Ajde da smo i to vidjeli.
Nakon gotovo puna tri mjeseca Borussia Dortmund je pobijedila u utakmici koja nije kup ogled s niželigašem. Dvanaest utakmica trajao je strmoglavi pad sad već bivšeg trenera Petera Bosza, kojeg je tek činjenica da klub nije imao nikakvu alternativu održavala na životu. Momčad je doveo do potpunog rasula; kao kakav lik iz zombie horrora, Bosz je pokušavao probijati se kroz trulu hordu nesvjestan da je on u međuvremenu sam zaražen, pretvorivši se u živog mrtvaca.
Izvještaji s Westfalena bili su uznemirujući. Od samog početka vidjelo se da je u pitanju nekakva intrinzična borba tvrdoglavog Bosza i njegove neuspjele implementacije riskantne filozofije igre. Suludo visoko postavljena zadnja linija gubila je bitke čim bi se suparnik odvažio na čvršće markiranje u sredini terena; tehnički izrazito limitirani stoperi nisu mogli graditi igru, nije bilo ni poveznice između linija.
U toj općoj konfuziji igračima je padala cijena; napadački odjel je u potpunosti izgubio samopouzdanje, metronomi poput Juliana Weigla ili Mahmouda Dahouda potpuno su pogrešno korišteni, a sve je, prema izvještajima, kulminiralo kada su seniori Nuri Sahin i Marcel Schmelzer pred prošlotjednu utakmicu protiv Real Madrida uvjeravali trenera da pokuša ponovno s varijantom trojice u zadnjoj liniji. Navodno je njihova ideja bila i povratak Nevena Subotića u prvu momčad. Iako i tu ima logičkih nedoumica, igrači su osjećali kako moraju sami preuzeti konce u svoje ruke, jer je Bosz očito izgubio ideju i autoritet.
Kao u filmovima o zombijima, njih su njih dvojica istupili u ime ekipe i skratili Boszu muke, ispalivši mu metak u čelo.
‘Kloppovski’ tip
Uprava se ponovno našla na početku, birajući između ionako oskudne ponude već treće trenersko ime u manje od šest mjeseci. Odabir je pao na čovjeka koji ih je ovog ljeta već odbio, navodeći kao razlog maksimalnu posvećenost svom tada trenutnom projektu.
Riječ je o Peteru Stögeru, koji je prethodno dobio otkaz u momčadi s još lošijom formom od Borussije Dortmund – Kölnu. Za klub koji se oslanja na dugoročno građenje i planiranje, generalna situacija otišla je u sasvim obrnutom smjeru. No, postoji i smislen razlog zbog čega su već ljetos kontaktirali Stögera, svjesni da im prvi pick Lucien Favre ostaje nedostižan.
Međutim, taj razlog u trenutačnom kontekstu ima svoje lice i naličje.
Stögera se na fotografijama rijetko može vidjeti namrštenog lica; takve datiraju tek iz ove, za Köln katastrofalne sezone. Iako sa samo tri boda na kontu momčad ruši negativne rekorde Bundeslige, bilo bi suludo ovog đaka velikog Ernsta Happela suditi po ova posljednja tri mjeseca. Stöger je, naime, trener s najdužim stažom u Kölnovoj povijesti, što je pomalo i čudno ako uzmemo u obzir da se radi o periodu od četiri i pol godine, a još čudnije ako uzmemo u obzir da je svojim boravkom nadmašio trajanje i slavnog Rinusa Michelsa, koji je kao trener u nekim sjajnijim vremenima za Köln početkom 1980-ih izdržao nepune tri sezone.
Uživanje u igri postaje sve teže i teže, ali faktor zabave mora postojati
Za klub poput Borussije Dortmund, iznad kojeg još lebdi nasljeđe hipstera s naočalama u liku Jürgena Kloppa, Stöger na prvu djeluje kao idealni odabir.
Štoviše, on je sličnim pristupom izgradio svoje nasljeđe u Kölnu. Po dolasku iz bečke Austrije, koju je 2013. odveo do njenog posljednjeg naslova prvaka i posljednjeg uopće koji u tamošnjoj Bundesligi nije osvojio uvelike favorizirani Red Bull Salzburg, Stöger je sa sobom u Njemačku donio sposobnost raspolaganja sa onim što ima, što je jako bitno kada preuzimate tada kvalitetom upitnog drugoligaša s težinom povijesnog nasljeđa zlatnih 1980-ih. U izgradnju je ušao strpljivo, gradeći igračima samopouzdanje kako bi iz njih izvukao maksimum. Štoviše, omiljen među navijačima, čak je svojedobno održavao poprilično popularnu Facebook stranicu na kojoj je dijelio svoje misli oko ekipe; ugasio ga je zbog toga što nije trpio često neopravdane kritike na učinak igrača. Toliko mu je bitno povjerenje kadra.
