Otvoreno pismo odgovornima u HKS-u

Moj prilog akcijskom planu za spas hrvatske košarke

Zadnja izmjena: rujan 14, 2017 Jurica Galoic/PIXSELL

Prvi i osnovni preduvjet oporavka hrvatske košarke, gospodo iz HKS-a, jest da se analizi nastupa na Eurobasketu posvetite trezvenih i hladnih glava. U duhu izjave predsjednika Stojka Vrankovića, to znači bez sječe glava. Kvalitetni kadrovi ne rastu na granama, i zato ih moramo čuvati. Od trenerskih, preko igračkih, do onih iz ureda. Pokazano na Eurobasketu treba sagledati iz afirmativne perspektive, jer bilo je u Rumunjskoj i u Turskoj za vidjeti i vrhunskih stvari od hrvatskih košarkaša. Zapravo nam uopće ne trebaju radikalni rezovi.

Nadalje, u interesu je hrvatske košarke da zahvatite samo u seniorsku reprezentaciju. Što se događa u ostalim, razvojnim selekcijama, sasvim je nebitno. Ako djecu u formativnim godinama ne naučimo korektno dodavati i korektno se kretati u prostoru da bi ta lopta mogla biti dobro dodana, nema veze. Naučit će oni to jednog dana u seniorskoj reprezentaciji, igrajući kvalifikacije za velika natjecanja. Uostalom, kao što već rekoh, nije da naši košarkaši nemaju kvalitetan protok lopte, odnosno da se ne znaju dodavati. To oni samo nemaju koncentracije. Eh da, ni energije. To je ono, nemaju energije.

U reprezentaciji kao prvi zakon napadačke taktike treba postaviti igru jedan-na-pet. Stvaranje uvjeta za izolaciju Bojana Bogdanovića na desnom krilu neka ostane u sferi taktičkog iznenađenja. Igra dva-na-dva, igra preko središnjeg picka, preko niskog posta, pravljenje blokova, stvaranje viška prodorom i potom cirkulacija lopte do slobodnog čovjeka…? Pa tko to još uopće igra. Ostavimo se nazadne košarke.

Kad smo već kod napadačke taktike, a i kod našega najboljeg igrača, bilo bi dobro da Bojan isključivo šutira one teške, dugačke trice preko ruke, koje izvlači gotovo s poda. Još bi bilo bolje da svoj neobranjivi pull-up koristi u trenucima kad je udvojen i izguran skroz do out-linije.

Kao pravilo u hrvatskoj košarkaškoj reprezentaciji – a tu slobodno, cijenjena gospodo, zahvatite i u mlađe nacionalne selekcije – neka se uvede da svaki igrač koji ima ludu sreću naći se sam na otvorenom šutu, kao što su to na Eurobasketu redovito prakticirali Roko Leni Ukić i Dario Šarić, svakako odugovlači s izbačajem koliko je god moguće, sve dok suparnički igrač napokon ne dotrči do njega i natjera ga da šutira sa šakom na licu. Zašto bismo šutirali odmah po primitku lopte na otvorenom šutu kad možemo šutirati nakon finte šuta, kojom fintiramo zrak? Ipak smo mi Hrvatska. Moramo držati do razine.

Treba neminovno donijeti odluku da se igračima mlađima od 25 godina onemogući ulazak u seniorsku reprezentaciju. Zašto bi Dominik Mavra bio 11. ili 12. igrač (to su oni koji uglavnom dodaju ručnike) na ovom Eurobasketu kao 23-godišnjak? Ili na prošlome kao 21-godišnjak? Idealno vrijeme za njegov debi bit će taman Eurobasket za četiri godine. Dosadašnja je praksa, naime, pokazala da smo osobitih koristi imali od reprezentativaca koje smo u nacionalnu selekciju regrutirali nakon 25. rođendana. Poput nekoć Damira Markote, Lukše Andrića ili Ante Delaša. Kao što ćemo u budućnosti imati od Filipa Krušlina, Ivana Ramljaka i Ivana Buve. Nije to tek tako kako ljudi misle, dodavati ručnike.

Nikako se ne bi smio dirati Aco Petrović. Što bi Španjolci ili Slovenci dali da na klupi imaju čovjeka s okruglim prosjekom od tehničke pogreške po utakmici? Znamo koliko galvanizirajuće po momčad to može djelovati. Ako već tražimo novog izbornika, onda svakako treba pronaći neki Acin duplikat, možda nekog iz garniture njegovih prethodnika, koji će rotirati igrače, kočijaški upozoravati da je suparnik ušao u bonus i na minutama odmora zvati akcije kojih se kasnije nećemo držati – poput one na isteku druge četvrtine protiv Rusa, kada smo dobili koš iz odbojke za koji smo se pripremali čitavu vječnost. Od osobite je važnosti da izbor ne padne na trenera-stvaratelja, koji će riskirati s uvrštavanjem mlađih igrača i realno početi pripremati reprezentaciju za idući Eurobasket i razdoblje koje će uslijediti nakon istog.

Trebalo bi također predsjedniku Stručnog savjeta Dinu Rađi zabraniti da gleda bilo kakvu košarku tijekom godine (ili mu makar preporučiti da to ne čini) osim utakmica i treninga KK Splita. Tako da  se slobodno može i dalje misliti i izjavljivati kako u NBA-u nema visokih igrača koji znaju igrati leđima prema košu. Uistinu, o čemu bi to pojma mogli imati tamo neki DeMarcus Cousins i Marc Gasol, ili dolazeći Karl-Anthony Towns i Joel Embiid. NBA liga je ionako vrijedila samo u one četiri nepune sezone što ih je Rađa proveo u Celticsima sredinom 1990-ih. Otkad je Dino otišao, prava košarka se u Americi više ne igra, kao što se nije igrala prije nego što joj se on udostojio priključiti.

Za kraj, apsolutno treba zabraniti da netko pokuša pronaći kvalitetno američko pojačanje koje bi pristalo igrati za reprezentaciju, posebice na mjestu playmakera. Poznato je da obilujemo kvalitetnim igračima na toj poziciji, i Amer bi gušio svu silu talentiranih koji kucaju na vrata reprezentacije. Odnosno kucat će kad navrše 26, 27…

Ni u kojem slučaju – apsolutno ni u kojem – ne smije se dopustiti budućem izborniku, ma tko on bio, da ode u Barcelonu i Antu Tomića zamoli da pomogne u kvalifikacijskom ciklusu za Svjetsko prvenstvo 2019. Imamo mi pregršt takvih, što bismo se nekom molili. Mi smo Hrvatska. A za Hrvatsku mora biti čast igrati. Uvijek i posvuda. Pitajte Dina, Stojka i Tonija. Oni najbolje znaju kako je to kad svakoga bogovjetnog ljeta svoje slobodno vrijeme dolaziš tratiti na hrvatsku košarkašku reprezentaciju.

Možda ne bi bilo loše razmotriti mogućnost da se ne mijenja ništa. Suštinski ionako nema nik’ih problema. Tamo smo gdje nam je mjesto, a moglo bi biti još i puno, puno gore.

Ne propusti top članke