Na mjesto dogovora stigao sam za nekih šest do sedam minuta. Tako vam je to kad sjednete na bicikl i sa Svetog Duha se spustite prema kafiću na Trešnjevci. Uzbrdo je, dakako, nešto duže i teže, ali u krajnjem slučaju nije loše preznojiti se koji put. Sve u svemu, nekad se zaista osjećate kao da letite i pomalo podrugljivo i samozadovoljno gledate na masu ukočenih automobila.
Međutim, nasuprot mene u spomenutom kafiću sjedi osoba koja je propedalirala oko 200.000 kilometara. Da, ne radi se o tipfeleru.
Mladen Gaćeša, 51-godišnji strojarski tehničar, zaljubljenik je u putovanja biciklom, poglavito na duge rute. U svojoj 30-godišnjoj karijeri ´skoknuo´ je i posjetio razna mjesta. London, Berlin, Pariz, Amsterdam uslijedili su nakon nešto lakših ruta po hrvatskoj obali koje je apsolvirao još kao adolescent. S dugogodišnjim se prijateljem Markom Mitićem 2008. zaputio na Olimpijske igre u Pekingu, a još kao klincu maštom mu se poigrala profesorica geografije, koja mu je često pričala o ljepotama Bajkalskog jezera, smještenog baš na ruti za Peking. Put je potrajao 121 dan, a kada su prilike to dopuštale dnevno bi prelazili preko 100 kilometara. Ukupno su iz Kalodije – kako se na kineskom kaže Hrvatska, što je uputno zapamtiti ako želite objasniti otkuda ste – učinili nešto manje od 12.000 kilometara.
Ipak, ovim dečkima neki vrag nije dao mira pa su 2014., uz još jednog kolegu, po cičoj zimi otišli na Zimske olimpijske igre u Sočiju. Godinu kasnije Mladen je s grupom biciklista išao i na prve Europske igre održane u Bakuu.
„Ljudi čitaju i maštaju, ali nisu spremni napraviti korak“, priča mi Mladen. Još kao mladić morao se odreći voljene mu košarke zbog teške ozljede koljena te odlučio nedostatak košarke kompenzirati bicikliranjem. Možda i najljepša košarkaša uspomena jest prijateljstvo s Draženom Petrovićem, s kojim je živio u istoj zgradi na Trešnjevci, i čiji su mu roditelji nakon Draženove prerane smrti poklonili njegovu crvenu ‘specijalku’…
„Tko unutar sat vremena može dopedalirati na vrh Sljemena, taj može početi putovati“, tvrdi Mladen – inače osnivač biciklističkog kluba Pedalinac, neprofitne udruge koja okuplja amatere zaljubljene u ovo prijevozno sredstvo.
Katarza u Kapadokiji
Kako to izgleda u praksi? Razgovaram s 28-godišnjim Markom Matijevićem, osnivačem i urednikom portala Srednja.hr. Čitajući putopis U potrazi za Staklenim gradom Željka Malnara i Borne Bebeka te još neke druge autore, Marko je u tim djelima osjetio dašak slobode i želju za biciklističkim izazovom.
„Onda sam se prvi put popeo na Sljeme i rekao da više nikada neću sjest na bicikl“, smije se. Inače sportski tip, Marko se konačno 2012. odvažio zaputiti u Poljsku, gdje je pratio hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali njegovo najveće dostignuće jest putovanje Zagreb-Teheran, koje je sproveo u djelo ljeta 2014. Rutu od 5100 kilometara većim je dijelom odvozio sam.
„Draže mi je samom jer sam tada gospodar svoga vremena, a i sam snosim odgovornost za krive odluke“, objašnjava mi te dodaje kako je formu odlučio hvatati vozeći po našoj obali, pritom testirajući svoje bolno koljeno. Nakon 600-injak prijeđenih kilometara te dolaska u Dubrovnik, odlučio je prijeći granicu te ući u Crnu Goru. Tada je shvatio da zaista kreće u potragu za svojim staklenim gradom, svojevrsnom oazom, mjestom mira, koje svatko sam za sebe treba pronaći…
„Otprilike na pola puta do Teherana doživio sam katarzu i pomislio sam odustati, to jest ostati neko vrijeme u Kapadokiji“, priča mi o antičkoj pokrajini, smještenoj u središnjoj Turskoj i poznatoj po vilinskim dimnjacima i podzemnim gradovima. „Nekih 100, 200 kilometara prije Kapadokije srušio sam se ispred jedne džamije. Imam je odmah istrčao van i proveo sam u toj džamiji dva dana dok nisam došao k sebi.“
Bio je to intenzivni period bicikliranja začinjen izuzetno teškim planinskim terenom u središnjoj Turskoj. Kapadokija, područje nevjerojatnog pejzaža okruženo ugaslim vulkanima, snažno ga se dojmila.
„To mjesto izgleda kao mjesečeva površina na zemlji i ljudi tamo žive usred ničega… U kućama od opeke, imaju svoj izvor vode i nekakav svoj mali vrt“, pokušava dočarati. „Ima puno ljudi koji žive tako skromno, ali vidiš da su istinski sretni.“ Ondje je proveo četiri dana, tijekom kojih je često razgovarao s jednim Turčinom, čovjekom s tri razreda osnovne škole. Prevoditeljica je bila njegova žena, inače svjetski nagrađivana akademska kiparica iz Nizozemske, koja je Kapadokiju turistički posjetila prije desetak godina, ali nikad nije iz nje izašla…
„Najbolje me nahranio Cico Kranjčar“
Marko je ipak odlučio izaći, ali nakon desetak dana i dodatnih 1.000 kilometara potpuno se slomio kod najvećeg turskog jezera, Vana.