Građenje od zadnje linije
Drugi važan čimbenik njegove ostavštine u Kölnu bila je svijest da nikakvom forsiranju nema mjesta, taktička fleksibilnost mora biti ključ. Stöger je u suštini i kao igrač i kasnije kao trener – što je profesija koju je tek naknadno odlučio prigrliti – nogomet vidio kao igru u kojoj treba uživati.
„Uživanje u igri postaje sve teže i teže“, njegova je svojedobna izjava, „ali faktor zabave mora postojati, i ja se trudim ponuditi ga“. Šampionska Austria imala je takvu pozadinu, ali s Kölnom je trebalo krenuti od osnova i naglasak staviti na obrani. U gotovo pet sezona koliko je proveo na klupi, Köln je kontinuirano popravljao svoje brojke u defenzivi; lanjski uspjeh u kojem je stigao do petog mjesta i plasmana u Europu nakon četvrt stoljeća obilježen je i podatkom da su manje golova primili tek Bayern, RB Leipzig, Hoffenheim, Schalke i Borussia Dortmund, posljednji s tek dva gola manje. Od lutalice Anthonyja Modestea izgradio je trećeg napadača lige sa 25 golova na kontu, vratar Timo Horn – inače domaći dečko – profilirao se u jednog od najboljih vratara Bundeslige, dok je Jonas Hector postao standardni lijevi bek njemačke reprezentacije.
Nije stoga ni čudo da su ga igrači i navijači poštovali i podržavali unatoč katastrofalnim rezultatima; večer nakon otkaza omiljeni hipster sudjelovao je u dobrotvornoj akciji koju su organizirali navijači.
Sve osim dijela o rigidnoj defanzivi neupitno podsjeća na Kloppa.
Kohezija otvorenog trenera, momčadi i navijača koja donosi stabilnost – zvuči kao idealna receptura na audiciji za trenera Borussije Dortmund. Ma, čak u ovom trenutku i građenje od zadnje linije ne zvuči toliko zabrinjavajuće za momčad koja teži otvorenoj igri, pogotovo kada shvatimo da su nakon 16 kola od Borussije više golova primili samo imenjaci iz Mönchengladbacha te Mainz, Freiburg i – Köln.
Omiljeni lik u horrorcu
Osnovni je problem što Borussiji Dortmund više ne treba samo povratak feelgood impulsa, već temeljita rekonstrukcija koja ide debelo iznad bilo koje razine s kojom se Stöger – praktički slučajno prijelazno rješenje – u karijeri uopće i susreo. Promašen zaokret u sportskoj politici, koji je od kandidata za naslov napravio izlog za preprodavanje igrača, konstantni sukobi unutar klupskih struktura koji su rezultirali odlascima Thomasa Tuchela i čuvenog šefa skautske službe Svena Mislintata te plejada preostalih etabliranih igrača koji, poput Pierre-Emericka Aubameyanga, otvoreno traže izlaz iz te toksične atmosfere ne mogu se riješiti olako. Pogotovo ne u ovako kratkom periodu koji je Stöger dobio.
Dojam je da u Dortmundu pojam dugoročnosti grade oko nastavka nade da će na kraju sezone nekako nagovoriti Juliana Nagelsmanna da odbije Bayern i preuzme BVB, što u ovoj situaciji dovoljno govori o njihovoj pogubljenosti.
Postoji izreka kako Nijemci za tešku situaciju kažu da je „ozbiljna, ali ne i beznadna“, dok će Austrijanci reći kako je „beznadna, ali ne i ozbiljna“.
Situacija u Dortmundu svakako je ozbiljna, a pitanje je koji će od ova dva pristupa austrijski trener zauzeti. Nagomilani duboki strukturalni problemi na svim razinama postaju kao neka zombi horda koja je pojela prvo Tuchela, a zatim i Bosza, svakog velikim dijelom i zbog vlastitih pogrešnih odluka i poteza. Peter Stöger je sada kao dobar i omiljen lik koji se naglo našao u situaciji da se mora suočiti sa tom hordom kao Jean-Pierre Martins u onoj sceni iz La horde.
Znamo kako dobri tipovi uglavnom završavaju u hororcima, ali uvijek postoji šansa…
