U godinama koje su uslijedile Cibona je poosvajala nacionalne i kontinentalne titule i postala nadaleko prepoznatljiv gradski brand, osobito nakon što je u svoje redove dovela Acina brata. Zagrebu se dogodila Univerzijada, izgrađen je Cibonin toranj i košarkaška dvorana, snimljeno je još nekoliko glazbenih klasika…

A 35 godina kasnije ostale su samo krhotine svijeta i vremena u kojem se sve činilo mogućim. Azra odavno ne postoji, Kulušić služi za skladištenje prašine i paučine; Dinamo je prošao kroz nekoliko promjena imena i nadasve štetnih režima, gotovo potpuno izgubivši identitet; Dražen je poginuo, Smogovci završili na prilično sramotan i ispolitiziran način, toranj i passage ne prestaju propadati, a propada, evo, i Agrokor, kompanija koja je zadnjih godina bila njegov daleko najvažniji stanovnik.

A Cibona? Jedino preostalo pitanje glasi – je li dotaknula dno ili može pasti još niže.

Fantom slobode

Prošlog je tjedna u javnost izašla informacija kako je mladi i talentirani Cibonin košarkaš Nik Slavica odlučio napustiti klub zbog neisplaćenih dugovanja. Kao i, primjerice, Ivica Zubac prije njega, aktivirao je klauzulu u ugovoru prema kojoj može otići ako mu Cibona ne isplati zaostale plaće. Klub će tako ostati bez pozamašne odštete koju bi za njega dobio, a sve zbog propuštenih nekoliko tisuća eura koje nisu sjele na njegov račun.

Začudi onda čovjeka ponašanje klupskog vodstva koje u postupku mladog igrača vidi izdaju. Kako bi to kazao trenutni Cibonin direktor Domagoj Čavlović, čudi ga ta igračeva odluka, jer je plaća trebala stići „za par dana“ i igrač je vođen savjetima menadžera reagirao krajnje nekorektno prema klubu. Naravno, dotaknuo se Čavlović i patetičnih fraza o silnim ulaganjima posljednjih godina u Slavicu i omogućavanju igraču da nesmetano razvija svoju karijeru, dok nezahvalnik sada ne želi vratiti uloženo svojim trenerima, fizioterapeutima i dužnosnicima.

I tako se uvijek iznova u Ciboni čudom čude kad netko od njihovih igrača shvati kako funkcionira profesionalizam u sportu i na što imaju pravo po ugovoru. Nije aktualni direktor prvi kojemu takve stvari ne idu u glavu.

Fantom slobode koji je Cibonu prvi poveo na put ravno do dna bio je Bože Miličević. Bivši tajnik KK Zadra prešao je u redove mrskog rivala baš u periodu kada je Cibona krenula gubiti lidersku poziciju u bivšem prvenstvu, te ubrzo postao alfa i omega gluba. Raspadom jedinstvene košarkaške generacije u Splitu, kao i raspadom bivše države, Miličević je s Cibonom ponovno ugrabio dominaciju i promijenio ravnotežu moći.

Ostao je u klubu gotovo 20 godina i praktično ga uništio i u sportskom smislu i kao brand, povukavši za sobom u glib i ostatak hrvatske košarke. Iako bi ona vjerojatno propala i bez njega – vođena sasvim sličnim principima upravljanja, samo bez političkog zaleđa koja je dolazila posvemašnjom centralizacijom u novoj državi.

Uništena škola

Miličević nije osjećao potrebu nikome polagati račune. Služio je vjerno stvaranju projekta koji nikad, od samih svojih početaka nije imao realnu financijsku osnovu, sve dok ga politika s kojom je klub oduvijek bio vezan – još tamo od 1970-ih, kad su joj Slavko Šajber i njegova ekipa osiguravali potporu i kad je dobila svoje današnje ime po konglomeratu državnih prehrambenih giganata – nije na koncu i odbacila.

Recept za uspjeh bio je jednostavan. Povuci za rukav ključne ljude iz politike, pa preusmjeri državne i gradske novce prema klubu, te osiguraj po pitanju materijalnih sredstava lidersku poziciju na košarkaškom tržištu. Nije trebalo dugo da Cibona ponovno ispliva na vrh i postane apsolutni vladar među klubovima u Hrvatskoj.

Sve što je igrački vrijedilo, a htjelo je ostati u Hrvatskoj, prije ili kasnije bi završilo u Ciboni.

Košarka je igra divova, a ovaj su klub predugo vodili i – kako je to pjevao Džoni u osvit njegove slave – carevo ruho hvalili patuljci s naslovnih strana

A mnogi su htjeli, jer u tom je periodu novaca bilo, pa je Cibona uspijevala iz godinu u godinu imati doista respektabilne rostere, pokušavajući dohvatiti europski Final Four. No, on im je uporno izmicao i, kako je vrijeme prolazilo, postalo je jasno i površnim pratiteljima košarke da će javna pomoć biti sve manja i da se na nju klub više neće moći financijski oslanjati.

Vodstvo kluba, međutim, nije iznašlo nikakvo kratkoročnu niti dugoročnu strategiju kako bi se snašlo u novonastalim okolnostima. I dalje su trošeni poveliki iznosi za pojačanja; i dalje su dovođeni igrači kojima se stavke iz ugovora nisu do kraja ispunjavale, a obveze su rješavane okolnim putevima kroz nagodbe; i dalje su osiromašivane svlačionice ostalih domaćih klubova po rezonu da je „bolje da sjede na klupi u Ciboni nego da igraju negdje drugdje protiv nje“. Istovremeno, i dalje je uništavana vlastita omladinska škola – umjesto da se odgajaju nove generacije od kojih bi Cibona imala koristi i za koje bi dobila poprilične iznose kroz odštete, plaćano je drugima za igrače koje Cibona nije nužno trebala.

Gdje su nestala sredstava dobivena prodajom naših jakih košarkaških imena koja su igrala u Ciboni, ionako nikada nećemo saznati.

Zaslužena karma

Odlaskom Bože Miličevića nastao je dodatni raspad sistema, gdje obični košarkaški kibici više nisu imali pojma tko je točno na čelu kluba i što točno znači nečija funkcija, dok se i sam grad ponovno uključio u pokušaj sanacije Cibonina duga. S obzirom na to tko je bio na čelu grada i kako vodstvo delegira ovlasti i pozicije, stvoren je savršeni spoj za situaciju u kojoj se Cibona trenutno nalazi.

A situacija je takva da Cibona više ne može sačuvati vlastite talente iz drugoga plana, a kamoli privući neke nove klince koji tek stasavaju, a već gledaju prema Barceloni i Realu. Klub odavno nije marka koja privlači roditelje da prepuste sudbinu svoje djece u njegove ruke. Dugo održavanu poziciju lidera ispustio je olako i bez savijesti. Stigla ga je, mnogi će reći, zaslužena karma i sada ostaje vidjeti samo još to može li Cibona ikako preživjeti ili ne.

Košarka je igra divova, a ovaj su klub predugo vodili i – kako je to pjevao Džoni u osvit njegove slave – carevo ruho hvalili patuljci s naslovnih strana.