta (BAY-85-3934) otkriva da ga je proizveo farmakološki div iz Leverkusena. Ukratko, u tijelu sportaša Molidustat fiziološki oponaša okolnosti treninga na visokoj nadmorskoj visini. U uvjetima smanjenog udjela kisika u zraku organizam sportaša proizvodi specifičnu bjelančevinu (HIF) koja potom serijom kemijskih reakcija inducira unutartjelesnu proizvodnju eritropoietina, hormona koji kontrolira proizvodnju eritrocita. Reakcija dovodi do bogatije apsorpcije kisika u iscrpljene mišiće te time odgađa fazu iscrpljenosti. Opisani proces u uvjetima niskih nadmorskih visina onemogućuje enzim hidroksilaza, koji blokira proizvodnju HIF-a. Molidustat je tu da bi prevario hidroksilazu i okinuo odvijanje čitavog procesa.

Zbunjuje to što je ovdje riječ o dopinškom sredstvu najnovije generacije. Kvasina je, naime, prvi biciklist koji ispao pozitivan na Molidustat. Nije riječ, dakle, o sredstvu koje se koristi već godinama i koje ćete lako dobiti na liječnički recept u svakoj ljekarni, već o tvari koja nije jeftina i koju si niti biciklist Kvasinine reputacije niti trećerazredna momčad kao što je njegova ne mogu priuštiti.

Nejasan je i njegov možebitni motiv.

Čovjek je u 36. godini života, na zalazu je karijere i nije imao apsolutno nikakvoga rezultatskog imperativa upuštati se u takav rizik. Njegova uloga u ekipi poznatoj po afirmaciji vrsnih mladih vozača, kao što su bili Stephan Rabitsch, Riccardo Zoidl i Michael Gogl, jest da bude pomagač i podrška, a nipošto da ganja trofeje na osrednjim utrkama.

Do novog ugovora lakoćom je mogao doći snagom svoga biciklističkog renomea, tako da niti tu nema logike. Konačno, možebitna nagrada za usluge pokusnog kunića čini se najvećim nonsensom za čovjeka koji se bliži kraju aktivne karijere i priprema za buduće projekte, poput biciklističke škole koju vodi u Zagrebu te komentiranja biciklističkih utrka na hrvatskoj filijali Eurosporta, što ovih dana i čini prenoseći gledateljima vlastita opažanja s Tour de Francea.

Informacije iz prve ruke govore da je Kvasina sam iznenađen i zbunjen. Ljudi koji ga dobro poznaju ne mogu si pojmiti da se ikad mogao dopingirati, te da se ovaj incident, s njegove strane, mogao dogoditi isključivo nehotično i nesvjesno.

Što će Kvasina poduzimati, i hoće li išta, također je nejasno dok se sam ne odluči oglasiti. Dosad je u povijesti biciklizma zabilježen jedan jedini slučaj da B-uzorak nije potvrdio nalaze A-uzorka, što gotovo sigurno znači da će privremena suspenzija iz natjecanja biti pretvorena u četverogodišnju zabranu natjecanja u biciklizmu. U dokazivanje nevinosti Kvasina će se teško upustiti jer je riječ o dugotrajnom parničnom procesu koji bi u potpunosti morao financirati sam, što bi ga, da i ima potrebna sredstva, moglo financijski slomiti.

Izvjesno je jedino da je nepovratna šteta počinjena. U život poslije natjecateljskog biciklizma Kvasina će ući obilježen kao prevarant i s tom će se stigmom morati nositi dok je živ.

U prilog mu ne ide niti oproštaj s Teamom Felbermayr. Nakon što je prošli tjedan, po objavi informacije, izbačen s Utrke po Austriji, austrijska je momčad trenutačno i jednostrano raskinula ugovor uskrativši Kvasini makar i kurtoaznu podršku. Je li ili nije uzeo dopinško sredstvo, tvrde Austrijanci, Kvasina im nije obznanio. Nije se izražavao o vlastitoj, kao niti o mogućoj odgovornosti trećih osoba. Sportski direktor momčadi Andreas Grossek na društvenim je mrežama tek objavio da ga je Kvasina ostavio bez riječi.

Matijina biciklistička biografija nije bezvezna.

Deseterostruki je hrvatski prvak, od čega devet puta u utrci na kronometar i jednom u cestovnom biciklizmu. Triput je – u Pekingu, Londonu i Riju – nastupao na Olimpijskim igrama. Pobjeđivao je i najveće od velikih šampiona, poput Vincenza Nibalija, da bi rezultat karijere ostvario prošle godine osvojivši Tour of Croatia. Trijumf pred domaćom publikom omogućio mu je današnji timski kolega Zoidl, koji je gotovo sigurnu vlastitu pobjedu u dresu daleko jačeg Trek Segafreda prokockao katastrofalnim nastupom u timskom kronometru.

Svjedoci drugog izdanja biciklističke utrke po Hrvatskoj prisjećaju se kako je na startu utrke u Osijeku Kvasina s mladim mu kolegom Josipom Rumcem, tada u dresu Sinergy Baku Cycling Projecta, krpao bicikl posuđujući dijelove od lokalnih poznanika.

Kvasinu je bilo lijepo gledati jer je vozio atraktivno. Volio je napasti, otići u bijeg bez suvišnog kalkuliranja. Agresivni vozači poput njega, kao što je danas na najvišoj razini Peter Sagan, razbijaju dosadu utrke i zato su važni za biciklizam.

Stilom je Kvasina bio brdaš, ne klasični penjač koliko all-rounder, s iznimnim osjećajem za kretanje grupe i vrlo dobrim spustaškim karakteristikama. Mana mu je bila nedostatak eksplozivnosti. Bio je loš u sprinterskim završnicama i pobjeđivao bi samo pod uvjetom da na vrijeme razbije konkurente.

Po predispozicijama je morao i trebao doseći status vozača momčadi iz najviše World Tour serije. To se nije dogodilo što zbog pehova s ozljedama, što zbog spomenutog karaktera. Kvasina se prečesto ponašao kao solo-igrač u sportu koji je zapravo momčadski. Iako talentom nije ništa zaostajao za Vladimirom Miholjevićem, Robertom Kišerlovskim ili Kristijanom Đurasekom, koji su vozili ili voze najbolje svjetske utrke za najjače momčadi, Kvasina je ostao razinu ispod.

Da stvar bude još gora, sa scene silazi s etiketom prevaranta. Ka’ sitni lopov šta je otiša’ na kvasinu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.