„Sasvim slučajno dogodilo se da ondje imam smještaj kod jednog doktora. On je iz bolnice donio infuziju i valjda najzgodniju medicinsku sestru da me njeguje.“ Pomalo u nevjerici slušam da je tada sa svoja 189 centimetra pao na 63 kilograma. Nekoliko sati kasnije, kao što mu je obećao domaćin, njih su dvojica ispijali viski i uživali u pogledu na istoimeni gradić Van.
„Da nije bilo te infuzije, vjerojatno ne bi uspio“, iskren je Marko te se prisjeća noći provedene u kamionu sa sirijskim izbjeglicama.
„Nisam imao više ni hrane, ni vode, a do sljedećeg grada bilo je 30-ak kilometara uspona po mraku. Oni su me prihvatili kao svojeg i da nije bilo tako možda bi završio dehidriran negdje u planini.“ Posljednji je uspon uslijedio nakon 300 kilometara ugodnog pedaliranja uz Kaspijsko jezero. Planinski masiv Alborz trebalo je savladati uz 180 kilometara pentranja, da bi nagrada stigla u vidu 60 kilometara dugačkog spusta prema glavnom gradu Irana.
„Ti se na tom putu osjećaš kao rock ‘n’ roll zvijezda. Svi ti prilaze i žele razgovarati s tobom, pomoći ti… Jednostavno si rijetka pojava i shvaćaju da nisi opasan pošto si na biciklu,“ dočarava nam djelić atmosfere. „I to te nosi dalje, daje ti energiju, a i sam bicikl je dosta pošten jer naposljetku obično uslijedi nagrada nakon silnih uzbrdica.“
Sa svojim 40 kilograma teškim biciklom i mršav poput kakvog maratonca, Marko je ušao u Teheran 68. dana pedaliranja.
„Na cijelom putu najbolje me nahranio Cico Kranjčar“, kaže mi i smije se. Kao dečko s Ravnica te veliki dinamovac, Marko je uspio nabaviti Cicin broj; trener ga je naposljetku ugostio u Isfahanu, gdje je vodio tamošnji klub Sepahan. „Pozvao me na ručak sa svojom ekipom i stručnim stožerom. U čudu su gledali koliko jedem, a zanimali su se i za moju kondicijsku spremu“, priča. „Proveo sam s Cicom ugodno poslijepodne razgovarajući o svemu, ponajviše o Dinamovim starim vremenima… Veliki gospodin.“
Razlika u odnosu na putovanja uobičajenim prijevoznim sredstvima velika je.
„Kad možeš vidjeti kako se živi odmah u prvom selu poslije granice te kad osjetiš kako obični ljudi dišu, onda dobiješ potpuno drugi dojam o državi u koju dolaziš.“ Priča mi o svojim motivima odlaska u „našu pradomovinu“, kako kaže pomalo u šali, te naglašava da su Iranci jako ljubazan i pristupačan narod. Upravo zbog medijske slike stvorene na Zapadu htio je Iran upoznati iz prve ruke.
„Ta ideologija nije toliko vidljiva u stvarnom životu“, priča te pojašnjava: „Žene su, primjerice, puno veći dio društvenog života nego u Turskoj, iako sam na Kaspijskom jezeru bio malo šokiran vidjevši da postoje odvojene plaže za žene i muškarce.“ Ipak, sami Iranci dosta otvoreno pričaju o režimu, no u manjim bi vas sredinama mogli poprijeko gledati ukoliko nosite, primjerice, kratke hlače…
Korak u slobodu
Natrag u kafiću na Trešnjevci, Mladenu Gaćeši pridružio se njegov prijatelj i suputnik Marko Mitić. Pričaju o putovanjima na -17 Celzijusa po gustim, zaleđenim prometnicama, topljenju na 45 stupnjeva u pustinji Gobi…
„Nakon kaj pet šlepera prođe pored tebe s 80, 90 kilometara na sat i skoro te usisaju, već otupiš na to“, kaže Marko, petnaestak godina mlađi od Mladena. ‘Two crazy Croats‘, nadjenuše im nadimak suputnici na transsibirskoj ruti prema Pekingu, ponajviše zato što jedini nisu imali pratnju i podršku, osim vjerne prikolice od 50 kilograma, koja se nakalemila na 50 kilograma teške bicikle. Za tri godine Olimpijske igre se održavaju u Tokiju, a njihova ruta od 4000 kilometara ovaj put kreće iz New Yorka.
„Ja vjerujem da svatko može krenuti putovati, iako treba poštovati neke zakonitosti“, kaže Mladen, svojevrsni biciklistički guru, autor brojnih dnevnika. „Moraš biti mentalno jak i spreman oznojiti guzicu, spreman žrtvovati se.“ Naravno, neizostavan su preduvjet vrijeme i novac, poglavito za ovakve ‘luđačke’ pothvate, a Mladenu i Marku manjim su dijelom pomogli razni sponzori.
Svi moji sugovornici u jednom se slažu, a to je da bicikl pruža neku vrstu slobode. Nešto neobuzdano i nekontrolirano, nešto novo i nepoznato.
„Znao sam da tražim Stakleni grad, ali nisam znao ni gdje, ni kada, ni hoću li ga naći… Dobio sam jedno veliko iskustvo, ali i priliku da sebe promijenim i otvorim prema ljudima“, priča Marko Matijević. „U Hrvatskoj nam fali ta doza otvorenosti, jednih prema drugima, ali i prema strancu. Okej, da, svatko je na svoj način poseban, ali na ovakvim putovanjima shvatiš da smo zapravo svi vrlo slični. Svi imamo iste probleme i iste izazove.“
I baš kao što je rekao Mladen, čovjek koji je po kilometraži pet puta napravio krug oko svijeta, puno nas čita i mašta, ali samo neki naprave takav korak.
